Zoran Primorac: 'Olimpijske igre i dalje su najbolja stvar koju sportaš može doživjeti'

Cijeli sportski šušur polagano, ali sigurno, okrenuo se s Eura u Njemačkoj prema Parizu. Do početka najveće sportske manifestacije na svijetu, Olimpijskih igara, ostalo je još šest dana. Hrvatska put Grada svjetla odlazi sa 73 sportaša, što je treći najmanji hrvatski kontingent otkad je Lijepe naše. Prisjećajući se hrvatskih predstavnika na olimpijskim igrama kroz povijest, nemoguće je ne spomenuti ime Zorana Primorca. Apsolutna legenda hrvatskog stolnog tenisa, ali i sporta općenito, nastupio je na čak sedam OI-a. Rođeni Zadranin rado se prisjeća svoje tri desetljetne profesionalne avanture u kojoj je osvojio gotovo sve što se osvojiti moglo. Od Seoula pa sve do Londona trajalo je njegovo olimpijsko putovanje, a u to se vrijeme promijenilo štošta.

– Natjecateljski gledano ostalo je manje-više kao i nekada. Naravno, postalo je sve modernije, kako se ono kaže »brže, više, jače«. Puno više toga se promijenilo oko natjecanja. Danas svi imaju interakciju sa svima. Sportaši preko društvenih mreža praktički uživo mogu prenijeti svoju emociju i osjećaje milijunima ljudi. Mediji su brži, komunikacija je pojednostavljena. Kad se sjetim nas u Seoulu 1988. godine. Čulo se za tamo neke mobitele, ali nitko nije mislio još da će to uistinu toliko zaživjeti. Sjećam se novinara tada, sve je išlo sporo. Izjave su u medijima izlazile nakon dan ili dva. Bile su televizije, koje i danas imaju primat, ali ne može se to uspoređivati – započeo je Primorac.

Opuštenost

Sada već daleke 1988. godine mladi 18-godišnji Primorac započeo je olimpijsku karijeru i odmah stigao do srebrne medalje.

– Na tom OI-u stolni tenis je debitirao kao sport. Dugo smo se nadali biti dio olimpijske obitelji i u Seoulu je to došlo. Do tada su svjetska i europska prvenstva bila najveća naša natjecanja. Iskreno, olimpijski turnir me nije impresionirao, ali olimpijsko selo me jeste. Srećom, uspio sam sebi posložiti u glavi da je to natjecanje kao i svaki drugi »običan« turnir. Za mene je tada svjetsko prvenstvo još uvijek bilo vrhunac. Vjerujem da je shvaćanje tog olimpijskog turnira na taj način bio glavni razlog za veliki rezultat. Ljudi se previše opterećuju činjenicom da nastupaju na olimpijskim igrama i onda trokiraju. Shvatio sam kroz iskustvo da čim manje opteretite sebe, tim igrate bolje i kvalitetnije. Svatko je najbolji kada je u potpunosti opušten. Radi se o ciklusu od četiri godine za što se svi spremaju. Na OI svi dolaze maksimalno pripremljeni, tako da jedino što daje razliku je tempiranje idealne forme i opuštenost. Uvijek kada govorim o tome, volim istaknuti Janicu Kostelić. Ona je imala savršeno posloženu glavu i njoj je bilo jednako spustiti se niz Sljeme ili niz stazu u Salt Lake Cityju. Zato i jeste ostvarile tolike uspjehe – kaže Primorac dodajući koje su mu OI ipak najviše prirasle srcu.

– Barcelona 1992. godine. S njima se ništa ne može usporediti. To su bile prve Igre na kojima smo nastupili kao Hrvatska. Bilo je enormno zajedništvo i ogroman nacionalni naboj zbog svega što se događalo. Čekate na uvodnom defileu, čujete »Hrvatska«, to je baš nešto posebno bilo. I u olimpijskom selu bilo je nevjerojatno zajedništvo i atmosfera. Slavili smo zajedno, plakali zajedno.

Nešto iznad sporta

Od starogrčkih dana u Ateni pa sve do današnjih modernih dana na spomen olimpijskih igara svakom sportašu i sportašici srce zatitra na poseban način.

– Vidim po stolnotenisačima da je suština ostala od prvih u Seoulu do danas. Olimpijski san još uvijek traje i smatram da je to najbolje što sportaš ili sportašica mogu doživjeti u profesionalnim karijerama. Koliko olimpijske igre uistinu znače u svijetu sporta vidi se i po drugim, većim sportovima od stolnog tenisa. Kada vidite da SAD sprema »Dream team« u košarci, da primjerice najbolji tenisači svijeta dolaze, vidite da je svakome stalo da tog natjecanja. Kada ste olimpijac dobivate status u društvu, s većim poštovanjem se,u gotovo svakoj situaciji, gleda na vas. Još ako osvojite medalju… Takve stvari prelaze vaš sport i sport općenito. Olimpijske igre promiču one istinske vrijednost. U pravilu nema muljanja tamo. Zna se dogoditi tu i tamo kakav doping, ali provjere su u današnje vrijeme sve češće i rigoroznije – objašnjava Primorac reflektirajući se na atmosferu u olimpijskim selima.

– Prekrasno je biti dio toga. Kad stanete i malo razmislite da živite i jedete s deset tisuća profesionalnih sportaša, nevjerojatna stvar. Što se nas Hrvata tiče, nekako su se tenisači uvijek isticali. Oni su stvarno uvijek bili dobre volje, dolazili su sa svojeg Toura na Igre, stalno imali dogodovštine za pričati. Rukometaši su bili zabavljači, dok vaterpolisti su odlični dečki, ali su stalno bili nekako suzdržani. Držali su se po strani, fokusirani na natjecanje. Ne znam što bih izdvojio još, više smo se mi individualni sportaši družili s individualcima.

Pariška štorija

Danas, 55-godišnji Zadranin je predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza. Na turnir u Parizu Hrvatska ide s tri predstavnika te jednom predstavnicom.

– Jako sam zadovoljan postignutim. Skoro smo ispunili maksimalnu kvotu, još da je više cura uspjeli izboriti pojedinačni ždrijeb bio bih sretniji, ali nema veze. Mlade su, siguran sam da će biti još prilika. Imamo Andreja Gaćinu i Tomislava Pucara u pojedinačnom ždrijebu, imamo dečke u ekipnom natjecanju te Ivanu Malobabić, za koju sam posebno sretan, u pojedinačnoj konkurenciji. Ivana je već niz godina u stolnom tenisu i sada je konačno uspjela ostvariti svoj san i otići na OI. Njoj nitko ništa nije poklonio, sama se mučila i trudila te sada joj želim svu sreću, neka ode uživati u ostvarenju svojeg sna. Što se dečkiju tiče, odradili su odličan ciklus priprema u Vrsaru. Gostovalo nam je nekoliko europskih reprezentacija, sad kasnije smo i bili pozvani u Švedsku kod tamošnje reprezentacije, koja je jedna od najboljih u svijetu. Spremni su, no sve ovisi o ždrijebu. Nerealno je očekivati borbu za medalje, ali kako se voli kazati gleda se meč po meč, svaki sljedeći koji se igra je najvažniji – sumira Primorac dodajući je li ga strah da ga sugrađanin Gaćina, kojem će ovo biti pete OI, »sruši« po pitanju broja odlazaka.

– Ha, ha. Pa bilo bi lijepo. Andrej je trenutačno u fazi karijere kada treba paziti da ne dođe do neke veće ozljede. Ima kvalitetu, u to nema sumnje. Opasan je, ako mu se otvori dan može »zapapriti« svakome. Pucar je također sve bolji i bolji. Sazrio je, postao otac, oženio se. Bit će zanimljivo gledati – zaključuje Primorac.

Zadarski mentalitet i igranje na ulici

Mnoge olimpijce i osvajače olimpijskih medalja ili primjerice sportaše poput Luke Modrića, »izrodio« je Zadar tijekom svoje povijesti.

– Kažu Splićani da je »Split najsportskiji grad na svitu«. Imamo i mi Zadrani puno toga za reći po tom pitanju. Smatram da je do mentaliteta nas Zadrana, Dalmatinaca. Teško je objašnjivo kako smo toliko uspješni. Sjećam se da sam kao dijete stalno »visio« na ulici, na košarci. Bilo je tu i »kukala«, nogometa… Motorika koja nastane na ulici ili u dvorištu kad ste dijete, ostaje zauvijek. Svi smo u to vrijeme bili takvi da nam je sport bio dio odrastanja. Danas, koliko vidim u Zagrebu, to je jako teško za izvesti. U Zadru, srećom se može. Postoji ŠC Višnjik koji je jedan od najboljih i najljepših centara u Europi. Postoje sjajni uvjeti, vuče se i sportska tradicija kroz košarku u Zadru, tako da čvrsto vjerujem da se ne treba bojati za budućnost.

Može se iz Zadra, ali…

Kao predsjednik Saveza, ali i kao Zadranin, prati događanja u STK-u Donat.

– Naravno da pratim, znam da su se pojačali za novu sezonu. Donat i Zadar će uvijek biti u mojem srcu. Moram kao predsjednik Saveza biti neutralan glede događanja u stolnom tenisu, ali teško je biti takav kada je Zadar u pitanju. Uspjeli smo dobiti i Europsko prvenstvo u listopadu sljedeće godine koje će se igrati na Višnjiku. Vjerujem da će to biti zamašnjak u popularizaciji stolnog tenisa kako u Zadru, tako i u Hrvatskoj.