Lino Červar nakon ispadanja u Parizu: "Našim trenerima ne daju da budu izbornici"

»Davno je davno bilo to, u zlato vjerovali mi smo«, mogli bi razni u našem rukometu zapjevati kao Meri Cetinić, sjetivši se poruka s konca 2021. da je cilj zlato na Igrama u Parizu. U tih nekoliko godina zaredaše se neuspjesi na europskim i svjetskim prvenstvima i sada na Igrama. Otpali su izbornici Hrvoje Horvat i Goran Perkovac, početkom prošle godine ukinuta je funkcija Koordinatora za struku, samim time je Lino Červar razriješen dužnosti.

Među ovima spomenutima baš je on najzvučnije ime, od 14 medalja na najvećim natjecanjima, s njim za kormilom osvojeno ih je pola. Među tih sedam posebno sjaje svjetsko i olimpijsko zlato, dva svjetska i tri europska srebra, vidi slučaja, ono posljednje 2020. je i posljednja hrvatska medalja.

Od tada traje suša. »Mago di Umago«, po uspjesima moderna verzija nezaboravnog Vlade Stenzela, ostaje po strani, ali naravno da je živo zainteresiran za život reprezentacije s kojom je od 2003. i titule svjetskog prvaka kroz tolike godine donosio radost hrvatskom puku. Razočaran je stanjem u rukometu i onima koji ga vode.

– Nažalost, kao i uvijek, tako sam i sada bio u pravu govoreći »daj vremena vremenu i istini koja će sve sama zboriti«. Ne mora se ništa »kokodakati«, to davno reče jedan pametni čovjek – kaže 73-godišnji Lino Červar, koji je za brojne uspjehe dobio cijenjena priznanja, dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport »Franjo Bučar« i nositelj je Reda kneza Branimira s ogrlicom. Razočaran je odnosom prema njemu i struci općenito.

– Ponizili su nas, mene prije svega kao jednog od najtrofejnijih trenera, ne samo tu nego i u svijetu. Da mi netko soli pamet, to je za svaku osudu.

Ponižena struka

Bio je potom precizniji u potkrepljivanju svojih tvrdnji.

– Svi koji rade u HRS-u manje-više su jedna birokracija. Oni vode brigu da sve selekcije funkcioniraju kako treba, ali koliko znam, niti jedan od njih nema trenerski ispit. Niti jedan nije stručnjak. Kancelarija se uvijek bori stvoriti optimalne uvjete za sve selekcije, a ta je birokracija ponizila struku. To sam davno osjetio, a jako me zabrinjava da su najviše institucije u državi Hrvatskoj šutke prešle preko odluke da ne educiram igrače i trenere jer to je moja domena.

Neumitna je asocijacija na svjetski slavnog vaterpolskog trenera Ratka Rudića, predsjednika Stručnog savjeta HVS-a.

– Vaterpolisti drže Rudića, a mi čovjeka šutnemo jer netko želi biti iznad toga. Ne znam zbog čega. Držim se struke, samo to me zanima, ne petljam se u tuđi posao nego tamo gdje sam najjači, u sportu. Moje je posao struka.

U Hrvatsku je doveden izbornik s Islanda, Dagur Sigurdsson, među ostalim komentarima u ćakulama se moglo čuti da Hrvatska nema svojih rukometnih trenera. Lino ne misli tako.

– Ne slažem se s tim. Primijetio sam da ako se izdigneš iz prosječnosti, odmah imaš 20 posto neprijatelja, a tih 20 posto ne bi smjeli biti baš oni koji vode ovaj sport. Oni bi ga baš trebali podržavati, kao što vaterpolo podržava Rudića.

Lino Červar je proslavio Deliće kraj Vrsara gdje je rođen 1950. godine. Kada je riječ o rukometu, tu je vječiti mladić.

– Vjerujte mi, nikada nisam trenerski učio kao sada. Pomisli li netko što mi to treba kada nisam aktivan na igralištu, griješi, sada sam bolji trener nego prije. Vidim sve, ali zato i puno učim.

U konzultacijama o sportu našao je nešto zanimljivo i u talijanskoj nedavno objavljenoj knjizi iz nogometa.

– Nogomet nije kao rukomet, ali ima istih stvari, logika je slična i usvajam što me zanima, tražim, idem u dubinu. U toj knjizi o nogometu, izdanoj u travnju, prvo se govori o taktici, koja je sve. Mi je na Igrama nismo imali, a bez nje ne možeš nigdje. Bilo smo bezidejna, nesigurna ekipa koja ne zna što hoće.

U knjizi pak piše, citiram »ima ljudi koji misle da se nogomet samo igra nogama, ali ti isti misle da se šah ugra samo rukama«. Tako valjda naši »stručnjaci« u Zagrebu misle da se rukomet isključivo igra rukama i nogama, a treba postaviti pitanje svih pitanja: A što je s umom? On je mentalno tijelo i trenira ga se svakodnevno, ali ne igrajući biljar i pikado. Ponosan sam na ovu tvrdnju, važnu i za trenera HNK-a Rijeka ili bilo kojeg stručnjaka.

Hrvatski model

Hrvatski rukomet već duže vrijeme rezultata nema, treba ga izvuči iz gliba, Červar, vječiti inovator, govori o svom originalnom rješenju.

– To sam dao na pladnju, rekao sam i dokazao, rješenje se može ostvariti samo kreativnošću. Primjerice, 2022. sam na svoju inicijativu automobilom, ne na račun HRS-a, došao na pripreme mlađih juniora u Đurđevac, tu sam bio desetak dana. Trener je bio Krešo »Kreha« Ivanković, radio sam s njima. I s njim, kao i s drugim našim trenerima, pričao sam o sustavu igre koji bi bio hrvatski model. Htio sam ga interpretirati na tim dečkima.

Na koncu su lani bili treći na svijetu, da sam do kraja ostao u HRS-u tada, možda bi se borili za prvaka U-20. To sve s ovom novom igrom, a inače po mom sudu je ta ekipa bila dvadeset i peta. Nitko se nije pitao kako je mogla biti treća, ispred Danske i drugih vrhunskih ekipa.

To je postigla s novitetima, kreativnošću na kojoj sam inzistirao na seniorskom SP-u u Švedskoj. Momčad je vodio Hrvoje Horvat, s njim je bio Ivano Balić. Bio sam bolestan i nisam išao u Švedsku. Dečki su se odlučili igrati isto ono što su igrali spominjani »klinci«, no oni naučeni na jedan sustav, teško prihvaćaju ono kreativno, novo. Pratio sam i posljednjih 5 dana priprema, ta obrana koju sam želio djelovala je savršeno.

Nisu poslušali i odigrali je s Egiptom, izgubili smo. Onda smo je odigrali s Danskom i jedini odigrali neriješeno s potonjim svjetskim prvacima, u 21. minuti vodili smo 13:8. Od tada do kraja Hansen i društvo su do kraja morali napadati sedam na šest. Suci su nas zeznuli i završilo je remijem. S onim novitetom nismo više nikad igrali, a uspjeti se može samo s novim stvarima.

Dok se čovjek zapita hoće li ih biti u igri hrvatske reprezentacije, ne možemo zaboraviti da se u filmski brzom nizanju događaja iduće godine Svjetsko prvenstvo igra i u Hrvatskoj.

– Smatram da mi imamo vrhunsku reprezentaciju koja ravnopravno može igrati sa svakom ekipom u svijetu. Druga je stvar što mi nemamo trenera, ali oni praktički našim trenerima ne daju da budu izbornici, a inače, trenerska se struka može naučiti. Čim su mi oduzeli pravo da educiram trenere, znam da ne žele da treneri budu prvi ljudi sustava.

Kada je riječ o radu na terenu, u dvorani, prvi čovjek sustava je trener jer on ima ideju igre, uspostavlja kakva se obrana i kakav napad igraju. Osmišljava cijeli sustav treninga, metodiku, didaktiku, ne može to činiti netko drugi – temperamentno je zaključio Lino Červar, očito »dirnut u živac«.