Zadarski trener Patrik Puljić o borbi s bolešću: 'Najteža faza bila je suočavanje s dijagnozom...'

Već petu godinu zaredom Patrik Puljić jedan je od nosećih stupova Nogometnog kluba Zadarnova. Praktički od prvoga dana, kada je klub brojao nekoliko desetaka polaznika, dok ih je danas gotovo 400 u dobi od 4 do 13 godina. U međuvremenu, s klubom, napredovao je i ovaj mladi, danas 31-godišnji trener, koji se prošle sezone okitio i prvom titulom prvaka. Osvojile su je njegove papaline u Međužupanijskoj nogometnoj ligi za taj uzrast. I ove su godine u prilici da obrane taj naslov.

– Prošla sezona bila je zaista nezaboravna. Trenirali smo i po kiši i po hladnoći i po vrućini, bili ustrajni u provođenju zacrtanog plana i programa treninga i trofej je stigao je kao nagrada za sav taj trud i rad, kako dječaka, tako i mene kao trenera i svih ljudi u klubu. Neki momci su bili s nama od samoga početka postojanja kluba, dakle pravi olimpijski ciklus, što je dalo posebnu težinu tom uspjehu, jer govori o kontinuitetu dobrog rada. Što će biti ove sezone, vidjet ćemo, ali kako god završilo, već sada mogu reći da sam ponosan na dječake koje treniram prije svega zbog njihovog ponašanja i pristupa treninzima, utakmicama i općenito sportu – kaže Puljić.

Borba s MS-om

Šira javnost Patrika je upoznala kroz priču o borbi s multiplom sklerozom, bolesti s tisuću lica, koja mu je dijagnosticirana prije nešto manje od 13 godina. Njegov je primjer pozitivnog životnog stava, vedrog duha i pristupa svakodnevici nadahnuo mnoge. I danas je aktivan po tom pitanju na lokalnoj, državnoj, ali i međunarodnoj razini.

– Želim svojim primjerom poslati poruku svim ljudima s MS-om i onima koji se bore sa sličnim teškim bolestima. Koliko god teško bilo, ne odustajte od borbe i od svojih snova. Uvjeren sam da sam danas dobro baš zato što sam izgradio pozitivan stav. Vjerovao sam da će me pozitivne i sretne misli iz dana u dan gurati naprijed u poslu, sportu i svemu što radim. Tako sam motivirao sam sebe i to mi je jako puno pomoglo.

Premda, nije sve uvijek bilo tako vedro i veselo kako izgleda danas.

– Prva, možda i najteža faza, bila je suočavanje s dijagnozom. Kada mi je doktorica priopćila da imam MS, miješao mi se osjećaj zbunjenosti i šoka. Bio sam samo maturant, koji je razmišljao koji fakultet upisati i kako otvoriti novo poglavlje u životu i nisam imao pojma o čemu priča. Tada sam, s nepunih 19 godina, shvatio da nemam pojma što je zapravo život i kako se sve može promijeniti praktički u jednoj sekundi. Sve ono što sam do tada radio i što sam planirao kao da je odjednom izgubilo smisao.

Nekoliko mjeseci kasnije dogodio se drugi vrlo važan trenutak.

– Prvi put kada sam došao u prostorije Društva oboljelih od multiple skleroze Zadarske županije, kojem sam danas predsjednik, bio je božićni domjenak i jedna je gospođa iz boce u čašu lijevala vodu. Te je vode bilo svuda osim u čaši, toliko su joj se tresle ruke. Ponudio sam joj pomoć, a odgovor mi je »spustio roletu«. »Ne treba, čuvaj svoje ruke, jer za koju godinu bit će ti kao moje.« Došao sam doma pregažen, buljio u jednu točku i prelomio. Vratio sam se u prostorije Društva, rekao da im nedostaje mladih ljudi koji će promijeniti taj negativni pristup. Polako sam se uključivao u rad, a što je više informacija dolazilo i što sam više ljudi upoznavao, snaga u meni je rasla, a strah nestajao.

Europska platforma

S vremenom se Patrik uključio i u rad Europske platforme za MS, gdje je danas kao predstavnik mladih jedan od ključnih ljudi. A paralelno s tim, tekao je i »normalan« život, nogomet, studij, ljubav…

– Nogomet je oduvijek bio moja velika strast. Prvo sam došao u Nogometni klub Zadar, dok je direktor bio Svetko Ćustić, gdje sam imao čast raditi s ljudima poput Damira Čačića, Marka Pinčića i Josipa Butića. Tu sam stekao prva ozbiljnija iskustva. Onda se 2019. »dogodila« Zadarnova. Tu sam već pet godinu i mogu reći da uživam u svakom danu provedenom na terenu. Atmosfera je odlična, radi se maksimalno profesionalno i ono što me posebno veseli, napredujemo iz dana u dan, iz sezone u sezonu. Provoditi vrijeme s djecom, učiti ih ne samo nogometu nego općenito sportskom duhu i vrijednostima, za mene je neprocjenjivo. Moram se zahvaliti i voditelju škole Antoniju Perici uz kojega sam dosta napredovao kao trener, ali ono što je najvažnije to je odnos međusobnog poštovanja i povjerenja kojega gradimo svi zajedno u klubu. Mislim da je to ključ uspjeha svakog kolektiva, a ja sam ponosan što sam dio ovoga.

Neizvjesnost vezana uz MS je, naravno, uvijek prisutna, ali pozitivne misli su jače.

– MS je bolest s tisuću lica pa iako moja trenutačno miruje, odnosno stagnira već nekoliko godina, nikad ne mogu znati što će biti sutra. Hoće li sljedećih 10 godina biti bolje ili lošije, pitanje je na koje mi nitko ne može dati odgovor. Ali ja ga danas ni ne tražim. Najvažnije mi je imati podršku ljudi oko sebe te volju i želju za nove izazove, koji me očekuju u budućnosti u svakom aspektu života. Zato, ljudi, budite pozitivni, budite hrabri i budite optimistični. Koliko god to ponekad teško bilo. Uživajte u životu i trudite se svakim danom učiniti ga što boljim i ljepšim, kako za sebe i svoje najdraže, tako i za društvo u cjelini – zaključuje Patrik.

MS i trenerski posao

Osim što student pedagogije i njemačkog na Sveučilištu u Zadru, Patrik je i nogometni trener s UEFA C licencom, sa željom napredovanja na UEFA B.

– U želji za stjecanjem licence nogometnog trenera, uputio sam poziv HNS-u, poslao sve potrebne dokumente i krenuo prema cilju. Osobno me nazvao Vatroslav Mihačić, u to vrijeme ravnatelj Nogometne akademije HNS-a i pitao jesam li siguran da mi uz MS treba stres koji donosi trenerski posao. Dao mi je nekoliko dana za razmišljanje. Nazvao sam ga sutradan i rekao da to silno želim. Rad za Europsku platformu i u Društvu pa uz to i upisani faks, dali su mi krila. Dobio sam UEFA C licencu i želja mi je napredovati u ovom poslu. Prilikom nove prijave, izostala su dodatna pitanja. To je dokaz da se stvari mijenjaju. Evo, sada ima još ljudi s MS-om koji su upisali HNS-ovu akademiju. Je li to zbog mog slučaja, ne znam, ali vidim promjenu i to me veseli – kaže Patrik.