PREKALJENI NAPADAČ Stipe Perica: 'Krene li Zadar boljim stazama, vratio bih se'

Potpisivanjem za Neftchi iz Fergane (Uzbekistan), Stipe Perica stigao je u svoj 13. klub karijere. Zanimljiv je taj broj 13 jer je ujedno i sretan i nesretan broj, ovisi kako se koga pita. No, kako zasad stvari stoje, izgledno je da bi u slučaju zadarskog napadača mogao biti sretan. Tri pogotka zabio je Perica u prve dvije utakmice u Uzbekistanu i još jednom pokazao da su znanje i talent itekako prisutni, ali i da mu u 31. godini života ne fali »uja u svići«. U Donatovu gradu Perica je od malih nogu bio poznato ime, a svijet ga je upoznao famoznog prvog dana kolovoza 2013. godine kada je preselio u redove giganta Chelsea. Nastavio je karijeru u konačnici diljem Europe, kratko se vratio kući u Hrvatskoj, a sada je sreću pronašao »Bogu iza nogu«.

– Da, baš »Bogu iza nogu«, kako se kaže. Stvarno sam daleko od Europe, ali ovdje je lijepo. Smjestili smo se obitelj i ja, još obavljamo neke sitnice da možemo normalno živjeti. Srećom imam četiri Balkanca u klubu koji mi pomažu prilagoditi se na sve jer je ovdje drugačiji život u odnosu na Europu. Međutim, priviknut ćemo se, vjerujem da će biti sve dobro – počinje Perica koji je u Uzbekistan stigao iz Dinama iz Bukurešta.

Mladi igrači

– Odlično je sve bilo, ogroman klub, grad fenomenalan, pristupačan. Godinu dana sam bio tamo, jednu polusezonu bio sam najbolji strijelac lige, međutim došle su neke manje ozljedice. Zaredale su se i izgubio sam mjesto u prvom sastavu. Iskreno, s 30 godina nema mi smisla sjediti i čekati da nekome smrkne kako bi meni svanulo. Stigla je tada ponuda iz Uzbekistana, financijski vrlo ozbiljna, a uz to svidjela mi se i njihova situacija generalno. Prvi sam napadač momčadi, igrat ćemo azijsku Ligu prvaka, veselim se Al Nassru i sličnim klubovima. Jako dobro sam krenuo u sezonu, što je najvažnije. Gledam na novu avanturu kao još jednu u svojoj karijeri, kao još jednu priču koje će se sjećati i koju ću moći pričati budućim generacijama, ali i matematika je jasna – želim djeci osigurati da imaju sve u životu.

Sve do tog povijesnog dana za zadarski, ali i hrvatski nogomet, Perici su tekli »med i mlijeko« na Stanovima. Ozbiljnu karijeru najavio je već kroz mlađe generacije, a onda je to opravdao u jedinoj seniorskoj sezoni u dresu Zadra s deset golova u 28 nastupa.

– Najljepši dani karijere, bez ikakve dvojbe. Nama je nogomet bio ona istinska sreća, jedini način života. Izašlo je tada iz Škole brdo vrhunskih igrača, nije to bilo slučajno. Treba pohvaliti trenere koji su nas vodili tada, pogotovo u mlađim danima. Što se mene tiče, treneri Matošević, Živković, Čačić, Butić, Erlić – neka se ne naljuti ako sam koga zaboravio – imaju ogromne zasluge za sve što sam napravio u karijeri. Sve što su mi govorili u jednom sam periodu karijere shvatio i došlo je na njihovu filozofiju da ću zapamtiti njihove riječi.

Ipak, nije sve tako divno i bajno.

– Žalosti me vidjeti da se od tih mojih dana pa do sada uvjeti gotovo da i nisu popravili. Ustvari, nazadovali su. Baš je tužno to vidjeti i prihvatiti. Prošao sam puno toga u karijeri i sramota je za nogomet, za državu, da je Zadar u takvom stanju u kakvom jest. Potreban mu je stadion da se krene na bolje. Smatram da ceh za ovakvo stanje plaćaju današnji mladi igrači koji su, žele li napraviti nešto u nogometu, primorani odlaziti. Pročitao sam negdje da je jedan mladi nogometaš otišao u Slaven Belupo. Ljudi, to je Koprivnica, o čemu mi pričamo. Svaka čast Koprivnici i Slaven Belupu, ali to je gradić koji bi trebao slati svoje igrače u Zadar, a ne obrnuto – priča Perica pa dodaje da su svi ti rani odlasci osuđeni na propast.

– Ja sam otišao s 18 godina i tek kad odete shvatite koliko niste spremni, posebice mentalno i psihički, otići od kuće. Danas mladi odlaze još ranije i to je u startu osuđeno na propast. Kad se priča o nogometašima, gleda se ona strana medalje u kojoj je sve divno i u kojoj se zarađuje, ali koliko vremena provedete sami bez prijatelja i obitelji da biste možda uspjeli, to nitko ne vidi. Martin Erlić je jedan od milijun koji je uspio tako, kroz Dinamo, Rijeku pa je otišao u Italiju s 15-16 godina. To su strašne stvari, strašne promjene za mladu osobu. On je prošao kalvariju i jako mi je drago da mu je pošlo za rukom.

Puno seljakanja

Ubrzo nakon preseljenja u zapadni London uslijedila je selidba u Nizozemsku.

– Ma Chelsea je san snova. To je bila momčad koja je godinu ranije osvojila Ligu prvaka. Prvo dođete na Stamford Bridge, to je već čudo, onda u svlačionici vidite Ashleyja Colea, Essiena… Kao da ste u igricu ušli, nevjerojatno. Branislav Ivanović se za mene brinuo kao da sam mu dijete. Nisam zaigrao za prvu momčad, ali nije mi krivo. Da upadnete u taj sastav morate biti najbolji na svijetu i nema puno priče. Od početka je bio dogovor da ću biti posuđen u Nizozemsku, ali i takva stvar bila mi je najbolja u tom trenutku. Otišao sam tako u Bredu, gdje su me obitelji Pušić i Gudelj oslonile na noge. Još uvijek se čujem s njima i beskrajno sam im zahvalan na svemu. Nogometno pak sam se super osjećao, bio sam klinac koji je zakoračio u svijet. Baš je bilo odlično te dvije sezone tamo, živio sam ono što sam oduvijek želio.

Nizozemska avantura zapela je za oko velikanu iz Udina koji je nakon godine i pol posudbe odlučio »odriješiti kesu« za Zadranina.

– Najviše ljudi me projicira kroz Udinese, gdje sam sveukupno proveo četiri godine. Međutim, skupio sam u tom periodu 70-ak utakmica, što nije baš bilo najbolje za karijeru. Postao sam zreliji i pametniji, ali sam malo zaostao u igračkom smislu. Nisam bio u punom ritmu utakmica. Jednostavno, jako je teško bilo nametnuti se pored Antonia Di Natalea i Duvana Zapate, a uz to klubu nije bio problem dovesti nekog za 10 milijuna eura. Iskreno, ja svojem djetetu ne bih dozvolio da ostane tako dugo u klubu, a malo igra. Međutim, tako je trebalo biti – govori »devetka« iz Zadra.

Bilo kako bilo, velika karijera ipak je obilježena posudbama. Osim Chelseaja, na nekoliko stanica poslalo ga je i Udinese.

– Prvo u Frosinone, klub koji je taman tada stigao u Serie A. Tamo je otišlo i došlo 20-ak igrača, baš se puno toga izmijenilo u kratkom vremenu. Nakon toga sam prešao u Kasimpasu u Turskoj, gdje sam dobro krenuo, no stigle su ozljede i više nije išlo. Nakon toga pak Mouscron u Belgiji, gdje sam osjetio da je to »to«. Sedam golova u 15 utakmica sam zabio, ali došla je korona i sve se završilo. Da nije bilo toga i da sam zabio još tri-četiri gola, bio bih spreman za veći tamošnji klub, a onda tko zna. Kako je završila korona, poslan sam u Watford u Championship. Tamo sam bio peti napadač, pored Troyja Deeneya, Joaa Pedra i ostatka društva, nisam baš mogao puno – objašnjava Perica pa nastavlja kako bi s današnjim mozgom vjerojatno drugačije radio.

– Generalno gledano imao sam dosta loših odluka. S 23 godine mislite da sve znate, a naravno da nije tako. Trebate iza sebe imati ljude koji će vas dobro i pametno savjetovati. Ja sam to imao u Udinama, no tada to nisam shvaćao i nakon odlaska odlučio sam ih promijeniti. Nakon toga je sve išlo zbrda-zdola, ali ne žalim ni za čim. Za sve što se dogodilo sam sam odlučivao. To je sve životna škola. Da sam ostao s tim ljudima, možda bi bilo deset puta bolje, možda deset puta gore.

Bombardiranje

Sreća je pronađena prvo u Izraelu, zatim i u Belgiji. U dresu Maccabija iz Tel Aviva postao je prvi strijelac u povijesti grupne faze Konferencijske lige, da bi u Standard Liège stigao »sa zvukom sirene«.

– Meni je u Izraelu bilo sjajno sve dok nisu krenule padati bombe. Bio sam najbolji igrač Maccabija, ljudi su me zavoljeli tamo, postojala je neka perspektiva, ali počeli su teroristički napadi. Doživio sam neka granatiranja tamo i odlučio da odlazim. Rođen sam nakon Domovinskog rata, tako da nisam doživio takve nedaće kod kuće i nisam to htio ni negdje vani. Imao sam nekoliko opcija tada, a na kraju sam zadnji dan prijelaznog roka avionom odjurio u Belgiju. Kad sada pogledam nakon nekog vremena, definitivno nije bio pravi način da se oprostim od kluba tako, ali ne mogu vratiti vrijeme – priča zadarski internacionalac koji se potom dvije pune godine zadržao u, kako sam kaže, belgijskoj verziji Hajduka.

Dvojica Frane najbolji prijatelji

Do nedavno su »zadarski primat« u Uzbekistanu imali dvojica Frane – Čirjak i Ikić. Na njihov spomen Perici je »pobjegao« veliki osmijeh.

– To su mi dvojica najboljih prijatelja iz djetinjstva. Imali su veliku ulogu u mojoj odluci. Ma mi smo skeptični po pitanju Istoka, ali u Uzbekistanu se igra dobar nogomet, ima strašno kvalitetnih igrača. Evo, idu i na Svjetsko prvenstvo, to isto nešto govori. Počeli su sve više igrati i u jakim europskim klubovima. To je dugo izostajalo, ne zato što nisu kvalitetni, nego zato što su veliki lokalpatrioti. Kod kuće mogu zarađivati velike novce i zato ne odlaze u Europu u neke »manje« sredine, jednostavno im se ne isplati otići od doma ako u igri nije neki Manchester City i slično. A opet, do Cityja jako teško mogu doći jer oni sami kao narod nemaju nogometnu reputaciju.

– Veliki klub s velikom bazom navijača i velikim očekivanjima svake sezone, a titule prvaka države nema već 15 godina. Mijenjaju se često uprave, no činjenica je da više nisu što su nekada bili. Baš belgijski Hajduk. Nisu financijski moćni kao nekad, sada su tu Genk, Gent, Club Brugge, Anderlecht…

Stigao je Perica i kratko u Hrvatsku, početkom prošle sezone u Rijeku.

– Da, pokušao sam se vratiti nakon operacije ramena, međutim nisam našao razumijevanje trenera u tom trenutku, tako da sam vrlo brzo otišao. Ipak, pratim HNL jako puno, smatram da nije toliko loša liga koliko mi smatramo da jest. Rade se i dalje ozbiljni transferi, npr. Jagušić i Mlačić, tako da ne bih podcijenio našu ligu. Da imamo bolje stadione, više ljudi bi dolazilo na utakmice i sve bi se samo po sebi podignulo.

Fanatizam

No, ne prati Perica samo HNL. Ona istinska dječačka iskra za nogometnom igrom i dalje tinja.

– Ma ovo je ljubav, ne posao. Pratim sve, znam gotovo sve igrače iz skoro svih liga. Kao dijete sam igrao Football Manager pa mi je možda ostalo to sve negdje u glavi, međutim, kao što sam rekao, nogomet je ljubav. Morate imati dozu ludosti u sebi da biste išli ovim putem. Kod kuće je televizija stalno upaljena na sportskim programima, kći više gleda sport nego crtiće. Ako ne stignem pogledati utakmicu, onda obvezno u nedjelju pogledam sažetke. Jako mi je drago vidjeti nekoga od bivših suigrača da igra Ligu prvaka – ističe Perica.

Nismo mogli završiti drugačije, a da ne saznamo je li se zaželio zadarskog zraka.

– Uff, ne znam što budućnost nosi. Supruga mi nije Hrvatica, tako da nju ta priča ne vuče previše. Mene, s druge strane… U stalnom sam kontaktu s Juricom Buljatom, Ivanom Santinijem i još nekim drugim ljudima, tako da sam jako dobro upoznat sa stanjem u zadarskom nogometu. Kako sam već rekao, žalosno mi je vidjeti da je to tu sve gdje jest. Krene li Zadar na bolje staze, digne li se u drugi ili treći rang, došao bih sigurno. Do toga još neće sada doći, tako da ne znam – zaključuje Perica.