Vrhovni sud u Massachusettsu stao je na stranu Brucea Johnsona u višegodišnjoj pravnoj borbi s bivšom partnericom Caroline Settino u pokušaju da vrati skupocjeni ostatak njihove veze nakon što je otkazao njihovo vjenčanje.


Donoseći presudu, sud je rekao da ažurira način na koji pristupa tužbama za povrat prstenja i pridružio se „modernom trendu“ država koje smatraju da je zaručničko prstenje dar koji se mora vratiti davatelju bez obzira na krivnju.




Settinin odvjetnik Nicholas Rosenberg izjavio je da je presuda razočaravajuća, rekavši da se „ideja o zaručničkom prstenu kao uvjetnom daru temelji na zastarjelim predodžbama“.


Johnsonov odvjetnik nije htio komentirati.


Tužbe kojima se traži povrat prstenja posljednja su preostala vrsta parnica oko raskinutih zaruka koju priznaju američki sudovi, nakon što su države 1930-ih počele ukidati zahtjeve za duševnu bol koje su žene ranije mogle tražiti kad je bračno obećanje poništeno.


Većina država u početku je slijedila pristup koji je sud u Massachusettsu usvojio 1959., prema kojem je davatelj zaručničkog prstena imao pravo na povrat sve dok ta osoba nije „kriva“ za otkazivanje vjenčanja.


To je načelo na nižim sudovima upravljalo sporom između Johnsona, umirovljenog inženjera u Siemensu, i Settino, bivše učiteljice.


Johnson je otkazao planirano vjenčanje sa Settino 2017. nakon što je vidio da se dopisuje s drugim muškarcem i posumnjao da ima aferu. Settino poriče Johnsonove optužbe, rekavši da je su ona i taj muškarac desetljećima prijatelji.


Johnson je 2018. tužio Settino kako bi dobio natrag prsten vrijedan 70.000 dolara kojim ju je zaprosio, ali sudac je zaključio da se prevario u vezi s aferom i da mora snositi krivnju za njihov razlaz.


Žalbeni sud poništio je odluku, što je dovelo do žalbe državnom visokom sudu.


Settinin odvjetnik tražio je od suda da izbjegne „izrazito rodni“ pristup kojim se prsten tretira kao dar uvjetovan brakom i da umjesto toga slijedi Vrhovni sud u Montani koji je 2002. usvojio pristup bez povrata.


Sud je to odbio učiniti, a sutkinja Dalila Argaez Wendlandt navela je „gotovo univerzalno shvaćanje zaručničkog prstenja kao dara uvjetovano naknadnim brakom“.