Vrhunska rezultatska godina Nike Nevešćanina: 'Brat je pozitivna konkurencija, mogu jedino postati svjetski prvak'

Sport u Donatovom gradu živi na račun mladih sportaša koji konstantno, gotovo pa iz vikenda u vikend, tijekom praktički svih 365 dana u godini bilježe uistinu vrhunske rezultate. Teško je uopće izbrojati koliko prvaka i prvakinja Hrvatske su Zadar i Zadarska županija dali samo u 2025. godini. Mnogi su se stavili na tu kartu kao veliki budući potencijal, međutim malo tko je obilježio prošlu godinu kao Niko Nevešćanin. Mladi gimnastičar, član GK-a Salto, okrunio se nacionalnim zlatom, ali i dvostrukom titulom prvaka Balkana, da bi uz sve to još uspio izboriti nastup na Svjetskom juniorskom prvenstvu krajem godine. Svi ovi uspjesi donijeli su mu i kandidaturu za Nadu godine u izboru Zadarskog lista, koju je u konačnici i osvojio, ponajviše glasovima novinara, što potvrđuje kako je i struka itekako dobro razumjela koliko je toga dobroga donio zadarskom sportu.

– Nisam očekivao ovakvu 2025. Svake godine radite na tome da budete sve bolji, prethodne dvije godine sam baš dobro radio i trenirao, ali rezultati nisu dolazili. Prošle godine isto je sve išlo dobro i po planu, radilo se za EYOF u srpnju, međutim onda prvi kontrolni trening bio sam prvi, drugi kontrolni trening s reprezentacijom ponovno prvi, a onda i treći kontrolni trening ponovno prvi. Tako sam se prvi kvalificirao na EYOF i bilo je super, ali to je bilo četiri mjeseca prije samog natjecanja i znao sam da ima još dugo do toga, čak niti vježba nije bila na razini na kojoj sam bio – priča Nevešćanin, koji je potvrdu da stvarno ima »ulja u svići« dobio na međunarodnim natjecanjima koja su stigla na proljeće.

Lom prsta

– Došao je turnir u Budimpešti, to je jedan od najjačih u ovom dijelu Europe. Odradio sam vježbu baš jako dobro i ušao sam u finale s najvećom ocjenom u karijeri do tada. Glavni problem mi je bio što je finale bilo sutradan, a ja sam na treninzima vježbu radio svaka tri dana jer te fizički i mentalno iscrpi. Ipak, odradio sam baš dobro to finale, jedino saskok je bio lošiji, međutim mađarski natjecatelj je bio bolji za desetinku ocjene na kraju. No, meni puna šaka brade jer smo odradili sve po planu, jer se vježba pokazala dobra i pred sucima, a tek je svibanj.

Iako je »kraljevska disciplina« preča Nikina ujedno i najdraža disciplina, cijelu sezonu radi višeboj, odnosno sve sprave.

– Najviše je to da se održim u formi, ali i lakše je preču raditi jer mentalno nisam samo na jednoj spravi, istovremeno ste i fizički jači jer više mišića radi. Na kraju sam na Prvenstvu Hrvatske u višeboju u svim disciplinama bio među prva tri i za kraj preča – zlato, iako sam bio umoran od svega te ukupno prvi. I onda izravno s tog PH u Maribor na međunarodno natjecanje. Došli kasno, drugo jutro u sedam kretalo natjecanje… Tu je baš bilo svega, od dobrih stvari do padova. Pao sam na saskoku i na kraju ušao u finale kao drugi. Dan nakon finale, osvojio natjecanje, ali da stvarno budem iskren ne znam kako. Nakon pada gledam trenera i on mi govori da je dobro, nek’ sam ja preživio taj ritam.

Sve je to bila uvertira za, kako se tada mislilo, ključ 2025. godine – Europski olimpijski festival mladih kojem je domaćin bilo Skopje.

– Odmorili smo se nakon svega dva-tri dana, dolazim u dvoranu, tamo treneri Josip Morožin i Mikhail Panchenko s planom i programom sljedećih mjesec i pol dana do EYOF-a. Bio sam svjestan svega i da ide dobro sezone i što trebam popraviti, a plan trenera Panchenka bio je ubitačan. To je doslovno bilo buđenje, prvi trening, kod kuće ručak, drugi trening i do kraja dana »lešo«, mrtav umoran. Išlo je sve kako treba, plan je funkcionirao, još su mi znali raditi uvjete kao na natjecanju, malo presing stavljati da se znam nositi s tim. Odradili smo valjda 20 kontrolnih treninga, mogu reći da sam i sam bio jako zadovoljan, iako sam perfekcionist, kako to sve ide – objašnjava Nevešćanin pa nastavlja kako je tri tjedna prije natjecanja uslijedio teški antiklimaks.

– Taman se počela smanjivati količina treninga da budem u savršenom stanju za natjecanje. Radio sam zagrijavanje, sve kao i obično, već sam bio na razini da je svaka sitnica išla automatizmom, bez razmišljanja, i ne znam, nekako sam grešku napravio, udario nogom u pritku i srušio se na pod. Nisam mogao stati na noge, išli smo slikati i kažu mi da je prstenjak na nozi slomljen.

13.025

Iako je to bio teški antiklimaks za 17-godišnjeg gimnastičara te mu je rečeno da hoda što je manje moguće jer operacija »visi u zraku«, onaj istinski balkansko-sportski dodir koji se ne može objasniti – proradio je.

– Sve sam ja to znao što su doktori rekli, ali ja radim preču i visim na rukama, valjda ću moći izdržati nekoliko saskoka. Nije valjda toliko gadno. Visio sam dva dana na treninzima, iako je boljelo. Otišao sam u Zagreb na dodatne pretrage, gdje mi je doktor rekao da, sazna li da sam napravio jedan saskok nakon tih pretraga, da će me odmah odvesti na operaciju. Mislim si što sad on meni priča… Bili su treneri i tata sa mnom, kažu treneri da ništa od EYOF-a, rek’o ma što nema, imam ostalih devet prstiju, što će mi ovaj. Put od Zagreba do Zadra je čupav, tu su me uspjeli uvjeriti da odustajem od EYOF-a i to je bilo razočarenje godine.

Ipak, zraka sunca glede sezone pojavila se kada je stigla obavijest da se organizira Svjetsko juniorsko prvenstvo u Manili u studenom.

– Je, to je inicijalno bilo olakšanje i sreća, ali onda kad sam vidio da je prvi kontrolni trening u rujnu, a meni prst nikako da se zaliječi, počele su crne misli da će i to propasti. Taj prvi kontrolni bio je u Čakovcu i dobro sam odradio, ali sam pao na saskoku, međutim sve se posložilo u Osijeku. Tamo sam dobio ocjenu 13.025, koja bi na EYOF-u značila medalju, ali što je tu je.

Značilo je to da se pakiraju koferi put Tajlanda…

– Tamo su došli takvi dečki da je to strašno. Da sam odradio svoju najbolju vježbu, bio bih tu negdje oko finala. Žao mi je što sam pao na najtežem dijelu svoje vježbe, međutim sve zajedno je to bilo jako dobro iskustvo.

Pozitivna konkurencija

Veliki rezultati, iako za sebe tvrdi da je još jako daleko od pravog gimnastičara, nisu stigli »eto tako« preko noći, nego su plod višegodišnjeg rada. A sve je krenulo s četiri godine.

– Svu djecu se prvo šalje i treba slati u gimnastiku, iako ima epitet ženskog sporta. Dobijete odličnu osnovu za ostale sportove u budućnosti. Kao mali bio sam jako živo dijete, s jako puno energije i prijatelj od tate je rekao da me nek’ upiše u gimnastiku jer su tada počinjali upisi. Brat Matej je kratko bio u gimnastici, ali mu je prašina smetala, tako da je otišao na bazen, gdje su mu se svidjeli skokovi. Ja sam brzo napredovao, nakon nekoliko treninga me trener Morožin pozvao trenirati u selekciji i tako je to sve skupa krenulo. Prvo u staroj vojarni, zatim sada na Višnjiku, gdje su uvjeti vrhunski. Da smo ostali u prvoj dvorani, ništa od ovog ne bi bilo.

Velika sreća u cijeloj Nevešćaninovoj »štoriji« je činjenica da ga gimnastika i dalje uveseljava.

– Još uvijek mi nije došlo do glave da sada ide sve profesionalnije. Ne smatram da ovo moram raditi, nikad me nitko nije ni tjerao na treninge i sve zajedno. Tata mi uvijek kaže da, ako više nemam volje, da prestanem, da treniram dokle god uživam. Ne smatram sebe nekim profesionalcem ili velikim sportašem. Gdje sam ja još od sportaša… Idem prema tome da jednog dana postanem – ističe mladi gimnastičar koji je u starijem bratu vidio svojevrsni uzor, ali i nekoga s kim se želi natjecati.

– Razlika je godinu i devet mjeseci, tako da smo stalno negdje išli zajedno. Matej ako igra nogomet, ja isto želim – i to bolje od njega. Isto plivanje, košarku… To je ona prava bratska ljubav. On završi natjecanje i kaže da nije, primjerice, ispružio noge, ja sljedeći dan na gimnastici imam sav fokus na ispruženim nogama da mogu reći da sam napravio bolje od njega.

A onda su »ulozi« postali veći…

– Brat je baš pozitivna konkurencija. Obojica smo i u školi uvijek bili jako dobri učenici. Nikad se nije škola zanemarivala, važna je gimnastika, ali škola je – škola. Naravno da ispašta zbog sporta, ali zna se što je važno. Uz to, nikako mi ne olakšava »posao«. Dođe i uzme europsku i svjetsku medalju, sada postane i prvi Hrvat u povijesti – što ću ja sad, mogu jedino postati svjetski prvak – zaključuje Niko.

Posljednja juniorska godina

U rujnu Niko će napuniti 18 godina, što znači da je s 2026. zakoračio u svoju posljednju juniorsku godinu u kojoj je kruna svega Europsko prvenstvo u Zagrebu.

– Sad će krenuti kontrolni treninzi za to, ali hvala Bogu već sam se kvalificirao EP jer je izbornik reprezentacije napravio popis. Među trojicom sam koji su istupili sa svojim rezultatima u 2025. i sada je pitanje samo tko će nam biti četvrti u reprezentaciji.

Špaga

Dobar poticaj za sve nas koji ne možemo napraviti špagu dao je mladi gimnastičar kako se to može uspjesti.

– Jednostavno je, samo 20 minuta na početku treninga, 20 minuta na kraju treninga raditi što više istezanja i tako 12 godina pokušavati pa će nadoći. Šalim se, ne znam iskreno. Meni je to normalno nakon svih ovih godina treniranja.