Tihi junak Zadra 1954: 'Posložio sam si život ovdje i igram za voljeni klub - meni dovoljno'

Sivi oblaci nadvili su se nad Zadar 1954, a jasno se grmljavinsko nevrijeme vidi u daljini. S visokim ambicijama krenulo se u proljetnu polusezonu u klubu iz Mocira, no osjećaj je da su pale »kao s kruške« već nakon tri uvodna kola. Dva poraza, od Dubovac-Gaze i Rovinja, te jedva izvučena pobjeda protiv Poreča II, kao i poraz od Ribole Kaštela u zaostaloj utakmici desetog kola, smjestili su Zadrane na vrlo hladnih minus osam u odnosu na dvije vodeće momčadi lige.

Premijer liga

Sutra u Mocire stižu susjedi – Vodice. Loše se provela momčad Nina Jeraka na gostovanju u Vodicama u prvom dijelu sezone, stoga je želja za osvetom vrlo velika. No, pitanje je kakvo je stanje u momčadi nakon hladnog tuša protiv Rovinja koji se smatrao svojevrsnom mušterijom Zadranima.

– Ne bih rekao da je bio hladan tuš u Rovinju. Iako su pri dnu poretka, sve su samo ne loša momčad. Nas, ako se mene pita, još uvijek muči ona Ribola, zaostalo kolo zimskog dijela polusezone. Igrali smo tada dobro, sreća nas nije pomazila, izgubili smo utakmicu i lagano izgubili korak za vrhom. Mislim da smo baš psihički potonuli nakon toga. Idete vi na sljedeće treninge i utakmice s ciljem pobijediti, pokazali smo to i u Karlovcu protiv Dubovac-Gaze i u Rovinju. Vodili smo na početku utakmice, rasterećeno smo izgledali, međutim javila se ta neka psihička barijera koju smo dobili protiv Kaštela i na kraju izgubili i u Karlovcu i u Rovinju. Ne znam kako ćemo to riješiti. Siguran sam da hoćemo, ali trebat će nam vremena kojeg više nemamo previše – kaže Luka Knežević, tihi junak zadarskog sastava, bez čijih 60 minuta u oba smjera se teško može.

Osim psihičke barijere, Knežević ističe i problem sa zdravstvenim kartonom.

– Poremetile su nas i ozljede. Cijelu zimu čekamo proljeće da nam dođu dva-tri pojačanja, posebice Ivan Čirjak i Domagoj Surać. Prva utakmica, Surać se ozlijedi i gotov je za cijelu sezonu. Nismo ni u snu mogli misliti na takvo što jer Surać, bez obzira na svoje godine, sve je samo ne čovjek koji leži doma na kauču. Aktivan je, praktički svaki dan trenira i pomogao bi nam jako puno, posebice sa svojim iskustvom i savjetima. Međutim, tu smo gdje smo.

S obzirom na neželjeni ulaz u proljeće, prema Premijer ligi sada se gleda tek s dalekozorom.

– Puno teže ćemo sada nešto izvesti i uhvatiti najbolje, ali ima vremena. Još igramo sa svima koji su ispred i iza nas. Nema nam druge nego se pokrenuti jer možda nam se i poslože neki rezultati, tko zna. Međutim, osnovno je na nama, da se probudimo i počnemo redati pobjede, bez toga ništa. Na kraju dana, ako i ne uđemo u Premijer ligu, možemo dogodine pokušati. Isto tako, važno je biti što bolji na ljestvici. Kako nama igračima radi samopouzdanja, tako i glede sponzora. Nije isto ako ste četvrti ili deseti. Lakše ćete pridobiti sponzore ako ste četvrti jer ste pokazali da vam malo nedostaje za iskorak i da ima smisla ulagati u vas – objašnjava lijevi vanjski Zadra 1954 koji je drugi najbolji strijelac svoje momčadi ove sezone, međutim nikako da iskoči u prvi plan.

– Ma dobro, ne gledam ja na sebe. Treniram za sebe, ali igram za momčad. Svi moramo biti na razini da bismo na kraju napravili nešto, ali u tome uvijek može netko isplivati malo više. Dečki koji su više po medijima zaslužili su biti tamo, mene takve stvari ne vuku previše. Važno mi je da sam sretan sam sa sobom i da znam da svi do jednoga u momčadi gledamo u istom pravcu, prema pobjedi.

Geodet

Radilica Jerakova sastava kaže kako ne žali za životnom odlukom da se »primi« knjige, a loptu ostavi sebi za dušu.

– Krenuo sam u prvom razredu osnovne škole kada je po školama krenuo mini rukomet. To je bio inicijalni kontakt s rukometom, a onda sam kroz godinu-dvije krenuo u klubu na pravom rukometnom terenu trenirati. Kaže majka da sam se kao jako mali okušao i u nogometu, ali to sam pustio nakon jednog-dva treninga. Oduvijek sam želio neki sport s rukom. Trenutačno ne razmišljam o nekoj većoj karijeri ili odlasku. Da biste uspjeli u sportu, treba se poklopiti jako puno zvijezda na nebu. Isto tako, sportski gledano, ja sam već star. S 18 godina sam odlučio studirati u Zagrebu, a ne se posvetiti rukometu na nekoj višoj razini. Izgubio sam tako pet godina rukometnog razvijanja i mogućeg profesionalizma, međutim ostao sam i tada u rukometu. Ovako, rekreativno, za dušu. Želio sam igrati i studirati, ali da studij i obrazovanje ne pate. Tako sam tada odabrao neke klubove u 2. HRL – Sjever, gdje sam mogao sve iskoordinirati – ističe Knežević napominjući da je sretan u kojem smjeru njegova priča ide.

– Svatko ima pravo na mišljenje, netko vidi da sam ja dobar, netko da nisam, nebitno. I da se pokažem malo više sada u Zadru pa da dođe poziv nekog premijerligaša, realno bi to bio poziv za 1000 eura, jer klubovi, ako se izuzmu dva-tri najjača, ne mogu platiti puno više. E sad, iskreno smatram da mi nije isplativo pustiti grad, curu, klub, obitelj, posao i sve ostalo za 1000 eura. Ako već odlučim da ću otići, onda želim znati za što odlazim. Kako sam već rekao, prestar sam ja polako sa svojih 26 da idem u neke više, jače sfere. Tu su mlađi igrači koji grizu za to. Ja sam završio Geodetski fakultet, radim u struci, posložio sam si život ovdje, a istovremeno igram za klub koji volim. Meni je to dovoljno – zaključio je lijevi vanjski Zadrana.