Objavljeni u časopisu Science, rezultati bi mogli “imati dalekosežne implikacije za istraživanje starenja i javno zdravlje”, prema Weizmannovom institutu, čiji su se znanstvenici udružili s Karolinskim institutom u Švedskoj i Sveučilištem u Leidenu kako bi proveli istraživanje.


Desetljećima su mnogi znanstvenici vjerovali da je doprinos gena i podrijetla dugovječnosti od oko 10 do možda 25 posto – podcjenjivanja koja proizlaze iz ograničenih povijesnih podataka o zdravlju i smrtnosti.




„Dugi niz godina smatralo se da ljudski životni vijek gotovo u potpunosti oblikuju negenetski čimbenici, što je dovelo do znatnog skepticizma prema ulozi genetike u starenju i prema izvedivosti identificiranja genetskih odrednica dugovječnosti“, rekao je Ben Shenhar iz Weizimannova instituta.


Smrtnost zbog rata, zaraznih bolesti, posljedica fizičkog ili nesigurnog rada, nesreća, loše prehrane, nedostatka medicinske skrbi i drugih takvih „vanjskih“ uzroka nije uvijek bilo lako prepoznati u zapisima.




„Okolišni faktori, poput bolesti ili životnih uvjeta, snažno utječu na to koliko dugo netko živi i često prikrivaju ili zbunjuju potencijalne genetske učinke“, reklo je Američko udruženje za napredak znanosti/AAAS, izdavač časopisa.


Nasljedni uzroci smrti – za one koji ne budu ubijeni vanjskim uzrocima – znače „procese koji nastaju unutar tijela, uključujući genetske mutacije, bolesti povezane sa starenjem i pad fizioloških funkcija s godinama“, rekli su istraživači.


„Ako je heritabilnost visoka, kao što smo pokazali, to stvara poticaj za traženje genskih varijanti koje produžuju životni vijek, kako bi se razumjela biologija starenja i, potencijalno, terapijski se s tim pozabavila“, rekao je Shenar.


Druga nedavna istraživanja ukazala su na potencijalnu ulogu aminokiseline taurina, u usporavanju procesa starenja. Neki znanstvenici istaknuli su 200-godišnji životni vijek grenlandskog kita, dugovječnost koja se pripisuje proteinu u stanicama ovog arktičkog diva koji štiti od kancerogenih mutacija.