Želimo da sva djeca imaju priliku igrati te da se razvijaju na sportski način

Malo je općenitih stvari koje mogu povezati ljude kao što to može nogomet, odnosno jedan klub. Najslikovitije moguće opisano bilo je to krajem prošle sezone, kada je »Žuta podmornica« s Krča po drugi puta u svojoj povijesti osvojila županijski naslov. Jako toplo sunce zasjalo je tada u Pakoštanima, gdje se cijelo mjesto »diglo na noge« od sreće, a ono je nastavilo sjati i ove sezone. Pridodale su se i mlađe generacije, što je ipak na jednoj posebnoj razini jer svi znamo kako upravo na njima opstaje budućnost svega. Posebice manjih sredina.

Velike ambicije

Već tradicionalno travanj je mjesec kad Pakoštane postaju centar zbivanja za male nogometaše. Pakoški Memorijalni turnir Josip Vukoja po 17. puta danas kreće s igrom. Kroz sve detalje provukao nas je predsjednik Pakoštana Tino Juričin.

– Krenulo je sve na inicijativu bivšeg i počasnog predsjednika Martina Čudine. Turnir je u čast našeg dugogodišnjeg igrača i kapetana. Prijašnjih godina smo imali 12 do 14 momčadi pa prošle 30, a ove imamo 46. Veliki je skok, međutim vidjeli smo da organizacijski možemo podnijeti takvo što. Prijašnjih godina na turniru smo imali samo uzraste tića, sada su tu i papaline pa je onda zato i tako veći odaziv. Tri dana, bit ćemo cijele dane na igralištu, ali bit ćemo s razlogom, s guštom i voljom – kaže Juričin koji, kao ni ostatak ljudi u klubu, ne želi ostati »zacementiran« na ovoj brojci.

– Imamo 30 momčadi u tićima i 16 kod papalina, s time da smo se morali na tome zaustaviti. Trenutačno ipak ne možemo više od toga podnijeti, ali za koju godinu sigurno ćemo moći. Moja je želja da imamo ovdje 100 momčadi u više kategorija i onda bi cijeli tjedan bili na terenu, a ne samo vikend. Malo nas je i škola zeznula ove godine, ukinuti su školski praznici. Prijašnjih godina u ovo vrijeme su svi mogli, jer su sva djeca bila kod kuće, tako da sada moramo slagati raspored malo ozbiljnije za petak da ne dođe do problema.

Toliki broj momčadi učestalo znači i organizacijsko ludilo. No, ako se složi normalan i logičan plan…

– Imamo jedan teren koji je podijeljen na dva dijela. Igra se po 20 minuta i samo se svi rotiraju, suci su uigrani, tako da nema problema s time. Raspored slažemo na način da imamo tri grupe ujutro, a tri grupe stižu poslijepodne. Slažemo tako da djeca dođu, odigraju svoje i odmah znaju na čemu su, a ne da igraju jednu utakmicu u 10 ujutro, a drugu u 17 sati. Ne zadržavamo djecu i ostale ljude cijele dane ovdje, ne radimo si nepotrebnu gužvu – objašnjava Kristian Šarić, trener i voditelj Škole nogometa dodajući kako su i u kontekstu nagrada težili ka činjenici da što više djece sa smiješkom ode kući.

– Cilj nam je da djeca igraju što više, a ne da odigraju dvije utakmice, znaju da su prošli ili ispali i onda nemaju volje igrati treću. Svrha je da se djeca loptaju što dulje, da ne gledaju rezultat i da uživaju. Ove godine smo uveli i »Dream team«, a ne samo nagrade za najboljeg strijelca, igrača i golmana. Želimo da više njih bude nagrađeno, na kraju više njih ispada nagrađeno i ljepšu poruku šaljemo.

120 polaznika

Turnir koji počinje danas organizira se za djecu od deset godina i mlađe, dakle one najranije polaznike nogometnih škola. Priliku za raditi s njima dobio je 26-godišnji senior Pakoštanaca Bepo Stojanov koji osim nogometnih vještina stavlja pozornost i na razvoj sportskog duha te mentaliteta od najmlađih dana.

– To su djeca koja su taman u prijelazu od igre prema nečemu gdje se može malo ozbiljnije pristupiti. Imamo stvarno jednu odličnu generaciju. Dugo godina nismo imali ovako kvalitetne igrače, ali i brojčano smo odlični jer smo složili dvije momčadi, što je za manje mjesto rijetkost. Jako sam zadovoljan kako djeca rade, ali još više kako se djeca odnose prema nogometu i prema sportu. Mislim da možemo napraviti dobar rezultat i da ćemo zadržati djecu ovdje, ali i da će ona nastaviti živjeti u duhu sporta. To je krajnji cilj, da su tu i da se bave sportom, u zdravom okruženju – govori Stojanov koji kao i svi u Školi nogometa puno rade na osnovnom odgoju.

– Ova moja generacija je jako otvorena, zaigrani su dosta. Brzo prihvaćaju ono što im se kaže, ali i ne samo ja, nego i sudac ili bilo tko drugi. Prvo i osnovno je učenje pravila ponašanja, dakle pozdravljanje kad se dođe. Trener Kristian tu baš jako radi na tome. A onda kad se prođu osnove odgoja, dalje su uglavnom »med i mlijeko«.

Za razliku od mnogobrojnih klubova, gdje je rezultat svojevrsna svetinja, u Pakoštanima on je u drugom planu.

– Ne težimo rezultatu, nego da svako dijete treba obući dres i mora izaći na teren. Zato i jesmo složili dvije momčadi kako bi svi bili sretni i svi osjetili utakmicu. Što imamo od toga da imamo 30-ak djece na treningu, a 10-15 ih igra, to bi bilo suludo. Tako gubimo mlađe koji se još nisu razvili do kraja, ali će vjerojatno kasnije nadoći. Selekciju mogu raditi veće sredine i veći klubovi, mi moramo pružiti priliku svakom djetetu – ističe nogometaš s Krča.

Davnih dana Pakoštane su brojale puno mladih naraštaja, no pred 15-ak godina to je spalo na prilično niske grane. Zasadila su se tada nova »stabla« na kojima trenutačno ima 120 plodova dobrog rada.

– Ja sam se prije 13 godina vratio iz biogradskog Primorca ovdje u Pakoštane, tada je ovdje bilo registrirano 32 djece. Nije mi to bilo jasno jer prije kada sam odlazio bilo nas je stotinu. I onda smo praktički krenuli »iz nule«. Prvo morate imati educirane trenere, koji uza sve to imaju »ono nešto«. Ako to nemaju, teško je može nekoga privući. Treneri su drugi roditelji koji s nekim djetetom provodi sate i sate na treninzima, putovanjima, utakmicama… Trenerova riječ je ona koja se sluša, čak i više od roditeljske ponekad. Složila se jako dobro skupina ljudi za rad s djecom i to nam posebice ide na čast – objašnjava predsjednik kluba.

Županijski okviri

Osim na brojčanom polju i stanje na polju kvalitete je iznimno zadovoljavajuće.

– Ovo je najbolja godina što se tiče Škole nogometa u povijesti. Sve do jedna generacija nam je u Ligi za prvaka, tako da smo na zavidnoj razini i što se tiče kvalitete. Što se tiče turnira, da budem iskren svi vole da im dođemo i svi vole doći kod nas. To puno govori. Dečki su pristojni, kakvi sportaši moraju biti, ali ne uštogljeni, volimo se svi zajedno i podružiti i popričati. Išli smo s jednom generacijom igrati protiv Hajduka na Poljud i kada su naši dečki vidjeli suparnike negdje na stadionu sve do jednog su pozdravili. To je neka najveća pohvala cjelokupnog našeg rada. Ako nastave kao i do sada možemo očekivati velike stvari, da ne kažem novog Luku Modrića – kaže šef pakoštanske nogometne struke.

Iako postoje dobri preduvjeti za iskorak izvan županijskih okvira, danas je još za sve bolje da se ostane na istoj razini.

– Financije, ništa drugo. Nemamo još toliku pomoć iza sebe da bi mogli iznijeti ponajprije Dalmatinske lige za djecu. Nadamo se svi u idućim godinama da bi se i to trebalo pokrenuti – kaže Juričin pa nastavlja:

– Formalno smo osnovani 1972. godine, sljedeće godine slavimo 55 godina kluba. Jako smo ponosni što danas prva momčad Pakoštana je 99 posto sastavljena od domaćih igrača, dakle oslanjamo se na našu Školu nogometa. Prošla sezona kada smo postali prvaci je bila naš nešto neopisivo. Od igre, preko one kolone od Pakoštana do Pridrage, gdje smo igrali zadnju utakmicu, ovdje fešte… I to sve u režiji nekadašnjih igrača i ljudi iz mjesta. Za veći rang, dakle 3. NL-Jug, automatski morate dovesti desetak igrača sa strane. I tu onda dolazimo do problema u kojem jako puno domaćih dečkiju morate maknuti sa strane. Nogomet se igra zbog ljudi i publike. Ako igra neki Frane iz Splita, tko će njega doći gledati, a ako igra neki domaći dečko, doći će minimalno 10-15 ljudi koji su njemu bliski – zaključuje predsjednik Pakoštana.

Kontinuitet rezultata

Gledajući rezultate u posljednjem desetljeću, Pakoštane se izdvajaju od ostatka jer si »žuti« s Krča nisu dozvolili niti jednu slabu sezonu.

– Posebno u našem kadru treba spomenuti Martina Bačkova, apsolutna legenda. Svake godine čovjek već po 20-25 golova ima i tako već deset godina. Sada je došao nasljednik Mate Šarin. Naravno da je uvijek cilj biti prvi, međutim dobro je i sada ovako. Zadnjih desetak godina i više, Pakoštane nikada nisu imale neku jako lošu sezonu. Uvijek smo tu negdje u vrhu, imamo kontinuitet. Imali ste Poličnik, Pridragu, Sabunjar, sa svima smo bili u nekoj »žiži« događanja – ističe Juričin.

Alen Plahinek