Preminuo je Vice Mazija, vrstan nogometni znalac

U nedjelju 26. siječnja preminuo je Vice Mazija (1932.). Za Dragu Marića, zadarskog novinara i publicista, nema dvojbe, uz Josipa Marušića, Mazija je najveći arbanaški nogometaš u povijesti. Upravo se u razgovorima s Marićem objavljenima u Zadarskog regionalnu, te u knjizi Sport kod zadarskih Arbanasa (2008.) Mazija prisjetio nogometnih početaka.

– Igrao sam s arbanaškom mularijom od najranijeg djetinjstva, nogomet me odmah cijeloga zaokupio – naglasio je Mazija.

El Shatt

Sljedeći Mazijin nogometni iskorak nije bio ni na travi, zemlji, ili betonu nego na – pijesku!

– S nogometom sam nastavio kao 11-godišnji dječak, kad sam 1943., bio zbjegu u El Shattu u Egiptu. Imao sam mota pa su me stariji uzimali s njima igrati. Tamo sam dobro svladao tehniku s obje noge.

Bio sam dešnjak, a dogodilo se da mi je na palac desne noge pala oteža lata i mjesec dana nisam loptu smio ni pipnuti, a bez nogometa nisam mogao, Igralo se na pijesku i ja sam tih mjesec dana igrao samo s lijevom nogom i osposobio je kao i desnu.

Već tada sam pokazivao poseban talent pa me je jedan engleski oficir, koji je bio šef našeg logora, htio posiniti i odvesti u Englesku, no ja sam želio u Zadar. Vratio sam se početkom 1946. Često smo na trgu pred našom crkvom igrali klape malonogometaša: Tokšini, Crkva, Mazije, Divljini, Bajlini i Kotarci.

U sastavu Mazija protiv sastava Crkva imao sam 14 godina i bio najmlađi i fizički najslabiji. Pobijedili smo 8:0, a ja sam zabio sedam golova. Utakmicu su gledali Krsto Petani i Bepi Marušić i nakon toga Bepi me odveo u juniore Zadra, gdje mi je on bio trener.

Kad mi je istekao juniorski staž došao sam u moje Arbanase, u generaciju Eugena Bajla, Ante Morovića, Ria Nikpalja, Ante Mužanovića, Josipa Mužanovića, Josipa Pekija Kotlara, i čak trojice mojih Mazija; brata Ante Taulaca, Anđela i Josipa Bežija te drugih – istaknuo je Mazija.

Dalmatinski kup

U svakom klubu u koji bi Mazija došao krenuo je rezultatski uspon. Bilo je tako i u sezoni 1952./53. u kojoj su Arbanasi u 35 utakmica postigli 85 golova, a Mazija je zabio pola (42) te uveo svoju momčad u sjevernu skupinu Dalmatinske lige, u kojoj je tada završio i Zadar.

Sjajno su Arbanasi počeli i sezonu 1953./54., u kojoj su osvojili Kup Dalmacije nakon što su u finalu na jedanaesterce svladali Orkan iz Dugog Rata. Zanimljivo je da su na putu do finala izbacili drugoligaša Šibenik.

U sezoni 1954./55. Zadar, Bagat i Arbanasi su se fuzirali u Slogu, čiji je Mazija postao istaknuti član. Zahvaljujući odličnim igrama pozvan je u reprezentaciju Dalmacije, koja je u Splitu pobijedila drugu momčad Hajduka, uz dva Mazijina gola.

Kao član Sloge otišao na odsluženje vojnog roka, s kojeg se vratio 1959. Sloga je u međuvremenu raspala, a Mazija je odjenuo dres Zadra, te je s 22 gola bio najbolji strijelac Dalmatinske lige. Odlučio se na povratak u matični klub, koji se tada više nije zvao Arbanasi nego Omladinac.

Tek što je došao krenuli su uspjesi Omladinca. U sezoni 1961./62. Maziju su pozvali u tada vrlo jaki NK Tekstilac, koji je nastao pri zadarskoj Tvornici mreža te je odmah posao prvak Dalmacije.

Za sezonu 1964./65. Tekstilac i Zadar fuzirali su se u NK Tekstilni kombinat Zadar, klub koji je pod tim imenom 1965. izborio Drugu jugoslavensku ligu, nakon što je u dvije odlučujuće utakmice bio bolji od riječkog Orijenta. Bio je to do tada najveći uspjeh zadarskog nogometa.

Ipak, Mazija u Drugoj ligi nije zaigrao, vratio se u Omladinac i završio karijeru na Zimskom kupu Zadra koji je njegova momčad i osvojila.

– Htio sam karijeru okončati tako gdje sam kao senior i počeo. Bio sam atipični centarhalf. Gotovo su svi srednji napadači u to doba bili su visoki najmanje 185 cm i do 90 kg, a ja samo 170 cm i nisam prelazio 60 kg.

Rekord karijere mi je osam golova Zlatnoj luci u našoj pobjedi 14:0. Godine 1957. na utakmici Dalmatinske lige između Sloge i Omladinca iz Vranjica dao sam tri zgoditka u prvih pet minuta.

Nigdje iz Zadra

Zanimljivo je i zašto tako kvalitetan igrač nikad nije napuštao rodni grad.

– Stalno se provlačilo to da bi za moju nogometnu karijeru bilo dobro otići iz Zadra. I bilo je, kako se ono kaže, nemoralnih ponuda. Međutim ja bez Zadra nisam mogao. Što se tiče pogodaka znao sam se s brojnim navijačima kladiti za pašte (kolače) koliko ću na utakmici postići zgoditaka, tri, četiri, jednom čak i pet.

Gotovo redovito sam oklade dobivao i oslađivao se u tada najpoznatijim zadarskim prodajama slastica Mliječnom restoranu na Kalelargi ili u Babićevoj slastičarni, koja je bila kod Četiri kantuna. Posebno je volio slobodne udarce.

– Imao sam vrlo kvalitetnu tehniku šuta i razvijen osjećaj za prostor te sam golove davao i s 40 metara udaljenosti. Nikad nisam plasirao loptu iz “slobodnjaka”. Uvijek sam tukao svom snagom i uvijek gađao sredinu vrata. Pokušao bih procijeniti koji je igrač psihički najlabilniji u živom zidu i kako će se kad ga pogodim u glavu srušiti.

Zato je obično prvi “slobodnjak” bio pokazatelj onima u zidu što će se dogoditi, pa su se kasnije refleksno izmicali. Treba spomenuti i da su tada lopte bile veće i tvrđe i još su imale “špigetu” s kojom su se zavezivale.

Tako kad bi te pogodio taj čvor na lopti ode glava. Mi Mazije smo bili poznata nogometna obitelj, bilo nas je dosta. Sad su o arbanaškom nogometu ostala samo sjećanja. A od kad nema Arbanasa u zadarskom nogometu nema ni jakog Nogometnog kluba Zadar…

Mazija je imao izrazito sportske navike, pa je 2008., tada već kao 75-godišnjak, Mariću potvrdio da triput tjedno istrči svoju obveznu rutu od pet kilometara.

– Osjećamo se kao momčić, a trčat ću dok me noge budu nosile…

Ljepota igre

I Bernard Paleka novinar i publicist, na stranici Športske zajednice Grada Zadra posvetio je tekst Vici Maziji.

– Kao izdanak šire arbanaške obitelji Mazija zvanih Begini koja je dala veliki doprinos nogometnoj igri, Vice je – uz ostale – dosegao vrhunac.

Od prve svoje utakmice do zadnje na prvom mu je mjestu bila momčad, odnosno njezina igra i njezin rezultat, a svaku je minutu u svakoj utakmici shvaćao kao novu i novu priliku za demonstraciju svoga shvaćanja nogometa i svoga pristupa – učiniti sve što je moguće, a katkad i više od toga, da se ljepota nogometne igre svakom gledatelju pokaže u svoj svojoj punini.

U toj je dimenziji Vice Mazija bio na istoj razini vrhunskih, recimo, koncertnih majstora ili, pak, slikara, kipara… Golema je zasluga Vice Mazije za razvoj nogometne igre, čak i tolika da bi (najmanje) u bliskoj budućnosti nekoj nagradi ili nekom priznanju valjalo dati njegovo ime – napisao je Paleka.

Vice Mazija spomenut je i u Nogometnom leksikonu, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Tri rečenice u tom tekstu savršeno ga opisuju.

– Bio je sjajan dribler, eksplozivan i hitar. Izvrsno izvodio slobodne udarce. Iznimno nadaren igrač u razdoblju istinskog amaterizma.

Posljednji ispraćaj Vice Mazije bit će u četvrtak 30 siječnja u 14 sati na Gradskom groblju Zadar.