S Hajdukom je ispisao povijest, prvi je Hrvat u najjačoj ligi svijeta, a u Zadru je ostavio veliki trag

Nakon godina i godina čuvanja mreže, nekako se samo po sebi nameće da vratari idu u smjeru zanimanja – treneri vratara. No ne prate svi isti tok rijeke. Španjolac Julen Lopetegui, bivša jedinica madridskog Reala, Barcelone i Logronesa, vidio se isključivo kao prvi trener, a svoju koncepciju igre prenosio je na mladu i seniorsku Crvenu Furiju, Porto, Rayo Vallecano, Los Blancose, Sevillu, Wolverhampton i West Ham, dok sada obnaša funkciju izbornika Katara. Njegov vratarski kolega, Portugalac Nuno Espirito Santo, u više je navrata napuštao domovinu dok se bavio preveniranjem pogodaka, ali i njega će povijest pamtiti prvenstveno kao stratega, čiji je rad oblikovao modernu povijest Wolvesa i Nottingham Foresta. Samo su ga nesuglasice s ćudljivim predsjednikom ‘Šumara’ Marinakisom otjerale s klupe kluba, u kojem je napravio najzapaženiji rezultat još od dana Briana Clougha.

I hrvatski golmani postajali su šefovi stručnih stožera, a najuspješniji među njima je Ivan Katalinić (1951.), najtrofejniji hajdukovac, koji je kao igrač i trener (pomoćni i glavni) sudjelovao u osvajanju čak 22 naslova Hajduka – osam prvenstava, deset Kupova i tri Superkupa. Popularni Kate, član slavne Hajdukove generacije iz 70-ih, u trenerskoj karijeri vodio je više od 20 klubova, a među njima i Zadar, s kojim je u sezoni 1997./98 postao hit prvenstva. Njegov Zadar je završio u Ligi 6, a ‘u procesu’ su rušili i najjače hrvatske klubove.

– Sezonu 1996./97. proveo sam u Izraelu, vodeći Hapoel Haifu, a tamo sam trebao ostati još godinu dana, no nisam se dogovorio s čelnicima kluba i onda sam se u Split vratio prije početka prvenstva. I nakon uvodna četiri kola i četiri poraza Zadra došao mi je poziv predsjednika Ante Jurjevića. Nije mi govorio detalje preko telefona, a kada sam došao u Zadar održan je sastanak, tu je bio i Josip Skoblar i brzo je pao dogovor, kaže nam Katalinić – čiji je jedan od prvih poteza bio vraćanje vratara Fahrudina Šehića s posudbe iz Posedarja.

Ljetne muke

– U zadnjoj trećini smo igrali dobro, no primali smo lako golove i onda sam nagovorio Skoblara da razgovara s predsjednikom o povratku Šehića. Ja sam također izgubio četiri uvodne utakmice, mislim da se radilo o susretima s Varteksom, Osijekom, Hajdukom i Dinamom, no uskoro je došla reprezentativna pauza u desetom mjesecu. Tada sam dobio vrijeme raditi s igračima, a svlačionica je bila puna talenta. Tu su bili Jakov Surać, Almir Turković, Marijan Bakula, zaista sjajna generacija.

Čudio se Katalinić tada kako je takva momčad u sezonu krenul s omjerom 0-8.

– Nije mi bilo jasno kako su oni mogli izgubiti toliko utakmica, no kasnije sam vidio da je ljeto napravilo svoje. Nije to samo problem Zadra, to sam spoznao i u Hajduku. Ljeti je drukčiji život u Dalmaciji, teško se tada trenira jer je vruće, a tek kad dođe prva jesenska stanka dobiješ vrijeme za pravo uigravanje. Takve probleme imao je i moj prethodnik Ante Čačić. Tako je bilo i ovaj put, ali Jurjević je vjerovao da ta momčad može ući u ligu 6, usprkos osam poraza. Od tog trenutka, od 14 utakmica izgubili smo samo jednu i to protiv Varteksa, a tada nisam imao na raspolaganju Šehića, koji je bio ili suspendiran ili ozllijeđen. Mislim da sam najviše napravio u radu sa Suraćem, kojeg sam prebacio s beka na desnog veznog, što mu je više odgovaralo, te spomenuto vraćanje Šehića.

Reprezentacija

Katalinić je bio suradnik i velikog Miroslava Ćire Blaževića, a zajedno su 1998. na tlu pariškog Parka Prinčeva slavili osvajanje bronce. Iskustvo u Francuskoj, kaže nam Katalinić, bilo je neponovljivo.

– Tri mjeseca prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj, Jurjević je bio u Zagrebu, nazvao me i kazao ‘netko te treba’, kad ono, javi se Ćiro. ‘Sine, imam jednu želju. Volio bih da budeš član stožera reprezentacije na Mundijalu’, rekao mi je Blažević, što sam doživio kao enormnu čast. Poslije sam Ćiru pitao zašto je inzistirao na meni, jer su tu još bili i Marijan Vlak te Branko Ivanković, a on mi je rekao ‘sine, ti si pobijeđivao mene, znači da si imao nešto’ – ističe Katalinić, naglasivši važnost iskustva stečenog na Euru 1996. kao temelj rezultata u Francuskoj.

– Mislim da smo mi 1996. u Engleskoj udarili pečat za dalje, a 1998. bila je kruna generacije. Glavni cilj je bio proći skupinu, zbog čega su nam u glavnom fokusu bili Jamajka i Japan, a Argentinu nismo ni gledali.

Liga prvaka

Bilo je pogotovo teško protiv Japana u Nantesu, gdje smo igrali na 35 stupnjeva, ali smo to izvukli na pogon Šukerovog gola. I onda kada smo došli do nokaut faze nitko nam nije mogao stati na put. Nosio nas je naboj, borili smo se, u Francuskoj je bilo mnogo naših navijača, a u turniru smo ostali praktički do samog kraja, okrunivši se broncom.

Katalinić je jedini trener koji je s Hajdukom osvojio duplu krunu u HNL-u, a taj uspjeh iz sezone 1994./95. prelio se i na Europu, gdje su Majstori s mora dogurali sve do četvrtfinala. Splićani su nokaut fazu izborili nakon vrsnih rezultata u prilično izjednačenoj skupini s Benficom, Anderlechtom i Steauom Bukurešt, ali imali su nesreću što su odmah naletjeli na poletni Ajax Louisa van Gaala, koji se dičio Rijkaardom, Seedorfom, Kluivertom, de Boerom, Overmarsom, Litmanenom i Blindom. ‘Kopljanici’ su kasnije postali prvaci Europe, a iduće godine su ponovno izborili finale najelitnijeg klupskog natjecanja. Ipak, Katalinić smatra da je četvrtfinale bilo ogroman uspjeh za njegovu momčad.

– Veliki uspjeh napravili smo i 1994., kada smo osvojili naslov s velikim udjelom domaćih igrača, mislim da je samo Saša Peršon bio »stranac«. To nam je otvorilo vrata prema kvalifikacijama za Ligu prvaka, a uz nekoliko važnih povratnika (Igor Štimac, Stipe Andrijašević, Aljoša Asanović) uspjeli smo izboriti grupnu fazu. Kada smo vidjeli da imamo idealan omjer mladosti i iskustva, onda smo znali da možemo nešto više napraviti. Skupina je bila zahtjevna, tu su bili nekadašnji prvaci Europe Benfica i Steaua te neugodni Anderlecht, a nitko nije vjerovao da možemo napraviti čudo. No prvi susret s Benficom na Poljudu (0:0) nam je otvorio oči.

Prvi Hrvat na Otoku

To nam je dalo samopouzdanje, a zatim su došle pobjede nad Steauom u Bukureštu i Anderlechtom doma, što nam je maltene osiguralo plasman dalje. Potom je stigao Ajax, koji je bio najjači od 70-ih i ere Johana Cruyffa. Kad gledamo gdje su njihovi igrači igrali kasnije, onda sasvim sigurno možemo biti ponosni na način kako smo s njima odigrali u Splitu, kada je završilo neodlučeno – prisjeća se Katalinić, prvi Hrvat koji je zaigrao u First Divisionu, odnosno najvišem razredu engleskog nogometa. Podsjetimo, Katalinić je u veljači 1980. potpisao za Southampton, gdje je proveo tri i pol godine. Tada su stranci u engleskoj ligi bili raritet, pogotovo na vratima, ali Katalinić je na ‘Otoku’ opravdao svoj nadimak ‘Banks’, dobiven po legendarnom čuvaru mreže ‘Tri Lava’.

– Prvo me zvao West Bromwich Albion, čak sam branio za njih u prijateljskoj utakmici protiv Ajaxa. No nakon 15 dana su mi kazali da je posao propao, jer im se ozlijedio napadač pa su morali u potragu za rezervnim centarforom, stoga im novi vratar više nije bio prioritet. No menadžer WBA me preporučio Southamptonu, a za ‘Svece’ sam potpisao u veljači. Kada sam došao u Englesku, jedini mi je šok bio način njihove igre, jer se sve baziralo na dugim loptama. Niste se mogli odmoriti na golu jer je duga lopta non-stop dolazila u kazneni prostor, drukčije se nije moglo ni igrati, jer su tereni bili relativno loši. To je većinom bio pijesak, pogotovo nakon kiše, prisjeća se Katalinić, kojeg je na vratima Southamptona zamijenio veliki Peter Shilton.

– Trebao sam ići u Sheffield Wednesday nakon transfera Shiltona, ali sam se vratio u Hrvatsku zbog škole sina. To su bila druga vremena, druga razmišljanja. No iz Southamptona vučem prekrasne uspomene, pobijeđivali smo dominantni Liverpool s Rushom i Sounessom. Redsi su tada redovito bili u završnicama Europskog kupa, a momčad im je uglavnom bila sastavljena od reprezentativaca Engleske, zaključuje proslavljeni trener.