Sa Zadrom je napravio čudo, s Tornadom je vodio utakmicu, a obožavaju ga u Aziji: 'Zvali su me herojem...'

Najpoznatiji trenerski ‘vatrogasac’ je Sam Allardyce. Big Sam je gasio vatru diljem Otoka, spasivši čitav niz engleskih klubova od potonuća u niži rang. Bolton, Blackburn, West Ham, Sunderland i Crystal Palace neki su od klubova koji su okrenuli Allardyceov broj kada je počelo goriti pod nogama, a engleski nogometni admiral je nestabilne brodove uvijek vraćao na pravi kurs, usmjerivši ih prema mirnim vodama i obali. U Allardycea se zadnjih godina pretvorio Claudio Ranieri, kreator čuda iz Leicestera 2016. Talijan je u Romi, Watfordu, Sampdoriji, Cagliariju, Fulhamu i Nantesu bio na misijama koje su graničile s (ne)mogućima, a rezultati su bili – pomiješani.

Intrigantne i izazovne situacije uvijek su dočekivale i hrvatskog stručnjaka Vjerana Simunića, koji je promijenio 44 klubova u svojoj trenerskoj karijeri, što ga čini vjerojatnim hrvatskim rekorderom po broju angažmana. Nekadašnji vratar Hajduka, Šibenika, Dinama iz Vinkovaca i Sportinga u pojedine klubove se vraćao i nekoliko puta pa tako i u Zadar, kojeg je u sezoni 2002./’03. senzacionalno spasio od odlaska u Drugu ligu, čime je osvojio zadarski puk. Lopta ga je vodila na sve strane svijeta, a omiljen je bio i u Jugoistočnoj Aziji, točnije u malenoj državici Bruneju. Simunić je nedavno napunio 72 godine, a o mirovini – ne razmišlja.

– Trenutno sam u Splitu, a posljednji klub mi je bio NK Gradići iz Velike Gorice, gdje sam proveo šest mjeseci prošle sezone. Tamo sam došao na preporuku prijatelja koji je bio u upravi kluba, ali je brzo otišao iz njega nakon čega su došli novi ljudi s novim idejama. Inače se u tom zagrebačkom prstenu osjećam kao doma. Radio sam u Zelini, Međimurju, a uvijek mi se u Hrvatskoj nađu neka vrata otvorena – kaže nam Simunić, kojemu već nedostaje nogometni adrenalin i utakmice.

Prvi dolazak

– Cijela mi je karijera satkana od teških situacija u klubovima, nikada nisam došao u baš složenu situaciju, kada je sve kako treba. Kad sam krenuo s trenerskim poslom 1995. u Lipiku. Bio je rat, no usprkos svemu uveo sam ih u treću ligu. Zbog svega su me proglasili i počasnim građaninom Lipika, malo je trenera dobilo takvo priznanje. Također, dobio sam nagradu za životno djelo za sport u Lipiku. Također, jako mi je bitan klub i Zadar, jer sam tamo bio tri puta, svaki puta u zahtjevnim trenucima.

Prvi dolazak u Donatov grad bio je i najteži. Čudo je trebalo Zadranima da za ostanak 1. HNL. A onda se pojavio Simunić, koji u Zadar stiže iz Velike.

– U Kamen Ingradu sam bio jako uspješan, no nakon osam kola bez poraza s klubom iz Velike odlučio sam prihvatiti ponudu Zadra, kojem je tada ‘gorilo’ i koji je bio u zoni ispadanja. Mene je taj posao zaintrigirao, a i malo me uhvatila nostalgija za Dalmacijom, pogotovo nakon nastupa Dražena Zečića na festivalu Zlatne žice Slavonije. Moj prijatelj Vlado Zec, predsjednik Kamen Ingrada, je bio malo ljut zbog moje odluke, ali ja sam tu strašno riskirao. No profitirao sam! Zadar je ostao u ligi, a ostvarili smo važne pobjede protiv Rijeke koju je vodio Cico Kranjčar, Pamićeve Istre, Jurčevićevog Zagreba, Osijeka Špace Poklepovića, gdje su igrali Nenad Bjelica i Goran Ljubojević. Ušli smo u seriju izvanrednih rezultata, a posebno pamtim trijumf nad Pomorcem, kada je Kordić zabio za 3:2 – prisjeća se Simunić pa dodaje kako ljubav sa Zadrom nije ostala samo na zelenom travnjak.

– Zadrani su me zvali herojem, u Jazinama su mi skandirali, a jednom sam i zajedno s Tornadom vodio utakmicu nakon što sam zbog isključenja završio na tribinama.

Iz današnje perspektive i više nego ozbiljne igrače profilirao je ovaj trener.

– Najbolji je tada kojeg sam vodio bio je Jakov Surać, baš igrač generacije. Lansirao sam te godine Dragana Blatnjaka, a u drugom mandatu sam dao priliku Danijelu Subašiću i Jurici Buljatu. Koliko sam se god borio za ‘goli život’, toliko sam volio mlade igrače. Meni je ista stvar igrač od 16 ili 40 godina.

Daleki Istok

Poslije višegodišnjih putešestvija diljem Hrvatske, 2008. godine radi potpuni karijerni zaokret -otisnuo se prema Aziji, točnije Bruneju, čiji je bio izbornik. No, tamošnja avantura počeka je u klubu DPMM

– Moja era u HNL-u trajala je od 2002. do 2008., gdje sam nakupio preko 100 utakmica. I onda je u Zagreb došao menadžer iz Dubaija koji mi je rekao da je dobio nalog od sultana da mu nađe trenera iz Hrvatske. Do kraja prvenstva Malezije ostalo je osam utakmica, no svejedno sam uspio spasiti DPMM od ispadanja. Zatim sam otišao u Vijetnam, gdje sam trenirao Ho Chi Minh City, tamo sam imao krasan ugovor, ali sam se opet vratio u Brunej. Tu sam napravio značajne rezultate kao izbornik, igrali smo protiv raznih reprezentacija, Tajlanda, Irana… No kada sam se opet htio vratiti tamo na izborničku funkciju, tada se pojavila pandemija koronavirusa i to je sve poremetilo – govori Simunić pa ističe kako se nogomet tamo intenzivno prati.

– Cijela zemlja navija za Liverpool. Htio sam do kraja karijere ostati u Brunejima, ali to se izjalovilo. Nakon korone je cijela situacija u Bruneju oslabila, zlatna vremena su prošla, a moja malenkost je imala sreću biti dio tih vremena. Dok sam bio tamo živio sam u luksuznom resortu za sultanove goste, zove se ‘Empire’. Kruna svega bila je lani kada sam bio gost na vjenčanju princa Abdula Mateena od Bruneja i Anishe Ishe Kalebić, koja ima i hrvatske korijene. Bio sam mjesec tamo i bilo mi je prelijepo.

Daleki Istok nije mu bio stran ni tijekom igračke karijere. Bivši vratar Hajduka ima još jednu zanimljivu crticu u svojoj biografiji – prvi je Europljanin u povijesti koji je zaigrao u Japanu.

– Nakon što sam u Sportingu proveo tri mjeseca, sljedeći klub mi je trebao biti Farense, ali se rasplelo da sam završio u Yomiuri iz Tokija, gdje mi je trener bio Nijemac Rudi Gutendorf, koji je u HSV-u trenirao Iku Buljana i Kevina Keegana. I prve sezone smo osvojili duplu krunu, zbog čega nas je primio Car Hirohito. U Japanu sam proveo dvije prekrasne godine, a odlazak tamo nije bio kao danas. Tek nekoliko godina nakon mog odlaska iz Zemlje Izlazećeg Sunca, u J.League su počeli dolaziti Gary Lineker, Salvatore Schillaci, Pierre Littbarski i druge europske zvijezde. Japan je tada bio nepoznata destinacija, a putovalo se dugo, preko Aljaske – apostrofira 72-godišnji stručnjak.

Tomislav Ivić

Popularnost najvažnije sporedne stvari na svijetu u Japanu još i za njegovog vremena nije dolazila u pitanje.

– Japanci su toliko nogomet voljeli i vrlo su brzo napravili reprezentaciju koju je jako teško pobijediti na velikim natjecanjima. S vremenom se u njihovoj ligi pojavio veliki broj Brazilaca, a dosta ih je i ranije živjelo u Tokiju i drugim gradovima. Na stadionima koji su mogli primiti 80 tisuća ljudi znalo je biti oko deset tisuća Brazilaca, koji su pravili fantastičnu atmosferu – govori iskusni trener koji ne žali za ničim u igračkoj karijeri.

– Nogomet sam igrao do 40. godine, to mi možda za trenersku karijeru nije bilo dobro, ali sam na zelenom travnjaku bio dugovječan. Karijeru sam završio u Posušju, kojeg sam kasnije i trenirao. Sve u svemu, ponosan sam na sve

Trenerski uzor kao i mnogima je neponovljivi Tomislav Ivić, trener koji je proglašen najupsješnijim svih vremena, a Simunić je s njim imao priliku dugi niz godina surađivati.

– S njim sam srećom proveo 12 godina, jer kad je Ivić odlazio ‘na posudbu’ kao mladi trener u Šibenik, onda sam i ja otišao s njim. Ivić je tamo napravio veliki uspjeh, a stjecajem okolnosti, nakon odlaska Zebeca, Kirigin mu je dao priliku da vodi Hajduk i on ju je objeručke prihvatio – zaključuje Simunić.