Mladi zadarski atletičar Ivan Bujan: 'Neopisiv je osjećaj koji doživite nakon dobrog skoka'

Ivan Bujan, mladi zadarski atletičar rođen 2009. godine, u novu je sezonu ušao s velikim promjenama, ali i još većim rezultatima. Nakon što je dres AK Fortius zamijenio onim ASK-a Zadar, na trima državnim dvoranskim natjecanjima na početku godine osvojio je čak pet medalja, potvrdivši status jednog od najperspektivnijih predstavnika svoje generacije.

Specijaliziran za skok u vis i troskok, uz intenzivan ritam treninga i školskih obveza, strpljivo gradi put prema seniorskoj atletici, svjestan izazova koje donosi bavljenje vrhunskim sportom u sredini s ograničenim uvjetima za rad.

U razgovoru nam je otkrio razloge promjene kluba, osvrnuo se na uspješan početak nove sportske priče te objasnio što stoji iza njegove odluke o novom smjeru karijere i kako kao mladi sportaš vidi svoj daljnji razvoj u atletici.

Svestranost

Ove sezone promijenili ste klub i već na premijeri u novom dresu ostvarili odlične rezultate. Što je presudilo da iz Fortius prijeđete u ASK Zadar i kako ste zadovoljni početkom nove priče?

– Već krajem prošle sezone razmišljao sam o promjeni kluba jer sam imao želju natjecati se u više disciplina, a ne samo u skoku u vis. Primijetio sam da atletičari koji u mlađim kategorijama rade višeboje bolje razvijaju svoje sposobnosti od onih koji se vrlo rano usmjere samo na jednu disciplinu, koliko god u njoj u početku bili dobri. U mom tadašnjem klubu fokus je uglavnom bio na jednoj disciplini, što mi se nije sviđalo te sam odlučio promijeniti klub. U novom klubu sam jako zadovoljan, radim s iskusnim trenerima, radim puno novih stvari, neke stvari radimo drugačije i ispravljam pogreške kako bih bio bolji. I ono što je najvažnije – radimo sve. Dokaz tome je i naslov mlađejuniorskog prvaka Hrvatske u troskoku, što nije moja primarna disciplina, i to s osobnim rekordom 13,37 cm, te naslov juniorskog prvaka u skoku u vis s osobnim rekordom u dvorani od 192 cm. Bit će tu još novih izazova, ali idemo korak po korak. Nastupati u plavo-bijelom dresu iz natjecanja u natjecanje za mene je veliki izazov jer sam pred sebe postavio određene ciljeve.

Kako ste uopće završili u atletici i jeste li se prije bavili nekim drugim sportovima?

– Atletiku sam krenuo trenirati 2022., dakle s 13 godina. Pobijedio sam na jednom državnom školskom natjecanju iz atletike u šestom razredu i tada je sve krenulo. To je bio presudan trenutak kada sam odlučio ozbiljnije se posvetiti atletici. S atletikom sam i ranije bio povezan preko svoje starije sestre Jane, koja je u to vrijeme već imala zapažene rezultate, pa sam imao želju biti kao ona. Kao mali volio sam gledati atletiku na televiziji, uvijek mi je bila zanimljiva, no tada nisam ni sanjao da bih i ja možda jednog dana mogao ostvariti neki zapaženi rezultat. Prije atletike bavio sam se gimnastikom i rukometom, na koji me usmjerila moja majka, koja je u svojoj mladosti igrala za RK Podravka i bila vrlo perspektivna rukometašica. Rukomet i dalje jako volim, pratim sve utakmice naših rukometaša, baš kao i košarku s kojom sam povezan preko tate, ali atletika je za mene ipak nešto posebno.

Treneri

Tijekom razvoja mladog sportaša važnu ulogu imaju treneri. Tko je najviše utjecao na vaš dosadašnji atletski put?

– Tijekom moje kratke karijere radio sam s nekoliko iskusnih trenera, no ovdje bih najviše istaknuo Bojana Marinovića, trenera naše legendarne visašice Blanke Vlašić, koji je dolazio iz Splita u Zadar jednom tjedno kako bi trenirao nas mlade u Fortiusu. On me naučio osnovama i dao mi temelj za daljnji razvoj. Naravno, za njegove je dolaske zaslužan moj prvi trener Edi Stipić, s kojim sam proveo najviše vremena i ostvario svoj najbolji rezultat u skoku u vis. Ponekad odradim koji trening i sa sestrom u njezinu klubu Agram, s trenerom Markom Katalinićem, kod kojeg uvijek jako puno trčim. Kratko me, između Marinovića i Stipića, trenirao i Hrvoje Perica, s kojim mi je također bilo lijepo raditi. U novom klubu imam veliko povjerenje u iskusnog Predraga Saratliju te njegovog sina Tomislava i trenericu Katarinu Gašparović. Dobro radimo i stvarno se trude, što se vidi i po početnim rezultatima.

Govoreći o trenerima Bujan je istaknuo i jednoga koji nije izravno povezan s atletikom.

– S Lukom Nenadićem dva puta tjedno radim specifične treninge kako bih ojačao. Vjerujem da mi je intenzivan rad s njim poboljšao odraz i eksplozivnost te mi omogućio ostvariti najbolji rezultat karijere, kada sam na Juniorskom prvenstvu Hrvatske skočio svoj osobni rekord od 195 cm, rezultat koji mi je otvorio vrata Europskih sportskih igara mladih. Zahvalan sam Luki što je prihvatio raditi sa mnom iako do tada nije imao iskustva u radu s atletičarima te što se uvijek prilagodi mom zgusnutom rasporedu.

Specijalizirali ste se za dvije tehnički zahtjevne vještine: skok u vis i troskok. Kako se razlikuju pripreme za njih i koja vam je draža?

– Troskok i vis tehnički su možda i dvije najzahtjevnije atletske discipline. Svaka traži svoje posebne pripreme i na neki su način suprotne, budući da je jednoj cilj ići u visinu, a drugoj u daljinu. No i kod jedne i kod druge vrlo su bitne brzina, skočnost i eksplozivnost. Draži mi je skok u vis jer ga duže treniram i sve medalje koje sam do ove sezone osvojio bile su isključivo u skoku u vis.

Sportska obitelj

Ivan dolazi iz izrazito sportske obitelji, sestra Jana također je uspješna atletičarka, dok je otac Tihomir dobro poznato ime zadarske košarke. Ima li još sportaša u obitelji?

– Podrška moje sestre Jane i oca Tihomira je velika. Sa sestrom izmjenjujem iskustva, tata daje savjete, ali mama je ta koja je uvijek tu i brine o svemu pa bih njoj dao i najveće zasluge. Isto tako podrška su mi i druge dvije starije sestre – Tea, koja se bavila ritmičkom gimnastikom i baletom, te Doris, koja je igrala odbojku. Prava smo sportska obitelj.

Odlazak

Uz sport dolaze i školske obaveze koje nije lako uskladiti. U koju školu idete i kako izgleda vaš svakodnevni balans između učenja i treninga?

– Pohađam Strukovnu školu Vice Vlatkovića, smjer tehničar za računalstvo. Školske i sportske obveze nije mi teško uskladiti jer profesori uglavnom razumiju koliko je zahtjevno uskladiti sport i školu. Treniram sedam puta tjedno.

Mladi sportaši sve češće govore o pritisku rezultata i strahu od ozljeda. Osjećate li takav pritisak i kako se nosite s tim izazovima?

– Strah od ozljeda uvijek postoji, ali ne volim o tome razmišljati, a pritisak rezultata ne osjećam. Uvijek postoji trema kada sam spreman za skok i to je normalno – znak da ti je stalo preskočiti određenu visinu. Osjećaj koji doživite nakon dobrog skoka je neopisiv. Ne stvaram sebi pritisak rezultata, niti mi ga stvaraju treneri i roditelji. Trudim se na svakom natjecanju dati sve od sebe, slušati trenere što mi govore i vjerovati. Nekad bude lošiji dan, nekad bolji, samo treba biti strpljiv i marljivo trenirati. Ozljeda bude, neko istegnuće ili prolazna bol, ali zasad ništa ozbiljnije i samo neka tako i ostane.

Iako ste još mlađi junior već se nazire seniorski put. Vidite li se nakon srednje škole u atletici i koje su dugoročne ambicije?

– Dogodine ulazim u juniorsku kategoriju. Volio bih se baviti atletikom i u budućnosti, ali ne vidim sebe u Zadru. Kada završim srednju školu, volio bih otići negdje gdje ima boljih uvjeta za rad i gdje mogu normalno odraditi trening, što u Zadru, nažalost, nije slučaj. Osijek, Varaždin, Rijeka i Zagreb imaju dvorane i u prednosti su jer cijelu zimu mogu normalno trenirati.

Sezona je tek počela, a medalje su već stigle. Koji su ciljevi do kraja ove natjecateljske godine?

– Glavni cilj za nastavak sezone je popraviti osobne rezultate te ostvariti normu u skoku u vis od 201 cm kako bih izborio nastup na mlađejuniorskom Prvenstvu Europe. Do norme mi nedostaje šest cm, što nije puno, i vjerujem da to uz veliki rad i trud mogu ostvariti. Nitko sretniji od mene ako se to dogodi.

Nastup na EYOF-u

Prošle godine nastupili ste na Europskom olimpijskom festivalu mladeži u Skopju, velikom međunarodnom natjecanju.– S tog natjecanja nosim lijepe uspomene i svakom sportašu bih poželio to doživjeti. Nisu u pitanju samo rezultati i sport, to je nešto više od toga – uspomene koje ostaju za cijeli život. Kad bih mogao, još bih barem jednom volio otići na njih. To je bilo moje prvo veliko natjecanje koje mi je dalo nadu da je sve u životu moguće kada vjerujete i predani ste onome što radite.