Šime Lovretić: "Zbog trećeg poluvremena se voli veteranski nogomet"

Dolazak u najbolje životne godine mnogima znači i polako opraštanje od sportskih aktivnosti. Djeca, obitelj, posao, lagana bol u leđima i famozno »ma prestar sam ja za to« uglavnom su najčešći razlozi postepenog odustajanja od sporta. No, mnogi unatoč tome ne odustaju. Baš zbog toga veteranska nogometna liga ima neku posebnu draž. Natjecanje je to u kojem su dobrodošli oni s »viškom kila«, oni koje bole koljena ili neki drugi dio tijela, a sve se igra samo zbog jednog.

– Pa trećeg poluvremena, naravno! – ističe Šime Lovretić, 39-godišnji igrač veterana Nogometnog kluba Arbanasi, koji je svoje najveće sportske rezultate dostigao upravo u veteranskom nogometu. Ipak, Lovretić se »ne da« još uvijek te u dresu Sv. Ante sa Smiljevca igra i 1. malonogometnu županijsku seniorsku ligu, gdje nerijetko ima »borbe« s momcima kojima bi po godinama mogao biti i otac.

Nema ozljeda

Najvažnija sporedna stvar na svijetu za veliku većinu je poput najpozitivnije opsesije, a ni Lovretić nije iznimka.

– Ne može se objasniti to, prevelika je to ljubav da bih mogao prestati. Svi mi u veteranima imamo svoje obitelji, poslove, hobije i to sve traži nešto malo odricanja, ali uvijek se planovi poslože. Prije, kao mlađi, uvijek idete na pobjedu, uvijek se spremate za nekog suparnika, »grizete«, sada je to drugačije. Kako sam rekao, treće poluvrijeme je ključno. Ova liga igra se najviše zbog druženja i uživanja, kako na terenu tako i van njega poslije susreta. Važno je da je klapa dobra i da se nitko ne ozlijedi, za ostalo ćemo lako – kaže Lovretić kojem ne pada na pamet zaustaviti karijeru.

– Bit ću na terenu do kad budem mogao. Ljubav, zanos i gušt prema nogometu me nose. Uvjeren sam da će me nositi do kad budem mogao stajati na nogama. Ima i starijih od mene, dolaze ljudi s 50 i preko godina koje isto tako drži ljubav prema nogometu.

S 39 na leđima, Lovretić je jedan od najstarijih aktivnih igrača 1. ŽMNL i to u dresu Sv. Ante koji se bori za drugo mjesto.

– Sve teže je pratiti mlade. Liga traži puno više odricanja od svega, ali opet – nekako se sve posloži. Dobro je s mladim momcima igrati, ali i protiv njih, malo vas pomlade. Više puta čovjek misli da može s 39 kao što je mogao s 20 ili 30, ali to nije tako. Onda se malo opametite u nekim trenucima i brzo shvatite da to nije baš kao što je prije bilo. Razgovaramo mi stariji i vidimo da naše vrijeme polagano prolazi, barem što se seniorskog nogometa tiče, ali ne damo se, borimo se koliko možemo – objašnjava arbanaški veteran.

Manjak potencijala

Iako je poanta druženje, ipak ima turnira kada se ide »na nož«, a to je svakako Državno prvenstvo, na čijoj su dvoranskoj završnici Arbanasi pred mjesec dana osvojili brončanu medalju.

– To je turnir na kojem želite rezultat. Dolazi puno klubova i igrača, bivših velikih nogometaša, i osjetite poseban gušt za igrati. Sada smo osvojili broncu, izgubili smo polufinale od Lokomotive koja je kasnije postala državni prvak. Nismo imali prevelike šanse protiv nje, za koju su igrali Jerko Leko, Josip Pivarić, Hrvoje Štrok, stvarno vrhunski igrači. Srećom, dobili smo Knin u utakmici za treće mjesto i otišli s medaljom doma. Prije tri godine sam imao najveći uspjeh kada sam sa Sabunjarom osvojio dvoransko prvenstvo – priča Lovretić koji je upravo u finalu 2022. godine dvama golovima odveo momčad iz Privlake do velikog trofeja.

Kroz seniorsku karijeru Lovretića se daleko najviše pamti kao istinskog »španera« u dresu Frestija.

– S njima sam osvojio sve što se moglo osvojiti, vjerojatno svaki ljetni turnir koji se održao smo uzeli. Ti turniri su prije deset-petnaest godina bila prava ludnica, s odličnim nagradama. Dobio sam neke pozive tada za neke drugoligaške futsalske klubove, ali, da budem iskren, nisam nikada skroz »zagrizao« oko svega toga. Puno toga tada stavljate na kocku, a jedna ozljeda može sve srušiti, tako da nisam si mogao priuštiti krenuti u te vode – objašnjava malonogometaš smiljevačkih Svetaca koji u današnjoj mladeži ne vidi ono što su on i njegove generacije nekada imale.

– Drugačija su vremena, drugačije su generacije i nezahvalno je uspoređivati. Danas su uvjeti puno bolji, nego što smo mi imali. Jedna lopta, beton i to je to, sada je drugačije. No, mi smo tada bili puno sretniji. Na igralište nisi mogao doći koliko je ljudi bilo, a kamoli zaigrati. Ako se dogodilo da su te stariji pozvali igrati s njima, nema veće sreće. Danas su mladi većinom u kućama, igrališta uglavnom zjape prazna. Ta zagriženost nekada je i proizvela puno potencijala i vrhunskih igrača. Recimo, generacije od ‘85. do ‘92., imate jako puno ljudi koji su možda mogli napraviti veliki posao u (malom) nogometu. Imate iz tih generacija 20-ak vrhunskih igrača, a danas je ta brojka jako smanjena. Možda će se okrenuti ponovno sve na staro, tko zna – zaključuje Lovretić.