Zadar ima biciklističkog prvaka Hrvatske: "Nakon svih problema ovo je velika injekcija za samopouzdanje"

Dvokotač s pedalama ili kako bi se reklo u narodu – bicikl. Za neke tek puko sredstvo za brži prijelaz od točke A do točke B, za neke izvor rekreacije, za neke pak, uglavnom vozače osobnih automobila, izvor stresa i nervoze u prometu, a za neke sredstvo za ostvarivanje sportskih ciljeva. I to itekako zahtjevnih sportskih ciljeva. Dok je većini ljudi čak i u automobilu problem proći stotinjak kilometara, za bicikliste to je tek običan dan »u uredu«, posebice ako se pita Nicolasa Gojkovića. Mladi zadarski biciklist, trenutačno član ljubljanskog Pogo Teama, pred nekoliko dana se okrunio titulom državnog prvaka u cestovnoj utrci, svojevrsnoj kraljici biciklizma. A da ovaj uspjeh ne bi ostao samo na činjenici da je postao prvak države, Gojković je na putu do trona skinuo skalp jednom od najboljih, ako ne i najboljem, biciklistu u Hrvata Franu Miholjeviću.

– Vozili smo dionicu od 150 kilometara u Vrbovcu. Radi se o dosta, kako se u biciklizmu kaže – razgibanoj stazi, s kratkim usponima, što je meni kao vozaču koji je eksplozivan vrlo pogodno. Nakon svih priprema, sezone u kojoj sam proživio sve i svašta, ovo je baš ogromna nagrada. Još kada se doda i Fran u cijelu priču, ne može bolje. No, ne bi došao do ovog uspjeha da nije bilo Ivan Perana, mojeg kolege iz Pogi Teama koji je ostavio dušu na stazi i pokrivao Miholjevića u njegovom bilo kojem napadu ili pokušaju proboja. Moj je posao bio da budem uz kotač Miholjeviću i onda pred kraj na račun eksplozivnosti ga prestignem. Taktički smo odradili sjajan posao, ali, kako sam rekao, Peran je ostavio dušu pokrivajući Miholjevića – sumirao je novopečeni državni prvak utrku u Vrbovcu dodavši kako ga je upravo Miholjević oduševio u cilju.

Usponi i padovi

– Velika mi je čast bila dijeliti cestu s njim. On je vozač svjetske klase, nastupa za jedan od najboljih klubova u svijetu, vozio je ovogodišnju Voltu, Giro… Ogromna čast je da uopće budem u utrci s njim, a kamoli da rezultat bude ovakav. No, oduševio me nakon utrke kada je prišao svima, svakome pojedinačno čestitao, pokazao je sportsku veličinu, nešto na što se i ja i svi ostali vozači trebamo ugledati.

Titula je Nicolasu stigla u idealnom trenutku jer je sezona, za koju kaže da je prepuna uspona i padova, tek na polovici.

– Ovo je godina u kojoj se jako puno toga promijenilo i dogodilo. Okrenuo sam život naglavačke, odlučio sam 100 posto ući u biciklizam. Jako je puno uspona i padova, kako profesionalnih, tako i privatnih, ali to je vjerojatno normalno. Čekao sam tri godine na titulu državnog prvaka, tada je to bilo u juniorskoj konkurenciji. Ovaj naslov je ogromno samopouzdanje za nastavak sezone – ističe Gojković koji je ove godine odradio nekoliko utrka po Sloveniji, Austriji i Bosni i Hercegovini.

– Tour of Slovenia je bila najteža utrka jer samo dolaze vozači na svjetskoj razini. Sve utrke izvan Hrvatske su puno teže. Činjenica je da nas na PH dođe 30, a vani nas je na startu po 200.

No, nije sve tako crno u Hrvatskoj s obzirom na to da postoji Cro race…

– To je isto jedna od težih utrka koje sam vozio. Organizacija je jako dobra, rute su odlične, što za voziti, što kada gledate preko televizije i sve to privlači bicikliste sa svih razina. Tako da dolaze i oni među najboljima, što je svakako jako dobra stvar za nas. Poseban mi je gušt voziti po Hrvatskoj, posebice po domaćem terenu, rutu od Biograda na Moru do Novalje – kaže Gojković koji je upravo na domaćoj ruti prošle godine bio 17. od 135 vozača.

Manjak ozbiljnosti

Biciklističku priču započeo je u Zadru, da bi rano otišao u Italiju, a zatim u Sloveniju. Prošle sezone vozio je za Adriju Mobil, a onda je ove godine stigao u redove momčadi iz Ljubljane.

– U Adriji su odlučili imati samo Slovence u momčadi, tako da sam izvisio. Bilo je nakon sezone puno magle, nejasnoća što bih i gdje bih, da bi se onda stvorila prilika u Ljubljani. Primili su me kao da sam njihov od prvog dana i uvjeren sam da sam dobro odlučio. Preselio sam se u Ljubljanu kako bih bio bliže momčadi, no moram istaknuti kako je ovaj tim jedna odskočna daska za one najbolje. Trenutačno sam na razini gdje je biciklizam još uvijek dobar dio moja investicija, odnosno nemam još puni profesionalni ugovor. Moje je biti u Ljubljani, a onda momčad dalje financira put na utrke. Ovo još uvijek nije razina na kojoj mogu isključivo živjeti od plaće u biciklizmu – objašnjava 21- godišnji Zadranin pa dodaje kako osjeća da je na pragu profesionalizma.

– Vidio sam na Tour of Slovenia da mogu i da sam dobar, stoga mislim da mi ne nedostaje puno do ugovora. Međutim, tu se pojavljuje mali problem, a to je da sam ja s 21 godinom već star. Zvuči čudno, ali nažalost je to tako. U biciklizmu se jako puno gleda na što mlađe momke, primjerice Tadej Pogačar je eksplodirao kao mlad momak i od tada je napravio nestvarnu karijeru.

Zdravstveni problemi

Kroz juniorski staž Nicolas se pokazao kao potentna buduća biciklistička zvijezda pa je sa 17 godina otišao u Italiju.

– Ako se želite pokušati profesionalno baviti nečime, morate otići iz Hrvatske. Preselio sam se u Bergamo i to mi je bio ogroman šok. Ostanete sami, daleko od doma, mladi ste. Dvije godine mi je u suštini bilo prilično dobro, čak i super, no nakon toga sam pregorio. Živio sam sam, nisam imao neko društvo, vrtite se u istom smjeru, trening – kuća – škola, tako da nije najbolje do prošlo sve zajedno. Bila je to velika prekretnica za mene na svim poljima. Izlazio sam iz juniorskog u seniorski staž, a to je najteža godina u životu svakog sportaša u svakom sportu, isto tako edukacija mi je jako važna u životu, a biciklizam je oduzimao puno vremena i energije. Sve je to dovelo do toga da sam odlučio ostaviti se bicikla – objašnjava Gojković dodajući kako je ta odluka potrajala kratko.

– Nakon pola godine sam se vratio na bicikl. Trčao sam maratone, polumaratone, zavaravao sam se, međutim shvatio sam da je biciklizam ono što želim. Otišao sam u Irsku, ostavio sve iza sebe da pronđem neki mir kako bi se mogao porazgovarati sam sa sobom. Lakše je kad se maknete iz svoje okoline, pogotovo kad odete na neko brdo ili planinu, kad ste baš sami, onda možete razmisliti i objektivno sagledati ono što želite. Moja je želja bila biciklizam.

Susjedi mogu, no mi ne koristimo potencijal

Pokazala se Slovenija kao odlično rješenje, s obzirom na to da je biciklizam kod susjeda nacionalni sport. No, u Hrvatskoj…
– Imamo ogroman potencijal, kako za staze, tako i vozački, ali nitko biciklizam ne shvaća ozbiljno kod nas. Ovo nije sport koji sa sobom ima loptu i automatski u Hrvatskoj nije primamljiv. Tužna realnost, ako se mene pita. Slovenci imaju zvijezde, Pogačar, Primož Roglič…, njima su to nacionalni junaci. Vidjeli su da tamo »ima kruha« i odlučili se ozbiljno pozabaviti biciklizmom. Svako dijete sjeda na bicikl, nevezano za nacionalnost, samo su u Sloveniji vidjeli da se iz tog sjedanja na bicikl može napraviti jedan veći, ozbiljan posao.

Ipak, odluka koju je donio zbog pretjerane želje obila mu se o glavu.

– Imao sam problema s težinom, a i jedan kilogram kad se penjete na brdo u utrci je užasno puno. Morate more snage više utrošiti. Odlučio sam trenirati kao nikad u životu, »rokao« teretanu, trčanje, biciklizam…, ma sve. No, obilo mi se to o glavu jer mi se testosteron jako spustio i umjesto da smršavim ja sam dobio sedam-osam kilograma masti. Umjesto eksplozije, ja sam otišao u veliki »minus«. I to je onda dodatno poremetilo moju psihu. Srećom, počeo sam raditi s najboljim hrvatskim nutricionistom Sebastijanom Orlićem koji me polagano vratio na pravi put.

Kokoši

Snaga u nogama kod biciklista početak je i kraj svake priče, no ima puno sitnica koje se moraju posložiti.

– Treninzi su kombinacija svega, teretana, kardio… Zimi su uvijek duži treninzi da se napravi baza za sezonu, a onda kako počinje sezona povećavate intenzitet da budete na maksimumu za određene utrke. Omjer je u pravilu ako imate tri mjeseca napravljene baze, onda imate mjesec i pol forme u sezoni. No, nije samo trening. Jako je važna prehrana, ali i dovoljna količina sna. Naravno, tu je i glava. U pravilu utrku pobjeđuje onaj koji se u tom trenutku najviše želite raniti, odnosno proći kroz najveću bol. Na utrci svaki vozač dolazi do razine kada ga sve počinje boljeti, no tko ima najviši prag, taj će otići do kraja.

A kada nije na biciklu, Nicolas najviše voli – bicikl i kokoši.

– Volim kad imam laganiji dan sjesti na brdski bicikl i samo se voziti negdje bez razmišljanja. Ono, kako se kaže – mozak na pašu. Upisao sam u Ljubljani fakultet, Ekologiju, i jako sam sretan što mi se ide u susret s mojim sportom. Dobio sam sportsku stipendiju, tako da imam komforniju financijsku situaciju s obzirom na to da nemam nikakav profesionalni ugovor još. Kad sam odlazio u Italiju, društvo i prijatelji su mi bili cijeli svijet, sada u Sloveniji imam društvo na faksu, imam u klubu, ali imam kod kuće i kokoši. Nesilice, dosta dobro »proizvode«, koliko je meni potrebno. Danas je ovo život koji sam odabrao – zaključuje Nicolas.