Sandra Elkasević nakon još jedne titule: "Edis je nakon dugo vremena sjedio i uživao u natjecanju"

Foto: Sandra Elkasević/Foto REUTERS

Baš smo pričali da je Sandra Perković ostala neporažena i da sada sa Sandrom Elkasević počinje neka nova era. I ona odmah osvoji zlato. Sad idemo sve iz početka - kaže Sandra

RIJEKA Kraljica diska i dalje je na tronu. Već 14 godina. I nema namjeru tako brzo predati krunu. Sandra Elkasević još je jednom ispisala povijest i na Europskom prvenstvu u Rimu osvojila sedmu uzastopnu titulu prvakinje. Sedam brežuljaka, sedma titula. Ima tu neke simbolike…

– Šteta bi bilo nakon 14 godina proći toliki put i kao što se kaže, doći u Rim i ne vidjeti papu. Rim ima sedam brežuljaka, ja lovim sedmo zlato, znala sam da tu mora biti neka poveznica. I ima je. Presretna sam. Sada mi je još ljepše nego nakon finala, kada mi se sve činilo kao san. Sada sam svjesnija da je to realnost, a ne san. Edis mi je rekao da je nakon dugo vremena sjedio, gledao i uživao u natjecanju. Jadan on sa mnom – započela je Sandra Elkasević, koja je jučer sa suprugom i trenerom Edisom, s kojim od 2013. godine osvaja odličja, posjetila Vatikan.

– Večeras se vraćamo u Zagreb pa smo iskoristili dan za šetnju i uživanje. Morala sam ići zahvaliti Bogu.

Sandra Elkasević je zadnjega dana prošle kalendarske godine udajom za svojeg trenera i dugogodišnjeg partnera promijenila prezime, ali ne i navike.

– Baš smo pričali da je Sandra Perković ostala neporažena i da sada sa Sandrom Elkasević počinje neka nova era. I ona odmah osvoji zlato. Sad idemo sve iz početka, ha, ha – nastavila je dvostruka olimpijska pobjednica i dvostruka svjetska prvakinja, koja je u svojem 17. finalu na velikim natjecanjima osvojila 14. odličje i 11. zlato.

Samopouzdanje

Na posljednjoj provjeri uoči prvenstva Staroga kontinenta, mitingu Dijamantne lige u Oslu, bacila je treći rezultat ove sezone u Europi od 66,48 metara. Na legendarnom Olimpicu u finalu je odmah prvim hicem riješila sve nedoumice oko sedmog naslova. Njezin se disk zaustavio na 67,04 metra, što je njezin najbolji rezultat sezone. Njezin se krik prolomio Olimpicom.

– Joj, koje su to bile emocije. Baš sam maloprije pričala s mamom i rekla mi je da sam sve izbacila, sve ono loše još od prošle godine u Budimpešti.

Niti jedna od preostalih 11 finalistica nije joj se uspjela približiti, najbliže joj je došla Nizozemka Jorinde van Klinken koja je sa 65,99 metara u posljednjoj seriji uzela srebro Portugalki Liliani Ca (64,53).

– Bilo je super, pokazala sam da sam spremna. Cijela ova sezona bila je dosta teška, imali smo dva daleka puta, na mitinge Dijamantne lige u Kinu i Ameriku, to je malo uzelo daljine. Ali, mogu biti iskrena i reći, i malo poljuljalo samopouzdanje. Koliko god si dobra na treningu, počneš razmišljati što to radiš krivo da to ne možeš pokazati i na natjecanju. Onda je došao Oslo, u njemu sam otvorila put k ovom zlatu. Znala sam da sam dobra, na zagrijavanju sam bila konstantna i bacala sam jako daleko, ali jedva sam čekala finale. Ali nikad nisam bacala u gorem krugu. Na sredini je bila rupa, napravili su glazuru koja je počela pucati nakon kvalifikacija muškog diska. Poslije njih smo mi imale kvalifikacije, pa je bio muški finale, pa kvalifikacije muškog kladiva. Znala sam da je krug brz, da sam svježa i odmorna i da odmah moram baciti dobar hitac. Tako je i bilo, čak mi je malo žao drugog hica koji bi išao još dalje, ali je završio u mreži. No, znala sam da je 67 metara nedostižno za druge djevojke, ali ipak sam ga htjela baciti još dalje jer je to u mojoj naravi.

Takva je Sandra Elkasević. Rođena pobjednica. Koja nikad ne odustaje. Čak niti kad ne ide sve prema planu, kao, primjerice, prošle sezone kada se borila s ozljedom zadnje lože, a onda i skočnog zgloba, a na kraju unatoč najboljim rezultatima sezone u kvalifikacijama i finalu ostala bez medalje i zauzela peto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti.

Kompleks

– Kakav je osjećaj kada znaš da loviš nešto što nitko nije napravio? Užasan! Ove godine je Europsko prvenstvo bilo jako rano, a uskoro imamo i Olimpijske igre. Imam tri natjecanja za koja znam da moram biti dobra. Prošle godine sam se nakon ozljeda uspjela vratiti u jako dobru formu, onda dođe Budimpešta i dva dobra hica u mreži. I ja dobijem kompleks. Tko bi rekao da nakon toliko medalja i velikih natjecanja možeš dobiti kompleks velikih natjecanja jer nikad ne znaš što će se dogoditi. Ja se ne bojim niti jedne cure na terenu, ja se bojim same sebe i onoga što mogu napraviti i tako si zatvoriti put prema nečemu dobrom kao prošle godine u Budimpešti. Znala sam da takvu glavu i takvu spremu nema niti jedna cura na terenu. I tu odgovornost. Mislila sam da će s godinama biti lakše, osvajaš zlata pa sada samo dođeš i uzmeš ga, ali odgovornost i pritisak za opravdati naslov najbolje diskašice u povijesti, dosta su veliki. Mogu reći da sam bila nervoznija nego u Barceloni 2010. godine, kada sam bila klinka. Tada sam znala da mogu baciti daleko, ali i da nisam, nikome ništa.

Barcelona 2010., Helsinki 2012., Zürich 2014., Amsterdam 2016., Berlin 2018., München 2022., Rim 2024. godine. Niz koji će teško netko nadmašiti.

– Ne trebam ja slati nikakve poruke, sve moje suparnice znaju da nema slavlja dok ja ne završim natjecanje. Za nešto manje od dva mjeseca su Olimpijske igre, imamo mjesec i pol dana za pripreme. U dobroj sam formi, što je veliki plus, ne moramo je ganjati nego izbrusiti i poraditi na desnoj nozi koja mi nije radila u finalu. Jer ako bez nje bacam 67 metara, s njom mogu bacati jako daleko. A onda je u Parizu sve moguće – zaključila je Sandra Elkasević.