Trener Aresa Vedran Bajlo nakon velikih uspjeha: Ne trebamo stvarati svjetske prvake, već...

Desetak dana nakon što je zlatnim slovima ispisana nova povijest kluba, u dvorani na južnoj strani ŠC-a Višnjik kao da se ništa nije dogodilo. Novi treninzi, sve što je bilo ostavljeno je iza sebe i pogled je usmjeren isključivo prema budućnosti i novim natjecanjima. Filozofija je to koja vodi stvaranju šampiona. Istini za volju, za takvo što potrebno je i puno sreće, ali prije svega stvaraju se kvalitetni mladi ljudi koji će se u budućnosti znati nositi s pobjedama i porazima, uspjesima i neuspjesima.

Tri pobjede

Pet zlata, dva srebra i jedna bronca, kao i titula najboljeg kluba prvenstva, osvojeni su u Zagrebu na Prvenstvu Hrvatske za mlađe kadete i kadete. Za mnoge članove Aresa to je bio prvi doticaj s velikim natjecanjem, no jednom kada su ušli u ring, to se nije ni vidjelo ni osjetilo. Treneri su, očekivano, više nego ponosni, ali i svjesni da je ovo tek početak kvalitetnog puta, a ne uspjeh na čijem će se zanosu živjeti. Ipak, riječ prvo imaju mladi šampioni.

– Imao sam tri meča, evo vidi se i pobijedio sam sva tri. Bilo je stvarno odlično, ali i jako teško. Prije samog meča osjećam veliki pritisak zbog publike, protivnika i svega ostalog, ali čim uđem u ring, to nestane. Osjećaj je odličan kad zadam prvi udarac. Već tada osjetim da sam na dobrom putu. Nije loše ni primiti prvi udarac, tada nestaje sva trema. Fokusiram se na sebe, ali i analiziram protivnika – kaže Hrvoje Rados, državni kadetski prvak u kategoriji od 60 do 63 kilograma, pa nastavlja.

Radosu, učeniku sedmog razreda Privatne osnovne škole Nova, ovo nije prva državna medalja, a kako i sam kaže – u boksu se vidi još dugo.

– Treniram gotovo svaki dan, osim nedjelje kad je dvorana zatvorena. Tri puta tjedno trčim po tri kilometra, a subotom radim sparinge. Nastavljam još jače, idemo po nove pobjede – ističe Rados, na kojeg su svi ponosni, ali s dozom distance.

Svi su sretni, naravno. Čestita mi svatko tko me vidi, ali nitko me nije tražio da ga udarim, onako iz šale. Ne usude se, ha, ha.

Najkraće rečeno – debi na Prvenstvu Hrvatske i odmah zlato. To je put Šimuna Jurišića, koji je u prve dvije borbe slavio prekidima, a u finalu bio bolji od branitelja naslova tijesnom odlukom sudaca na bodove.

– Bilo je zanimljivo i jako teško. Imao sam tri meča i morao sam biti mentalno spreman prije nego što sam ušao u ring. Trenirali smo drugačije i intenzivnije, spremao sam se tri do četiri mjeseca za ovo. Očito je da se to isplatilo. Stvarno sam sretan zbog svega – kaže Jurišić, učenik Osnovne škole Šime Budinića, koji među prijateljima ostaje skroman kada je riječ o boksu.

– Nije bilo previše čestitanja u školi i slično. Ne volim se hvaliti, što ću s time – zaključuje kadetski prvak Hrvatske u kategoriji od 46 do 48 kilograma.

Baza za budućnost

Baza koju su stvorili u Aresu i više je nego kvalitetna. No tek sada, nakon prvih velikih nastupa, dolaze novi izazovi jer će djeca postupno postajati mlade osobe s različitim interesima i životnim obvezama.

– Dečki su uglavnom početnici, ovo su im prvi službeni mečevi, ali svaki dan su bili u dvorani i radili. Tijekom posljednjih godinu dana odrađivali su pet treninga tjedno, a posljednja dva mjeseca pripreme su bile posebno intenzivne, s naglaskom na boksačku specifičnost. Boks je izuzetno zahtjevan sport i nije lako prvi put pripremiti dečke za takvo natjecanje. Kondicijska priprema nam je možda i najlakši dio, ali tehničko-taktički i psihološki segment u ovoj dobi su iznimno zahtjevni. Velik je pritisak na tako mladim sportašima kada prvi put ulaze u ring – objašnjava trener Vedran Bajlo, dodajući kako je ovo idealno razdoblje za početke sportskih karijera.

– Smatram da je to dobro jer kroz natjecanja uče disciplini. Već od malih nogu moraju paziti na prehranu, tjelesnu težinu i niz drugih detalja. Ne moraju svi biti svjetski prvaci, daleko od toga, ali siguran sam da će ih to naučiti kako se nositi s izazovima u životu kasnije.

Upravo je to prava srž sporta kod mladih – stvaranje kvalitetnih ljudi.

– Razlika između onih koji treniraju i onih koji ne treniraju vidi se prije ili kasnije. Posebno je to izraženo u borilačkim sportovima jer kada uđu u ring, dečki su sami. Svi su oko njih, ali zapravo su sami sa sobom. To je odlična životna škola, a upravo to nastojimo promovirati u klubu – zaključio je Bajlo.

PIŠE: ALEN PLAHINEK

Boks za najmlađe

Popularnost MMA-a u svijetu znatno je povećala interes za borilačke sportove. Primat je pritom donekle izgubio boks, no i dalje velik broj ljudi radije prati borbe u ringu nego u kavezu.

– Po meni je najbitnije krenuti što ranije. Mi u klubu imamo djecu već od pet-šest godina u »školici« boksa. Ona je tu prvenstveno da stvori interes za ovaj sport; kod njih to još nije pravi boks, nego razvoj motorike kroz razne poligone, uz ponešto boksa kako bi ga zavoljeli. Tu dobivaju bazu i s vremenom se priključuju mlađim uzrastima. Ako dijete kasnije shvati da se ne vidi u ovome, nema veze. Iskreno, najvažnije je da je u sportu.

PIŠE: ALEN PLAHINEK