Svjetski prvak u zadarskom bazenu: " Ima potencijala za prvog seniorskog reprezentativca"

Malo manje od pola godine prošlo je otkako je Vaterpolski klub Zadar 1952 objavio »transfer-bombu« i predstavio svojeg novog člana – Matu Anić. Vratar hrvatske reprezentacije, koji je prije skoro godinu dana postao heroj nacije obranivši peterac u polufinalu i dva u finalu Svjetskog prvenstva te odveo Hrvatsku do novog zlata, itekako je podigao ambicije kluba u ovoj sezoni. Upravo na valu toga, ali i kako sam Anić ističe, vrlo predanog rada, Zadrani dobro plove ovom sezonom u A1 Regionalnoj ligi, gdje u trenutačno na trećem mjestu.

Dizanje ljestvice

– Pet mjeseci sam u Zadru, odnosno pola-pola sam u Zadru i Splitu. Živim pola tjedna tamo, pola tjedna ovdje. Jako sam zadovoljan gradom, ljudi u Zadru su me lijepo prihvatili. Ista stvar je i u klubu, nemam nikakvih zamjerki ni na koga. Imamo puno potencijala u klubu, puno je mladih momaka. Dobar dio momčadi je ili na fakultetu ili još u školi, tako da u pravilu jednom dnevno su treninzi. Ima nas nekolicina koji se profesionalno ovime bavimo, pa treniramo i dva puta dnevno. Klub je složio dobar program treninga, tako da svi koji rade ili studiraju mogu odraditi jedan trening dnevno, što je najvažnije. Imamo sve, od čistog plivanja do teretane, tu nam pomaže i Dinko Jukić – kaže Anić dodajući kako se takav pristup polagano, ali sigurno daje rezultata.

– Kvalitetan rad uvijek ispliva na kraju. Već neko vrijeme podiže se razina kvalitete u Zadru, kako igrača, tako i treninga i rezultata. Imamo svoje zacrtane planove do kraja ove sezone, a s obzirom na to kako smo se pokazali za sada mislim da su i dohvatljivi. Pobjeda protiv dotad neporaženog Mornara najbolje govori kako radimo svi zajedno.

Splitsko »dite« Anić praktički je cijelu svoju karijeru proveo u svojem gradu, najviše u Mornaru i Jadranu, odakle je i stigao u Zadar.

– Kada je rečeno da u Jadran dolazi Marko Bijač, jasno je bilo da neću više braniti u toj mjeri, stoga sam odlučio istražiti druge opcije. Bilo je nekoliko izdašnih ponuda, međutim odabrao sam Zadar jer sam želio doći u mirniju sredinu. Također, i obitelj je imala ulogu oko odluke, tako da je blizina Splita i Zadra bila pozitivna strana. Isto tako znam da Zadar ima mlade igrače, da imaju potencijala i želio sam nekako utjecati na njih, pomoći im u razvoju – objašnjava svjetski vaterpolski prvak pa nastavlja kako ta titula nosi sa sobom veću odgovornost.

– Mladi igrači znaju da sam uvijek dostupan i na raspolaganju, posebice ako nakon treninga žele odraditi još nešto šuteva i slično. Imam dovoljno iskustva pomoći im s kojim savjetom. Međutim, također znaju momci da nisam ja sad tu »netko i nešto«, da sam ja dio momčadi koja zajednički pobjeđuje i gubi. Dobro se sve posložilo i drago mi je zbog toga.

Diploma

Zadar nikada u povijesti nije imao seniorskog reprezentativca Hrvatske, no Anić smatra da bi se to moglo promijeniti.

– Ima potencijala, ne želim poimence govoriti tko. To su momci koji su nositelji igre u svojim generacijama. Podršku nas iskusnih imaju, trebaju nastaviti raditi, ali i slušati što im govorimo. Niti jedan savjet nije uzaludan, samo je pitanje hoće li ga oni zapamtiti – ističe zadarski čuvar mreže.

Iznimka je Anić u vrhunskom sportskom svijetu po činjenici da je jedan od rijetkih koji je završio fakultet. Prije malo manje od osam godina diplomirao je građevinu na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, što je bez obzira na sportske obveze nimalo jednostavan fakultet.

– Diploma mi je donijela mir, mir da znam da sam profesionalno uspio i još negdje osim sporta. Znam da jednog dana kada završim s vaterpolom, sa sportom, imam još jednu sferu u kojoj mogu graditi novu karijeru. Jako sam ponosan na sebe zbog tog ostvarenja. Čak i u sportu, fakultet mi je donio dosta dobrih stvari, prije svega točnost i disciplinu – zaključuje 30-godišnji Splićanin.

Mirna glava i instinkt

Sredinom veljače prošle godine preko noći postao je »najdraži hrvatski sin«. Prvo je u polufinalu obranio peterac Enzu Khaszu, da bi u finalu to isto napravio Francescu di Fulviju i Gonzalu Echeniqueu.

– Puno sam radio na tome. Znao sam prije natjecanja da ako će biti potrebe za mojim nastupima, najvjerojatnije će to biti na petercima, tako da sam njih vježbao i posebno analizirao. Kad je došao trenutak skočiti u bazen, bio sam prazne glave, bacio se instinktivno i eto. Veličanstven je osjećaj. Ide godina dana, no ne prođe tjedan da se ne sjetim ili da ne pogledam opet te peterce. To su uspomene koje ću nositi cijeli život. Međutim, uspjeh generalno nije moj nego momčadski. Zlato smo osvojili mi, a ne ja. Osvojiti svjetsko zlato je san snova, naravno vrh svega je zlato na Olimpijskim igrama, ali ovo je jako blizu toga.