Nemojte se sramiti ako plačete kada gledate filmove. To dobro za vas

Svi mi imamo taj film koji nas rasplače svaki put kad ga pogledamo i to bez obzira koliko smo ga puta gledali i koliko ga dobro poznajemo, uvijek će nam izmamiti pokoju suzu na oči.

Čarolija filma je njegova sposobnost da nas prenese u drugu dimenziju, da nas natjera da se poistovjetimo s pričama koje nisu naše te da nas potakne životima heroja, ali i običnih ljudi.

Imati sposobnost da vas ganu priče drugih (čak i ako su izmišljene) izvrstan je poligon za upravljanje vašim emocije.

Plakanje od radosti ili tuge poboljšava vašu sposobnost empatije, čini vas bližima drugima i također vam omogućuje da bolje razumijete sebe i ono što vam je u duši.

Mnogi ljudi, iako znaju da je to samo film i da je priča koju vide na ekranu izmišljena, ne mogu, a da ne zaplaču kad vide vrlo emotivnu scenu.

Ali ne samo to: osim trenutka emocija i suza, koji prođe nakon nekoliko minuta, jasno je da dirljive priče mijenjaju živote i razmišljanja onih koji pokažu empatiju i dopuste da na njih prijeđu emocije koje vide na zaslon.

Za sve je kriv oksitocin, hormon koji se u većoj mjeri oslobađa tijekom empatijskog iskustva i koji vas može potaknuti da se prema drugima ponašate velikodušnije.

Ukratko, poistovjećivanje s boli i patnjom prikazanim u filmu omogućuje vam da se dublje povežete s drugima, ali i da istaknete svoju velikodušnost te, na kraju, da živite svoje živote mirnije i sretnije.