Maris Milin i Leon Mikulić: "Tražimo red, rad i disciplinu te znamo kako doći do rezultata i zdravih navika"

Uz malo se koji sport vezuje toliko stege i discipline kao uz veslanje. Od ranojutarnjih treninga, preko duge i naporne sezone te uz konstantan ritam priprema, zahtjeva puno odricanja. Mladi ga sportaši prvi put najčešće okuse upravo u dobi kada imaju najviše obveza, ali i socijalnih faktora, koji ih odvlače od sporta. Malo ih se zato veslanjem zapravo ozbiljno bavi, a neizvjesna budućnost karakteristična velikoj većini sportova, koji nisu nogomet, još je jedan od problema.

No, malo je koji klub kao VK Jadran identitetski obilježio Zadar. Tih je i marljiv stanovnik Donatova grada, kojeg se primijetiti može tek u ranim jutarnjim satima.

Vjesnici proljeća u nas zato nisu ni visibabe, ni marčane bure, čiji prolazak najavljuje toplije vrijeme, već upravo veslači, koji nakon zahtjevnih zimskih priprema, s toplijim danima započinju još jednu natjecateljsku sezonu.

Još se jedna posebna pojava uz njih vezuje, a to je specifično i nezaboravno mrmljanje s megafona, koje ih prati dok vježbaju u moru.

Prva trenerica

Dva nova glasa koja će ranoranioci u Jazinama odsada moći čuti tako su oni Maris Milin i Leona Mikulića – novih trenerskih snaga Jadrana, koji su se uhvatili u koštac upravo s kadetskim pomlatkom tima.

Oboje su bivši veslači, profesionalci koji su spojili ugodno s korisnim te nakon godina na vodi obukli trenirke kluba i zauzeli profesionalni trenerski stav. Za 25- godišnju Milin veslanje je »u krvi«, jer kroz Klub su prošle generacije njezine obitelji.

Sada se nakon završenog studija u Zagrebu i diplome sveučilišne magistrice kineziologije u edukaciji i kineziterapiji bacila u trenerske vode. Pred 12 godina počela s veslanjem, a bila je jedina kadetkinja u Klubu.

Nakon par mjeseci pridružilo joj se još djevojaka, a već je iste godine veslala na Državnom prvenstvu kada je u četvercu na pariće osvojila brončanu medalju.

– Prije tri godine sam imala zadnje natjecanje, a u Klubu sam prošla sve kategorije. Veslanje me oduvijek zanima, tako da me djelomično i usmjerilo prema odabiru fakulteta. Uz veslanje paralelno radim i u Kineziterapeutskom centru – počela je Milin, koja je tri godine kao trenerica provela u VK-u Zagreb.

Trenutno se s četiri kadetkinje priprema za izazove nove sezone, a od njih očekuje stegu i disciplinu. No, priznaje, ne želi da je se boje te da se ustručavaju kazati joj svoje probleme. Milin je i prva trenerica Kluba. Mladim djevojkama zato želi pružiti sigurnu atmosferu u kojoj se mogu profesionalno razvijati.

– Jako je izazovno i zanimljivo raditi s njima. Imaju, naravno, svoje bolje i lošije dane, više i manje energije za treninge. Tu su naravno i strah te anksioznost uoči natjecanja.

Najbitnije je da ih se kroz zabavu ipak pridobije da odrade trening, kako ne bi niti shvatile koliko su energije utrošile te dođu do zacrtanog cilja – pojasnila je Milin i dodaje kako je upravo pedagoški rad, uz onaj sportski, iznimno važan u odgoju mladih sportaša.

– Iako ne prednjače u brojnosti, djevojke kvalitetom pariraju kolegama u Klubu. Prije pohvataju tehniku veslanja od momaka, tako da se nadamo vidjeti više djevojaka u Klubu.

Stega i disciplina

Uz Milin, puni je krug od natjecatelja do trenera u Klubu napravio i Leon Mikulić, stručni specijalist kineziologije, trener kondicijske pripreme sportaša, višestruki prvak Hrvatske u juniorskim kategorijama te član hrvatske veslačke izborne vrste u kategorijama U-19 i U-23.

Iza njega je 11 godina natjecateljskog veslanja, a svoje poslanje u klubu, nakon brojnih medalja, sada nastavlja kao trener kadeta. Vratio se u klub koji ga je oblikovao kao osobu i sportaša. Kazao nam je kako će trenerski poziv prvenstveno iskoristiti za odgoj budućih naraštaja sportaša, po čemu je Jadran posebice poznat.

– Sad je na meni red da s mladim uzrastima pokušam napraviti isto ono što su moji treneri godinama razvijali sa mnom. Dobio sam priliku, kakva se malo kome pruža, da svoju sportsku karijeru dignem na još jednu višu razinu – započeo je Mikulić, koji sa svojim momcima u kadetskom timu ergometar i teretanu sve češće zamijenjuje morem.

– Između Škole veslanja, gdje kadeti bruse svoje vještine, te zapravo imaju priliku, uz kontinuirane treninge odlučiti je li sport »na puno radno vrijeme« za njih ili ne, imamo dva muška kadetska tima.

Sport je to koji zahtjeva puno discipline, vježba se rano ujutro prije škole, tako da velik dio našeg posla otpada na zdrave navike i usađivanje discipline – pojasnio je Mikulić, dok je Milin naglasila kako se oni koji dolaze samo zbog ekipe i društva teško mogu usredotočiti na sport.

– Oni pojedinci kojima je cilj ostvariti rezultate u sportu potpuno su druga priča, ali tako je u svakom sportu, samo što veslanje nudi puno manje prilika za zabušavanje.

Potencijal i rezultat, uz naporan se rad vrlo brzo mogu iskristalizirati, što svakako pomaže da djecu usmjerimo k sportu.

Životna obaveza

Problemi s kojima se veslanje susreće, a koji nisu u pretjeranoj razlici u usporedbi s ostalim sportovima, su zasićenost i pad interesa poslije određenog perioda.

– Osim ranojutarnjih treninga i napornih fizičkih priprema, upravo je kadetsko razdoblje, kada mladi veslači ulaze u adolescentsku dob, period velikih vanjskih izazova. Društvo i trendovi odvlače ih na sto strana, a veslanje ne dopušta puno slobodnog vremena.

Ako se ozbiljno uđe u sport, slobodno se vrijeme svede na koja dva do tri tjedna slobodnog vremena godišnje, što nije slučaj u drugim sportovima. Naš način treniranja zapravo ne dopušta odmor i opuštanje mišića.

Godinu, dvije takav je ritam izdržljiv, a nakon toga ne nastupa samo razdoblje zamora, već često i manjka interesa za sportom – objasnio je Mikulić, kazavši kako veslač koji u dobi od 12 godina započne s aktivnim treninzima do juniorske dobi iza sebe već ima godine napornog treniranja.

– Upravo tada često dolazi do zasićenja, a osim vanjskih faktora tada se javlja i neizbježno pitanje financija te se, ako veslač ne osigura dobru stipendiju, teško može kročiti kroz odrasli život bez novca.

Raditi sezonski, u turizmu, tada je financijski puno primamljivije mladim sportašima, nego naporni treninzi i natjecanja cijelog ljeta. Konkurencija je jaka, stoga treba ostati usredotočen na sport, što je uvijek najteže.

U odnosu na svoj sportski staž, vide promjene u načinu razmišljanja i odnosa prema sportu. Pet posto omladine, upozorio je Mikulić, izdrži takav ritam. Sport je cjeloživotna obveza. Iako je rekreativni sport popularan, kontinuirano pokušavati u profesionalnom sportu sve je nepopularnije.

– Bilo da je zbog činjenice da se kroz poluprofesionalni i profesionalni sport, naročito ako oni nisu globalno popularni, može malo zaraditi, stigmatizacija od strane društva još uvijek postoji. Samo su najpopularniji sportovi zanimljivi, dok se na većinu njih zapravo više gleda kao na formu rekreacije koja ima manju vrijednost – dodao je Mikulić.

Veslanje, naglasila je Milin, nije nepopularno, ali sve je manje atraktivno.

– Sama činjenica da svaki grad u Hrvatskoj nema uvjete za veslanje već ga uvelike čini manje poznatim sportom. Od djece se od početka traži ozbiljnost i disciplina. Nije to sport u kojem se možete igrati.

Trenerski autoritet

– Ili se radi ili ne! Jednadžba jako skupe opreme i rizika od ozljeda uvjetuje da u veslanju teško može postojati rekreativna scena. Vodstvo Kluba zato sa Sveučilištem u Zadru pregovara da se od sljedeće akademske godine oformi studenska veslačka sekcija, gdje bi se u brodu mogli skupiti oni s veslačkim iskustvom i rekreativci – najavio je trener kadeta.

Teško im je, dodaje, konkurirati, jer mladi veslači, ako žele studirati, najčešće odlaze iz Zadra, a sam rekreativni kadar nije dovoljno snažan da bude najbolji. Sport je to koji nema pravila kad govorimo o talentima.

Veličina kluba potpuno je nebitna kada se pojave talentirani veslači. »Padobranci» uvijek iznenađuju. Kao treneri žele imati autoritet, ali ne žele da ih se djeca boje.

– Na treningu nema zezanja. To je vrijeme kada se naporno radi. Zato želim stvoriti klimu koja je ozbiljna kada govorimo o sportu, ali istovremeno otvorena za razgovor – istaknula je Milin, dok Mikulić u idealnim uvjetima sanja o disciplini i strogoći. No, kaže, karakterna mu je mana što je i sam šaljivac.

– Prijatelji možemo biti nakon veslačkog staža. Sada je najvažnije da na relaciji trener – sportaš vlada uzajamno poštovanje i razumijevanje.

Klub ima kvalitetne trenere koji imaju još godina pred sobom, no, tako da na ovu priliku svakako gledamo kao na šansu da učimo, osluškujemo sportaše i gradimo svoja trenerska znanja – rezimirao je Mikulić. Dobrog trenera veslanja zato odlikuje ne samo bogato stručno, već i pedagoško znanje.

– Unaprijed razmišljamo o tome što im i kako kazati. Neke su druge generacije sportaša sada aktivne – dodala je Milin.

Pred njima je zahtjevna natjecateljska sezona, a u radu s mladima razmišlja se o svemu. Od toga da budu zdravi kako bi mogli odraditi dobru zimsku sezonu, koja je baza za natjecanja, do toga da im se usade dobre sportske i životne navike.

– Loša zima znači lošu natjecateljsku sezonu. Nakon dugotrajnih i zapravo jednoličnih, ali fizički zahtjevnih treninga, uz ergometar, bicikliranje, trčanje i treninge na suhom, natjecatelji je dio godine brz i fizički iscrpljujuć – upozorio je Mikulić. Osam do deset kilometara dnevno zato je recept za kadetski trening.

Mikulić: Najbolji sportaši u povijesti

Pričajući o veslanju u Hrvatskoj, ako niste Martin i Valent Sinković, našalili smo se, malo će tko znati za vas.

– Iza njih godine su naporna rada te rezultati kakvima se malo koji profesionalni sportaš može podičiti – kazala je Milin.

– S obzirom na sve što su postigli, premalo ih se cijeni u društvu. Po mom su mišljenju oni dva najbolja sportaša u našoj povijesti. Ali, upravo zato što se malo tko razumije u veslanje i sve njegove izazove smo tu gdje jesmo – dodao je Mikulić.