LEO ŽUŽA Od mehaničarske prakse do vrha Europe:' Kad nešto istinski voliš...'

Nove velike razloge za slavlje zadarskog sporta prošlog je tjedna donio Leo Žuža. Mladić iz Podgradine, koji je na Europskom jiu-jitsu prvenstvu proslavio 20. rođendan, vratio se kući s nove dvije velike medalje. Prvo je stiglo U21 zlato u kategoriji preko 94 kilograma, a nekoliko dana nakon toga srebro u seniorskoj konkurenciji. Žuža u europskom vrhu i nije neka novost s obzirom na to da je prošle godine na No-Gi EP-u održanom u Zadru također bio vladar Europe do 21 godine.

Preporuka prijatelja

Poslije povratka iz Grčke uslijedila je prvo fešta u klubu, a zatim i službeni prijam kod župana Zadarske županije Josipa Bilavera. A sada slijedi onaj najvažniji korak – vraćanje u normalu.

– Vratiti se u dvoranu i sve ispočetka, ha ha. Ispraviti greške koje sam radio u finalu, poboljšati se, raditi i čekati sljedeće veliko natjecanje. To je u lipnju, Europsko No-Gi prvenstvo u Rumunjskoj – kaže Žuža pa prepričava kako su se stvari događale u grčkom Heraklionu.

– Ušao sam jednostavno i pun samopouzdanja u to natjecanje, mirne glave. Vjerovao sam u ono što sam radio do sada. Prije toga sam osvojio državno prvenstvo i na Europsko sam došao s velikom razinom samouvjerenosti i samopouzdanja. Imao sam četiri borbe i četiri pobjede, jednu na prekid i tri na bodove. Protivnici su bili iznimno dobri. Prvi je bio iz Njemačke, drugi Rus, treći Francuz i četvrti Rumunj. Cijeli dan su trajale borbe, ali vrijedilo je.

Častan sport

Priprema taktike za svaki meč sasvim je normalna stvar u svijetu sporta, baš kao i »podbadanje« komentarima. Sve te teze, što se Žuže tiče, padaju u vodu.

– Puno boraca, rekao bih čak 80 posto, gleda protiv koga se bore, što radi i slično. Meni to stvara pritisak. Iskreno, ne volim ni pogledati protiv koga se borim. Želim doći na tatami čiste glave, u tom trenutku vidjeti protiv koga sam i to je to. Nema onog »trash-talka«, ovo je častan sport. I da ima tih »prljavih komentara«, vjerujem da se ne bih upustio u to jer jednostavno nisam ni takav tip sportaša ni takav tip osobe.

Četiri i pol godine Žuža je član Jiu-jitsu kluba Zadar, na čiji je trening stigao zahvaljujući prijatelju.

– Bila je preporuka. Jedan od najboljih prijatelja, Šime Škara, ponukao me da odem. U to vrijeme radio sam praksu kao mehaničar i on mi je dao ideju da se upišem u jiu-jitsu. Otišao sam s njim na prvi trening, zavolio sport i ostao – priča europski juniorski prvak za kojeg nema odmora, bez obzira radi li se o »samo« treniranju ili konkretnim pripremama pred veliko natjecanje.

– Trenira se sedam dana. Kako sam rekao, kad ste 200 posto unutra, onda je to normalno. Vikendom su u pravilu rekuperacijski treninzi ili šetnja psa. Ako ne odradim trening u danu, loše sam volje.

Druga obitelj

Bilo kako bilo, gro velikih državnih, europskih i jedna svjetska medalja u svega četiri i pol godine bavljenja sportom ravni su čudu. Odnosno, to je nešto što definira istinske šampione.

– Smatram da moraš vjerovati da bi konačno to i postigao. Opet, nemoj to pričati naglas jer će te svi smatrati luđakom. Vjerovao sam da mogu ostvariti sve ovo, radom sam to potvrdio i samo je bilo pitanje vremena kada će sve izaći na vidjelo. Kad se u nešto daš 200 posto, kad ti se cijeli dan bazira na toj jednoj stvari, vjerujem da nečeg drugog osim velikog napretka nema. Sada je najveći cilj svjetsko zlato u kimonu. Smatram da, ako me posluže zdravlje i sreća, ako odradim kvalitetne pripreme, mogu konkurirati svima – objašnjava Žuža.

Još kada bi jiu-jitsu postao olimpijski sport…

– A da, kamo sreće. Priča se o tome, radi se na tome da uđe u program olimpijskih igara. Bilo bi prekrasno dobiti priliku na takvom natjecanju predstavljati svoju državu, mjesto i klub.

Upravo je klub taj koji je podignuo Žužu iz nule. Red, rad i disciplina temeljni su obrasci kojima se vodi trener i osnivač Damir Šalina, no s vremenom je nastala i posebna veza između svih članova.

Godine nisu važne

– Stvarno su mi kao druga obitelj. Došao sam tamo s 15 godina, primili su me kao svoga, posebice stariji. Nisam mogao ići u početničku grupu kad sam krenuo zbog buseva i mogućnosti dolazaka na treninge pa sam odmah bio u naprednoj grupi. Na prvu su me svi malo gledali čudno, ali nakon nekoliko mjeseci su me prihvatili. Da me nisu prihvatili tako, tko zna bih li danas imao tolike uspjehe – kaže seniorski viceprvak svijeta koji je u punom smislu fraze stigao preko trnja do zvijezda.

– Ojačaju te putovanja autobusom i ovisnost o njima. Kad sam išao u školu, naravno, ujutro sam išao u školu, poslijepodne doma, u 18:30 je bio autobus da stignem na trening i vraćao sam se doma poslije 22:30. Dakle, četiri puta ideš istom cestom, dnevno si dva do dva i pol sata u autobusu. Ali ništa nije teško kad nešto istinski voliš.

Iskoristio je Žuža priliku i pozvao sve da se pridruže klubu, makar i rekreativno.

– Vrata su uvijek otvorena za svakoga. Ima desetak cura u klubu, njih vodi trenerica Josipa Alavanja. Radi izniman posao u tom smislu. Nisu uopće bitne ni godine ni spol, nebitno je što si i tko si, jednostavno dođi, treniraj, budi normalan čovjek i svi će te poštovati – zaključio je 20-godišnji Gradinjanin.

Prije svega gurman

Osim što je uspješan borac i vrlo pristojan mladić, Žuža je prije svega veliki gurman.

– Jesam, jesam. Otac je kuhar, a majka mu jako dobro parira. U najtežoj sam kategoriji tako da ne moram, kao drugi borci, paziti previše na kilažu, tj. nemam gornju granicu po tom pitanju. Mogu otići i do 160 kg ako želim.