Karla Tadić i Lana Kovačić: ’Stereotipi odmažu, ali je lijepo kad se cura zna obraniti’

Borilački svijet otkad je svijeta i vijeka konstantno pronalazi svoje natjecatelje, ali i publiku koja je spremna »suhim zlatom« plaćati borbe onih najboljih na svijetu. U tom svojevrsnom šahu u ringu cilj je, kako se to voli reći, zadržati glavu na ramenima. I upravo zbog te opasnosti muškarci su bili ti koji su češće odlazili u tu partiju šaha. Međutim, vrijeme i trendovi se mijenjaju, tako da više nije rijetkost vidjeti žene u boksačkim teretanama te u samom ringu.

Jako dobar poticaj svim drugim ženama, barem u Zadru, zasigurno su Karla Tadić i Lana Kovačić.

Mlada Zadranka i Splićanka pred mjesec i pol dana okitile su se državnim seniorskim titulama, Karla do 80 kilograma, Lana do 70, čime su Boksačkom klubu Ares donijele prve ženske seniorske medaljama s državnih natjecanja.

– Moje prvo baš seniorsko natjecanje. Najviše sam boksala u juniorima isto u 80 kg. Na ovom Prvenstvu sam trebala boksati do 75 kg, međutim tamo nije bilo nikoga pa sam morala birati hoću li u 70 ili 80. Ipak sam odlučila gore s obzirom na to da je Lana dolje, dijelimo istu sobu i nisam htjela da se borimo jedna protiv druge.

Nije mi bilo svejedno u finalu protiv Lucije Bilobrk, jer cura ima nekoliko svjetskih titula u borilačkim vještinama i viceprvakinja Europe je u boksu. Stvarno je moćna, ide na silu, međutim znala sam da sam bolja u tehnici.

»Ubila« me prvu rundu, u drugoj sam promijenila gard i uspjela sam okrenuti meč u svoju korist. Dvije javne opomene je dobila, to je presudilo meč – konstatirala je Tadić čiji je finalni meč dobio jednu nepotrebnu mrlju.

– Bila sam šokirana pobjedom jer ona je veliko ime. Ne bi me iznenadilo da su bez obzira na opomene pobjedu dodijelili njoj. Znala sam da ju mogu dobiti samo ako ju dominiram sve runde. Na kraju, sve je dobro ispalo za mene.

Bilo je burnih reakcija nakon meča iz njezinog kuta, da je pokradena itd. Kužim inicijalni šok, pod adrenalinom, ali ići u medije da je pokradena, ne vidim potrebu za takvim stvarima. Pokvarilo mi je to malo sliku.

Pretjeranih scena nije bilo u kategoriji do 70 kg, gdje se Kovačić lako obračunala s Lorenom Barbir iz BK Marjan.

– Prvu rundu u finalu sam izgubila iako je protivnica imala javnu opomenu. Znala sam da moram onda stisnuti, došla sam na državno radi tog meča, čekam ga četiri dana i ne mogu izgubiti. Vidjela sam da se umorila, imam i više iskustva od nje i izdominirala drugu rundu, dobila treću i to je to.

Očekivala sam takav ishod meča, jer sam druge dvije runde odradila kako treba. Nisam baš navikla na takav stil boksanja, to je bila tuča tri runde. Bez puno taktiziranja, baš tuča. Obje smo sa šljivama na oku izašle iz ringa – počela je Lana kojoj je taj meč u finalu bio jedini na cijelom PH.

– Nedostaje boksačica generalno. Nadala sam se da će uopće biti koga u ovoj kategoriji, toliko o tome. Inače sam u slabijoj kategoriji se borila, ali je došlo do reorganizacije kategorija tako sam odlučila se na promjenu na višu. Jači su udarci, ali su mečevi zanimljiviji.

Rekreativni počeci

Iz različitih kuteva gledišta ovom su sportu pristupile ove djevojke, međutim jedna i druga startale su s istim ciljem – rekreacijom.

– Ja s 13 rekreativno krenula trenirati, da malo skinem kile. Počelo je to sve u Diaboliku, onda me trener Marketin zamijetio, da malo bolje radim od ostalih. Općenito sam jako uporna, nebitno je li padala kiša, sunce sijalo, ja sam u klubu bila svaki dan praktički.

Niko me onda pozvao boksati, prvo sam krenula u otvorenoj kategoriji – najgora odluka ikad, jer to su bile cure po 30-ak kilograma teže od mene. Onda nakon toga sam počela gledati prema nekim svojim kategorijama, dobro sam i krenula, ali je došla korona i sve je stalo.

Kad se sve vratilo u normalu bila sam četvrti razred srednje škole pa sam odlučila da neću ići s treninzima jako jer želim fakultet – ističe Karla dok je Lanina priča krenula s profesionalcima na televiziji.

– Svidjelo mi se to na televiziji i vukla sam roditelje za rukav da me upišu na boks. Naravno, majka nije dala to, otac je bio oke s time. Mama nikad ne gleda mečeve, tek kad završe i to one koje sam pobijedila.

Tako sam krenula malo prije korone i jako mi se svidjelo. Prvo je krenulo rekreativno u jednom klubu, gdje nisam mogla napredovati baš, stoga sam se prebacila u BK Grom.

Tamo su treneri procijenili da imam potencijala, puno se radilo sa mnom i s vremenom se sve poklopilo. Sad studiram u Zadru pa sam došla u Ares.

Iako su sada obje u zadarskom Aresu, njihovi putevi su se uvelike ispremiješali. Kovačić je otišla na nekoliko nastupa za hrvatsku reprezentaciju u mlađim kategorijama, dok je Tadić krenula u trenerske vode.

– Išla sam na Europsko prvenstvo, borila sam se do 70 kilograma, što je bilo malo iznad moje tadašnje kategorije. Tamo sam naletjela na odličnu Srpkinju, cura je udarala strašno jako.

Ja sam tad imala deset mečeva u karijeri i nije najbolje završilo, ali bila je to premijera za reprezentaciju. Imate grb na dresu i to je stvarno i više nego dovoljno.

Predstavljate državu, shvatite da vam se u tom trenutku isplatio sav trud i rad, da ne trenirati »za džabe«. Imala sam i priliku biti na Svjetskom prvenstvu, ali do 63 kilograma – kazala je Kovačič prepustivši riječ kolegici iz kluba.

– Dvije godine sam trenerica, makar imam premalo iskustva. Djeci govorim o nekoj situaciji u ringu, a ja se jedva sjećam toga ili možda nisam doživjela. Planirala sam prošle godine se vratiti u ring, ali nisam imala vremena posvetiti se pripremama.

Ove godine sam upisala apsolventsku na fakultetu da mogu završni rad napisati u miru, tako da se onda i pronašlo vremena za treniranje. Dva mjeseca sam se radila 11 treninga tjedno. Imam puno volje, ali ne znam što će biti dogodine kad se vratim na fakultet.

S nekoliko mečeva ne mogu prenijeti puno znanja, a želim dobro učiti djecu. Što više situacija ja prođem, to ću bolje pokazati djeci i bolje će se znati snaći. To mi je najveća motivacija.

Kovačić: Poanta je izbjeći »jo-jo« efekt

Velika većina mladih koji se na vikend vrate u obiteljski dom, dočekani su kao kraljevi ili kraljice. A kada ste sportaš u posebnom režimu, »majčina kuhinja« zna ona ostaviti traga.

– Kuhala je majka onako kako je meni trebala da ne dođe do »jo-jo efekta«. Bila je prehrana na tjednoj bazi, tipa jedan dana samo meso, drugi dan škrob, treći dan »cheat day«, četvrti samo voće i povrće…

Veliku ulogu imaju roditelji u tom mentalnom razvoju i najveća su podrška, ali držanje režima prehrane baš ovisi o meni samoj. Srećom, ja sam stvarno oke s tim, nastojim jesti što raznovrsnije, uvijek neko povrće, neko voće je u stanu, na tanjuru – ističe Kovačić.

Kilogrami

Prvi puta u karijeri Zadranka se na ovom PH našla u situaciji u kojoj je morala dobivati kilograme. A, kako sama kaže, lakše ih je spuštati, nego dobivati.

– Mi nakon vage imamo dva-tri sata vremena za vratiti se u normalu, a MMA borci imaju i preko jednog dana. Nama je sada PH trajalo četiri dana, ako imate problema s kilažom morate se izgladnjivati nekoliko dana prije borbe da prođete vagu i onda imate par sati da se spremite da uđete 100 posto u ring.

Naš Ivan Nekić je na mlađem seniorskom PH imao jako iscrpljujuće mečeve, a nakon njih je mogao pojesti samo konzervu tune, zato da bude dobar na vagi za sljedeću borbu. To je baš jako teško.

Ja sam sada prvi puta dizala kile, u dan i pol sam morala dignuti tri-četiri kilograma. Užas. Pizze, bečki… Dvije litre vode sam zadnje jutro ulila u sebe – objašnjava Tadić čije je prisjećanje bilo vrlo humoristično za kolegicu iz kluba.

– Ja sam umirala od smijeha kad sam u sobi gledala kako ona jede, a ne može više. Meni je bilo sve oke s kilama, nisam imala problema pa sam mogla sve jesti u normalnim količinama.

Shvatila sam da kad god se ide dizat kategorija, odnosno kile, uvijek se na kraju one moraju spuštati. Dobijete slobodu u glavi da možete jesti, ali uvijek malo pretjerate i onda opet skidaj.

A onda kad se moraju skidati kilogrami, dvije stavke su najvažnije – treninzi i sauna.

– Morate u suštini uvijek držati optimalnu kilažu jer dvije-tri kile nije problem izgubiti, sve iznad toga jeste. Prvo maknete večeru pa ovo pa ono. Nešto u meni »umre« kad vidim svoje klince da dva tjedna prije borbe kako jedu KFC ili McDonald’s.

Preko četiri kile kad gubite, to može biti problem čak i nama odraslima, a kamoli djeci. Ako djeca moraju mršavjeti zbog borbi, to ih zna uništiti jer oni su u razvoju i prirodno je da se kile dižu, a vi morate kontra raditi.

Međutim, treba oprezno raditi na vraćanju tih kilograma jer tu se znaju napraviti velike greške u vidu krafni i slično. Onda zna sve biti uzalud.

Najveća polemika upravo se vodi glede djece, koja se rastu i razvijaju.

– Ja ne bih djecu tjerala da spuštaju kile, ako nije jedan-dva. To su klinci koji se onda izgladnjuju na kadetskim mečevima koji nisu ništa drugo osim iskustva.

Trebaju boksati kategoriju s obzirom na to koliko kila imaju pa kad budu stariji neka se formiraju i slažu kako im najbolje paše – ističe Kovačić.

Žene u boksu

Činjenica je kako je hrvatsko društvo još uvijek vrlo stereotipno i s brojnim predrasudama. Među inima svakako se ističu žene u sportu, posebice u borilačkim sportovima.

– Tisuću i jednu situaciju sam imala u izlascima. Ja sređena, neki momak me pita čime se bavim, ja kažem da boksam i onda onaj blesavi pogled s obrvama, još gluplje pitanje da kako i zašto boksam, da bi »zakucali« s onim da ćemo jedan na jedan baciti.

Nećemo jedan na jedan jer ćeš završiti u bolnici. Nisam ludi feminist, ali baš ne volim te stereotipe. Uspjela sam u boksu jer sam htjela uspjeti. Milijun puta su mi znali reći kao da bacim direkt ili aperkat, prošlo mi je par puta da im stvarno bacim da vide, ali nisam jer mi ne treba to.

Po Splitu ima svega i svačega u izlascima, treba se paziti. Lijepo je kad žena zna baciti šaku u glavu kad je netko dira. Zato se tati sviđa što sam u boksu jer zna da može mirno spavati – priča 19-godišnja Lana. Karla pak ima »problema« s jednim drugim pitanjem.

– Ja ne izlazim skoro nikad pa nisam imala takvih situacija. Najčešće čujem »Što će ti to?«. Jednom mi je jedan fizioterapeut rekao, ja ga gledam i nije mi jasno. To su udarci u glavu, kako nemaš iskrivljen nos…

To dosta cura odvrati od boksa, pogotovo u seniorskoj konkurenciji. Tijekom mlađih dana još kako-tako, ali kad krene fakultet, posao, nema novaca u ovom sportu ni za muške, kamoli za nas.

Upravo zbog svojeg narativa, borilački sportovi jedna su posebna »biljka« u svijetu sporta. Ističu to i ove dvije mlade boksačice.

– Nogomet, košarka, tenis, kad izgubite ljuti ste, ali idete dalje. U boksu ako izgubiš, tebe je netko prebio. Može vam se dogoditi da vas netko ubije, neki krivi slučajan udarac. Nema li-la, u boks ili si 150 posto unutra ili nisi uopće. Ne možete biti malo izvan toga, ja sam zato i stala kad sam imala fakultet.

Ne možete mjesec dana prije odlučiti da bi odradili meč, ako mislite raditi vi morate dva mjeseca ranije sebe točno zamisliti u tom ringu. Sve ostalo može kobno završiti – govori Zadranka, što na vlastitom primjer prepričava Splićanka.

– Zamislite doći s masnicom na oku na posao, gdje radite s ljudima. Još cura. Ja sam nakon državnog došla na faks sa šljivom i sve se čude i ispituju što je. Slažem se s Karlom, ili jesi ili nisi. Najveći je problem glava.

Znam jednog dečka koji je najbolji boksač u Hrvatskoj u svojim kategorijama, živi za boks, stvarno je klasa, ali nema glavu i gubi mečeve koje ne bi smio – zaključila je Kovačić.

Tadić: Ja sam stepenica prema glavnim trenerima

Iako ima tek 23 godine na leđima, već dvije godine vrlo uspješno plovi Karla trenerskim vodama u kojima joj je glavni cilj razbiti glavni strah kod djece – primanje udaraca.

– Oko 40 djece imam po terminu na početku školske godine, ali barem 20 je stalnih. To su djeca od 11 do 16 godina. Najčešće odlaze nakon prvog meča jer se prestraše. Imam par svojih mališana koji treniraju kao odrasli. Malo teška srca ponekad im morate uskratiti neke stvari u kojima bi uživali, od hrane do npr. toga da nisu smjeli na plažu zadnji dan škole s društvom jer imaju borbe ubrzo.

Svi su se toga držali jer im je stalo otići na turnir. Ima puno raznih situacija kroz koje morate proći, međutim kad djeci uspijete usaditi da će primiti udarac i da se ne povlače ili ne odustaju nakon toga, onda ste na konju – priča mlada trenerica koja je jedan od koraka mladima kako bi došli do glavnih trenera.

– Gledam da sam stepenica prema onim glavnim trenerima. Recimo kao onaj policajac s kojim se možete dogovoriti da vam ne piše kaznu. Tražim poštovanje, ali opet možemo pričati o svemu i svačemu.