RENATA PETANI: Jedrenje me temeljito pripremilo za život, a Olimpijske igre su ostale san

Na internetskoj stranici Jedriličarskog kluba Uskok svakodnevno se objavljuju zanimljivi razgovori, obavijesti i aktualnosti te prisjećanja na nekadašnje uspjehe. Ovih je dana Bernard Paleka u svom opuštenom stilu razgovarao s Renatom Petani, donoseći niz zanimljivosti o ovoj nekad sjajnoj mladoj atletičarki.

Danas je mama… Nedavno je rodila sinčića i zaokupljena je majčinstvom, ali smo ipak pronašli »uru vrimena« za ćakulu.

– A ništa, uskočio je tata!

Mlada je mama Renata Petani. Prije nešto više od dva desetljeća (»Ajme, kako je to brzo prošlo!«) Renata je na Vitrenjak, u JK Uskok, donijela europsko zlato. I prva je to za klub bila velika medalja što ju je osvojila neka dama.

– Je, je, sjećam se dobro toga natjecanja. Uh, kako je bilo napeto, a da o povremenim prljavštinama i ne govorim. Da, na moru je bilo svašta, urotile su se Španjolke i Talijanke i poduzimale su sve da me unište – govori Renata, koja je danas akademska umjetnica i krajobrazna arhitektica.

Jedrila je u klasi Laser 4, 7 na Juniorskom EP u srpnju 2005. u Izoli.

– Otišla sam na prvenstvo u pratnji Petra Cupaća. Klub je bio njega odredio za sve one poslove i obveze što ih imaju treneri i vođe puta. Za njega je to bila nova uloga, on se tada aktivno i uspješno natjecao, a nekako smo funkcionirali najbolje što smo mogli.

Izvrsna forma

Renata je na prvenstvu jedrila izvrsno, ali predzadnjega dana doživjela je šok.

– Kad su shvatile da nemaju izgleda, Španjolke i Talijanke uložile su protest i sve što su govorile bila je laž. Tada još nisam dobro govorila engleski, bila sam zbunjena i njihov je protest prihvaćen.

Ali, kaže Renata, ostao je još jedan dan. I…

– Kad je tako, rekla sam u sebi, zadnjega ćete dana nadrapati! Svu svoju snagu, koncentraciju i svekoliko poznavanje jedrenja izvukla sam do maksimuma i s 10 minuta prednosti ispred drugoplasirane dojedrila na cilj. Bila je fina bura, vjetar koji mi je odgovarao. Osjećaj? Vrhunski! Bila sam u izvrsnoj sportskoj formi, motivirana, žilava, borbena, željna nadmetanja. Jest da je Petar Cupać stalno govorio da jedrim na neuobičajeni način, ali bila sam ustrajna.

Organizator natjecanja osramotio se. Renata je na postolju, zlatna medalja oko vrata, a hrvatska himna…

– Ajme! Najprije su pustili neku drugu himnu, a onda – muk. Nema hrvatske himne. Nikad nisu objasnili što se dogodilo.

Skromno obučena i skromno opremljena, u odnosu na ostale jedriličarke kao da je neki siromašak, ali pobjedničkoga duha (»A bit će da tu ima i vruće arbanaške krvi«), Renata se popela na vrh europskoga juniorskoga jedrenja u ženskoj konkurenciji u Laseru 4, 7.

– Pljeskali su mi drugi, jesu, a ja kao da još nisam bila ni svjesna svega. Čekaj malo, europska prvakinja!?

Dada, tako joj je nadimak, u Zadru, na Vitrenjaku dočekana je kako i spada.

– A eto, kasno smo se vratili, minula je ponoć i sve to, ali čekali su nas u klubu. Bila je torta, bile su bengalke, veselja, suza radosnica… svega pomalo. Klub je dugo čekao i čekao takvo postignuće. I danas osjećam toplinu i brižnost s toga dočeka.

Tina Mihelić

Danomice je Renata nastojala svoju silnu kompetitivnost usmjeravati prema cilju, biti sve bolja i bolja.

– U klasi Optimist, kao i ostali, u to vrijeme došli smo kod Daniele Gluhan. Ona je tada bila trenerica na početku svoje karijere. Uspijevala sam postupno izboriti se da se nadmećem s najboljima jer je to najbolji put prema cilju. Moj je cilj tada bio biti u A ekipi i sjećam se da sam na jednoj hvarskoj regati bila treća djevojčica. Na Hvaru je bilo 2003. i EP i bila sam 25.

Netko bi, možda, pao u malodušje. Renata nije.

– Malo su mi se rugali, da ovako, da onako, ali je mene to dodatno motiviralo. Na sljedećem EP u Švedskoj bila sam ukupno 10., a 2004. bila sam najbolja hrvatska predstavnica, ukupno sedma na EP.

U tom vremenu, a novca nije bilo dovoljno, kao ni opreme, itd., vrijedilo je »snađi se« i za putovanja, za opremu, za boravak…

– Je, nije bilo jednostavno, noćna putovanja, teški treninzi, uvijek u nekom zaostatku u opremi u odnosu na druge…ali meni je bilo bitno biti na moru. Kad god je bilo moguće. U klubu je u to doba bilo tako da poslije prijelaza iz klase Optimist nisam imala stalnoga trenera. Ivan Bulaja imao je niz obveza i nije stizao. S druge strane, na hrvatskoj razini imala sam izvrsnu konkurenticu u Tini Mihelić iz Kostrene i nedvojbeno je to naše suparništvo doprinijelo mom razvoju, ali i njezinom.

Puno je treninga i regata Petani ostavila iza krme…

– Od međunarodnih regata oduvijek su mi bila najdraža naša državna prvenstva, prvenstva gdje bi se svi iz mnogih jedriličarskih hrvatskih klubova našli i odmjerili snage u našem Jadranskom moru, od Pule pa do Dubrovnika, a bilo nas je i još uvijek ih mnogo ima. A od svih klasa u kojima sam jedrila najveće zadovoljstvo i možda jedina klasa koja će uvijek ostati ista je Optimist, brod stvoren za igru na moru i razvijanje svih ljudskih vještina potrebnih za uspješan život.

Završetak karijere

Malo po malo Renata se u klasi Laser 4, 7 etablirala kao vrhunska i kao jedna od onih koji bi u danom trenutku mogli ostvariti plasman na olimpijske igre. Bila je juniorska državna prvakinja 2005., a usput rečeno istodobno i klupski joj kolege Luka Jakovčev i Stipe Šimunov u 420.

– Sve se ispreplelo, moj temperament, moja motiviranost, silna želja za nadmetanjem s najboljima, puno sati na moru, zapravo srčana predanost jedrenju, predanost do krajnjih granica. Osvajala sam i domaće medalje i poslije u Laseru Radijalu i nekako je došlo do toga da su se poslije pojavile i veoma darovite i perspektivne i Kasia Kurtin i Matea Senkić, pa druge mlađe cure i tu je nekako i žensko jedrenje u Zadru dobilo zamah.

U jednom trenutku Renata je počela imati zdravstvenih tegoba.

– Je, smetalo je puno, smetalo… Olimpijada je za mene bila »negdje iza brda«, a kad sam htjela jedriti u klasi 29er u klubu se, recimo tako, nisu ostvarili uvjeti. Prešla sam tada u Turbo Sport, sa mnom i Tea Šimunov, trenirali smo u Sukošanu, a vodio nas je Tomislav Bašić. Već sam i studirala (krajobrazna arhitektura i primijenjena umjetnost, pr. a.) i vrijeme je donijelo okolnosti koje mi u jedrenju nisu išle na ruku. I ostao mi je zauvijek neostvareni san nastupa na olimpijskim igrama.

Praktički, došao je kraj natjecateljskom jedrenju.

– Upravo jedrenje mi je donijelo spoznaju da je Priroda duhovna snaga koja je stalno u pokretu. Dio moga jedrenja bila je zapravo igra i to je dragocjeno, kao što je bila i dragocjena obiteljska potpora. Velika je bila i potpora majke Ljiljane koja je brinula da oprema bude isprana i oprana od soli. Potom brat Sandro koji je kao najmlađi sudionik regate samaca Sv. Nikola završio deveti i tako meni još od malih nogu davao snagu da je brat tu i da se mora ne mora bojati te oca Renata koji mi je objasnio da kako su vjetar i more u sinergiji s našim bićem i brodom.

Kad podvuče sportsku crtu Petani zaključuje:

– Jedrenje me sustavno, temeljito pripremilo za život. Uvjerena sam kako me je sport izgradio, krajobraz njegovao, a akademija duhovno izgradila. Što će biti sljedeće još ne znam, ali život je tu da se nadograđuje.

Umjetnost i urbanizam

U jedrenju Renata dugo nije aktivna, ali jedrenje prati.

– Koliko stignem. Imam neke svoje želje…

Na primjer?

– Paaaa, recimo da se osmisli, organizira i provede regata u klasi Optimist i da bude humanitarna, a da na određeni način u regati sudjelujemo svi koji smo davno bili i u toj klasi. Moglo bi se to izvrsno napraviti i predstaviti građanima i tako, uz ostalo, dati doprinos popularizaciji i širenju jedrenja.

I još…

– U bliskoj budućnosti, nekako zamišljam, bilo bi lijepo da nekoj mladoj jedriličarki ili jedriličaru, čiji bi jedan od motiva bio da dosegnu olimpijske igre, budem trener, a istodobno i psihološka podupirateljica. Kako? Paaaa, tako i da toj curi ili tom dečku zdušno prenosim svekoliko svoje znanje o prirodnim i o sportskim vrijednostima, te mentalno i zdravstveno, te stečeno životno iskustvo u umjetničkom i urbanističkom polju. Na određeni bi se način tako, vjerujem, moja prekinuta karijera i neostvareni san nastupa na olimpijskim igrama potpuno ispunili u drugom biću.

Treneri su važni u svakom sportu, pa tako i u jedrenju.

– Bez posvećenosti barem jednog trenera nije se moglo do olimpijskih igara, jer jedan trener Ivan Bulaja bio je zadužen za dvosjede, a za nas jednosjede nije bilo kvalitetnog usmjeravanja. Tako je moja a i od drugih motivacija znatno opadala i uvjerena sam da bi sve bilo drugačije da se imalo više sredstava za nas jednosjede olimpijske klase.

I jedna anegdota.

– Iako zvuči malo blesavo, sa svim dijelovima svoga broda sam komunicirala. Škota, jarbol, buceli i trup broda bili su mi kao kolege na putu do medalja – zaključila je Petani, za prijatelje poznata i kao Dada…

Na početku spomenuta »ura vrimena« prošla je kao da ju je – odnio vjetar! Mama Renata vratila se sinčiću i odnijela mu dar u obliku lijepe priče. Priče o jedrima, o jedrilicama, o vjetru, o valovima i jednoj morskoj vili koja je, gle čuda, finu buru u Izoli 2005. pretvorila u – zlato!

More je uvijek vuklo

Kao djevojčica Renata je slijedila brata Sandra, starijega nepune dvije godine, koji se bio opredijelio za jedrenje.

– Bili smo bliski s obitelji Kostov. Živjeli smo u Belafuži, na Putu Petrića. Sandro i Pavle jedrili su, a onda sam i ja, onako krhka, htjela biti dio te priče. U Uskoku je tada Školu jedrenja vodio Mario Jeličić. Jesam doduše neko vrijeme bila u klasičnom baletu i u atletici, ali more me vuklo i vuklo. Bio je to zov kojemu nisam mogla odoljeti. Veliko je to društvo bilo, osim brata i mene, još i Pavle Kostov, Matija Longin, Tea Šimunov, Petra Grahovac, Bruno Franin, Kasia Kurtin, Matea Senkić… Pratili smo i starije od sebe, među njima i Petra Cupaća, Stipu Šimunova, Luku Jakovčeva, Šimu Fantelu…

Najbolja sportašica 2005. i 2006.

Čitatelji Zadarskoga lista u Izboru najboljih sportašica i sportaša za 2005. i za 2006. dali su golemi broj glasova upravo Renati Petani.

– Da, bilo je to lijepo razdoblje. Nizale su se regate doma i vani, prvenstva… O plasmanima odlučivale su sitnice. Na SP za Laser 4, 7 u Francuskoj bila sam deveta, a na EP (dva natjecanja istodobno) ukupno sedma, jednom u Italiji i četvrta, s »drvenom medaljom« nakon niza makinacija na moju štetu…

Treneri i Zrinka Grancarić

Petani nije zaboravila spomenuti trenere koji su joj bili životna i sportska potpora.

– Zahvala svim trenerima koji su bili uz mene od malih jedara do velikih medalja, a to su: Mario Jeličić, Miro Magašić, Mario Paleka, Daniela Gluhan, Tomislav Bašić i Ivan Bulaja. Posebnu zahvalu ističem vjernoj jedriličarski i sportskoj novinarki Zrinki Grancarić koja je srdačno pratila i pisala o svim klupski uspjesima, te ona najveća zahvala ide Robertu Sandaliću – Cipi, čovjeku koji nas je strogo, ali pravedno usmjeravao kako na moru tako i na kopnu a meni je bio potpora kao morska stijena.