Zadarski veznjak koji je dočekao rat u Ukrajini: 'Kad je doktor rekao da ne brinem jer imaju dobru vojsku - sve mi je bilo jasno'

Blagdanski dani pred sami kraj kalendarske godine znače mnogo toga. Među ostalim, tako i povratak kućama i rodnim mjestima. Prednjače u tome mnogobrojni studenti, a »za petama« su im i sportaši koji svoj kruh zarađuju diljem svijeta. Upravo jedan od njih je i 30-godišnji veznjak uzbekistanske Bukhare Frane Čirjak. Zadranin koji je iz svojega grada otišao već s 19 godina tako živi na nogometnim terenima diljem Europe, ali i Azije. Puno toga lijepog i ružnog sjatilo se u Čirjakovu profesionalnom životu izvan granica Zadra i Hrvatske, no nema do one mudre – gdje god pođi, kući uvijek dođi.

Daleki Istok

Tako je Čirjak nakon neočekivano dugog boravka u Bukhari uspio »uloviti« nekoliko tjedana kod kuće. Srećom, uzbekistanska priča, koja traje već dvije godine, sretno se završila jer su uspjeli izboriti ostanak u Prvoj ligi.

– Prva godina je bila baš teška, prilagođavanje. Puno bolja je bila ova druga godina, iako se neočekivano odužila s ovom borbom za ostanak. Do posljednjeg dana smo to čupali, ali smo iščupali. Ljepše je sada, u Bukhari je Frane Ikić već nekoliko sezona, a odrasli smo zajedno. Osim njega, još je nekoliko momaka s Balkana, tako da mi je kao da sam kod kuće – započinje Čirjak, čija je priča na, za nas, dalekom Istoku krenula u Taškentu u redovima tamošnjeg velikana Bunyodkora.

– Došlo je nas nekoliko s ovih prostora. Ustvari, mene je doveo trener koji je prije radio u Zrinjskom i zvao me bih li došao u Bunyodkor. To je njihov veliki klub, bili su i prvaci države prije, međutim vlasnik kluba je upao u neke probleme i to se sve malo srozalo. Bili su oni sezonu prije oko sredine tablice i mi smo došli kao pojačanja i da krene napad na viša mjesta, ali krenulo je sve naopako. Prvo je trener nakon drugog kola dobio otkaz, a na njegovo mjesto je došao Uzbekistanac koji je sklonio sve strance. Mislim da sam samo ja igrao, ali nije to bilo kako treba. Na kraju je i on dobio otkaz pa je došao novi trener… Uspjeli smo ostati u ligi, ali smo krajem sezone svi otišli.

I dok je uzbekistanska priča krenula na poziv drugih, nogometna je krenula onako iskreno – iz ljubavi. Unatoč odrastanju u vrijeme razvoja interneta i moderne tehnologije, igranje na ulicama i dalje je imalo primat.

– To su bile najljepše godine za odrastanje općenito, a nogometno u Zadru je bilo najljepše. Tu nema puno dileme. Nisam ni shvaćao koliko mi je lijepo bilo dok nam trener juniora Josip Butić nakon zadnje utakmice nije rekao da zapamtimo ovo jer sada idemo u surovi profesionalizam. Nismo tada imali pritisak rezultata, igrali smo se nogometa, uživali, a uz sve to smo imali jako dobru generaciju – Livaković, Perica, Robi Viduka… Moglo je i više njih, po meni, napraviti veće karijere, ali svašta se dogodilo na tim putevima. Unatoč tome, ne znam koja je generacija izvela više profesionalaca od te naše u Zadru – kaže veznjak koji se s tadašnjom upravom NK-a Zadar nije pronašao zajednički jezik, a razišli su se na ružan način.

– Bilo je dobro, lagano sam skupljao minutažu. U početku je bilo dobro, ali nikako nisam uspio to konkretizirati, odnosno dobivati veću šansu. Bila su tu još jaka imena, ali najveći problem je bio što se Zadar borio za ostanak i onda nisi mogao dati priliku nekom klincu jer je svaka utakmica ovisila o mnogo toga. Tako se nisam uspio razvijati kako treba pa sam ušao u nesuglasice s klubom. Na kraju smo završili na sudu i, sve u svemu, otišao sam s 19 godina u Švicarsku. Žao mi je što nisam uspio napraviti veći seniorski korak ovdje, siguran sam da bi karijera onda otišla u nekom drugom smjeru.

Rat u Ukrajini

Nakon Luzerna i kratkotrajne epizode u Zagrebu, uslijedio je prvi pravi transfer – u mostarski Zrinjski.

– Prva godina, odmah naslov prvaka. Nisam igrao prvih desetak utakmica, ali nakon toga sam bio standardan. Drugu sezonu smo bili u vrhu, treću sezonu je došla korona. Bila je to strašna momčad, igrali smo i kvalifikacije za Europu. Bilo je blizu kući, jednostavno nemam ništa lošeg za reći za taj period u karijeri.

Spomenuta pandemija koronavirusa okrenula je svijet naglavačke. Nogometno gledano, lige su se prestale igrati, a klubovi zbog neizvjesne budućnosti nisu tražili pojačanja. Javila se tu Čirjaku božica Fortuna…

– Zbog korone je u BiH prekinuta sezona u veljači. Osjećao sam da sam sit te lige, da ne mogu napraviti neki veći iskorak, tako da sam odlučio otići. Došao je poziv jednog agenta iz Ukrajine bih li došao u Lavov. Malo sam se informirao o gradu i klubu, a za ligu znam da je dobra. Sve se činilo dobro i sve smo dogovorili u par dana, spakirao sam kofere i idemo. Još ta korona, nisam igrao šest mjeseci i teško je bilo klub naći, tako da – daj što daš. Došao sam tamo u drugom ili trećem kolu, a završio sam kao drugi najbolji asistent lige u debitantskoj sezoni. Cilj je bio ostati u ligi, a mi smo završili u sredini poretka.

U »žitnici Europe« sve se činilo idealno, osim famoznih problema sa zimom.

– Pripreme smo odrađivali na -15. Stanete na teren, nokti vam poplave, a još niste ništa ni krenuli raditi. Osim toga, ne mogu ništa loše reći dok se nije zaratilo. Prije toga je bilo idealno za život. Ja nisam tip koji je jako društven u sezoni – trening, kuća; kuća, trening. Na gostovanja se išlo vlakom, ceste su katastrofalne. Super je taj vlak, putuje se noću po deset sati, prespavaš i uopće ne osjetiš da si putovao.

Međutim, sve se preokrenulo preko noći. Došla je 2022. godina, a Rusija je malo-pomalo počela slati vojsku na granicu. Kako i sam Čirjak kaže, gotovo nitko to nije shvaćao previše ozbiljno. Sve do sedam dana prije početka rata.

– Naslućivalo se, ali su nam govorili da od toga neće biti ništa, da je to samo medijsko pumpanje. Čitao sam da Rusija šalje vojsku na granicu, no govorili su nam da nema ništa od toga. Sve do tjedan dana prije napada. Tada se baš počelo osjećati da to sigurno stiže. Bili smo na pripremama u Turskoj, vratili smo se i nekoliko dana nakon toga trebalo je početi prvenstvo. Sjećam se da sam otišao na masažu u klubu, pričao malo s doktorom i pitao hoće li biti rata. Odgovorio mi je da ne brinem jer imamo dobru vojsku. Kad je to rekao, znao sam da je to »to«. Imao sam osjećaj da se prvo kolo neće ni odigrati i na kraju sam bio u pravu – objašnjava Čirjak pa dodaje kako je to izgledalo 24. veljače.

– Taj dan smo trebali putovati vlakom na prvo kolo. Dan prije zove me suigrač Crnogorac da je čuo od jednog igrača iz drugog kluba da Rusi napadaju sutra. Malo je nastala panika, ali ajde, idemo vidjeti kako će biti. Sutradan nas budi sirena… Srećom, mi smo bili na zapadu, blizu granice s Poljskom, tako da smo bili prilično sigurni. Kad nas je sirena probudila, zove me taj Crnogorac da idemo pokupiti stvari i bježimo. Ja ga pokušavam smiriti jer to su bili raketni napadi i mislim si kakve su šanse da se zapravo potpuno zarati. Mislio sam da će stati na granatiranjima. Tada se i klub oglasio da imamo hitni sastanak svi zajedno, gdje su nam rekli da možemo otići dok se ne zna što će biti. Rekli su da će oni organizirati prijevoz, ali to nisu napravili. Na kraju nas je suigrač privatno vozio do granice, gdje je bio totalni kaos. Čekali smo dva dana, ali smo se sretno vratili.

Drugačiji život

Uslijedile su epizodne uloge u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, samo kako bi na ljeto 2023. godine stigla ponuda Novog Pazara. Zbog turbulentne povijesti rijedak je slučaj transfera hrvatskog nogometaša u Srbiju.

– Iako sam Hrvat koji je došao u Srbiju, što je čudno zbog povijesti, jako lijepo su me dočekali. Nikada nisam čuo jednu lošu riječ zbog svoje nacionalnosti, nigdje – apostrofira Čirjak, koji je u Novom Pazaru doživio možda i najbolje seniorsko iskustvo karijere.

– To je bila potpuna ludost. Navijači su najljući koje sam imao prilike vidjeti u karijeri. Ložionica nemoguća. Došao sam tamo bez očekivanja. Ubrzo nakon mene došao je Adem Ljajić, a on je njihov Pazarac. I tu je krenula ludnica. Oni su svi zagriženi za nogomet, nemaju ništa u gradu osim toga. Da u Pazaru dođe 50 tisuća ljudi, oni bi srušili stadion. Njima je problem što se ne vole s državom, a navijači su divlji. Onda imaju jednu utakmicu s publikom pa pet bez publike zbog kazne. Jer navijači gađaju golmana kamenjem, bakljade i slično.

Ipak, poslije godine dana stigla je promjena adrese – put Uzbekistana, u Taškent. Dvije godine života izvan Europe donijele su mnogo uspona i padova, posebice na životnom planu jer je, kako i sam Čirjak tvrdi, život tamo potpuno drugačiji. No utjecaj europskog svijeta vidljiv je konstantno.

– Osjeti se promjena, ali ne prevelika. Taškent je višemilijunski grad u kojem ima i puno »europskih stvari«. Bukhara je pak turistički grad, slično kao Zadar, samo što se njihov turizam temelji na Putu svile. Tako da jako puno ljudi dolazi tamo.

Najveća razlika u svakodnevici su cijene. Jedna od država bivšeg SSSR-a ujedno je i jedna od najbogatijih po pitanju nalazišta prirodnog plina. Upravo zbog toga tamošnje gospodarstvo je na visokim granama, a riječ inflacija traži se u rječniku stranih riječi.

– Cijene svega su neusporedive. O plinu neću ni pričati, ali, primjerice, odem u dućan, kupim pola dućana, dođem doma i vidim račun da sam platio, recimo, deset eura. Pogotovo je Bukhara jeftina, Taškent je malo skuplji, ali to je opet jeftino u odnosu na nas. Taksi vas odveze s jednog na drugi kraj države za 50 dolara, a nisu male države. Imaju jako puno plina, svi se voze na to i prejeftino je. S obzirom na to da smo ostali malo duže od očekivanog radi borbe za ostanak, sad se zafrkavamo da smo uštedjeli jer bismo kod kuće više potrošili.

Upravo takvo bogatstvo znači i brojne bogate sponzore u nogometu, a to pak uzrokuje jednu potpuno drugačiju filozofiju nogometa u odnosu na Hrvatsku.

– Ne ulaže se u mlade, barem ne u mjeri u kojoj mi to radimo. Ne gledaju godine – ako je igrač dobar, nije im bitno ima li 18 ili 35 godina. Klubovi ne funkcioniraju od prodaje, svi imaju dobre sponzore pa ne trebaju »izvoziti« mlade igrače kako bi preživjeli, kao što je to kod nas slučaj. S druge strane, općenito kao narod nisu disciplinirani. To je bio problem u početku jer nismo mogli pronaći zajednički jezik. Primjerice, trening je u 10, a oni se bude u 9:45. Godinu dana nitko od nas koji smo došli nije s njima mogao izaći na kraj, ali onda ih jednostavno prihvatiš kakvi jesu jer ne možeš mijenjati mentalitet. To je onaj naš trener želio promijeniti i zato je završio bez posla. Imaju talenta, bez daljnjega, ali nikada neće napraviti ogromne rezultate – zaključuje Čirjak.

Legendarni Zagreb

Nakon Luzerna, Čirjak je preselio u glavni grad Hrvatske. Ne u Dinamo, ne u Lokomotivu – u ikonski Zagreb.

– To je bila zadnja ozbiljna sezona Zagreba jer smo ispali u treću ligu. Nakon toga je sve otišlo nizbrdo. Makar, bio sam tamo šest mjeseci i bilo je odlično. Plaća na vrijeme, hrana, smještaj, sve kako treba. Šteta što je sve tako završilo. Slično kao Zadar, ali Zadar ima potencijal da se vrati.

Finale Kupa

Najveći uspjeh kluba Bukhara je postigla ove sezone dolaskom do finala Kupa.

– Nitko to nije očekivao. Izgubili smo tamo nesretno, poništili su nam gol u 90. minuti koji je možda bio i regularan, ali što je tu je. Igrali smo protiv Pakhtakora, njihovog najvećeg kluba. Smatram da je svima tamo u interesu bilo da Pakhtakor pobjedi jer pobjednik ide u tamošnju Ligu prvaka 2, nešto tipa Europske lige, a ne neka mala Bukhara.

Darijo Srna

Tijekom sezona u Lavovu, Čirjak je nastupao protiv velikana poput Šahtara. A jedna pobjeda posebno mu se urezala u pamćenje.

– Uzeli smo Šahtaru prvenstvo kad smo ih pobijedili. Tu sam vidio kolika je veličina Darijo Srna. Meni je brat, Marko, jako dobar s Lukom Modrićem i Luka mu je rekao da se obavezno javim Dariju nakon utakmice. I utakmica završi kako završi, oni tu izgube korak s Dinamo Kijevom. Računam gdje ću mu se sad javiti, sigurno je ljut, živčan. Međutim, on sam kuca u našu svlačionicu, donosi dres nečiji, pozdravi me. Onda sam shvatio kolika je to legenda tamo. Oduševio me tu.

DEBI PROTIV ZAGREBA

U seniorskom nogometu Čirjak je debitirao 22. veljače 2013. godine u porazu Zadra na Stanovima od Zagreba