Prije 30 godina su ih sprdali, a sada su postali sila! Hrvatska ih dobro pamti, a na SP-u mogu jako daleko

Japan je tek 1998. ostvario debi na svjetskim prvenstvima, a u Francuskoj su bili prolaznici. S tri poraza oprostili su se od turnira, no četiri godine kasnije gledali smo nove ‘Plave Samuraje’, koji su na ‘vlastitom’ Mundijalu prikazali čak i bolji nogomet od Južne Koreje, drugog domaćina koji je imao ogroman sudački vjetar u leđa.

Ipak, Japanci su zapeli u osmini finala, a izbacio ih je gol Turčina Umita Davale, koji je pogodio nakon kornera. Prvo azijsko Svjetsko prvenstvo točka je s kojom počinje moderan razvoj japanske nogometne reprezentacije, koja je na nekoliko zadnjih svjetskih prvenstava dokazala da se može nositi s najvećima.

Sjetimo se kako su 2018. u šaci držali Belgiju golovima Haraguchija i Inuija, ali zbog preotvorenog pristupa nisu zadržali vodstvo, štoviše, prosuli su ga, čime su Crveni Vragovi ipak bili ti koji su otišli u četvrtfinale. Četiri godine kasnije u Kataru, Japan je u skupini porazio Španjolsku i Njemačku, čime su prebrisali poraz od Kostarike, a njihovu su snagu dobro zapamtili Vatreni, koji su ih tek nakon penala izbacili iz osmine finala. Hrvatska je u toj utakmici gubila, ali Perišićev udarac nulirao je gol Maede, što su bili i jedini golovi prije penala, gdje se istaknuo Dominik Livaković.

Od tada pa do danas, Japan samo ide naprijed. Prije par dana senzacionalno su okrenuli Brazil, pobijedivši momčad Carla Ancelottija 3-2, a sami pogled na sastave govori da nema prevelike razlike između Selecaa i azijskog giganta. Moriyasu se protiv Brazila odlučio za 3-4-3 formaciju, a napad su tvorili Ritsu Doan, Takumi Minamino i Ayase Ueda, udarne igle Eintrachta, Monaca i Feyenoorda. U sredini je bio Daichi Kamada iz Palacea, dok je na wing-backu vihor iz Sociedada, Takefusa Kubo. Na vratima je Zion Suzuki iz Parme, a bedem u obrani čine Taniguchi, Watanabe i Junnosuke Suzuki.

Zbog ovog svega, obratimo pozornost na Japan. Mogu daleko.