Obilježena 75. obljetnica zrakoplovne nesreće koja je odnijela cijelu momčad, stradao je i jedan Riječanin

TORINO Istina je da tijek vremena neumitno nagriza sva sjećanja, neka ipak tome odolijevaju kao što je slučaj s nezapamćenom tragedijom nogometaša Torina, sastavom koji zauvijek ostaje mit i legenda calcia, famozni Grande Torino, kojem tepaju kao najvećoj talijanskog »squadri« svih vremena. Tog 4. svibnja, kada je u nas one 1980. preminuo Tito, zaboravljen i od mnogih koji su ga slavili, puno davnije 1949. godine, prije 75 godina, zrakoplov koji je vraćao Torineze s humanitarne utakmice s Benficom u Lisabonu, igrane na oproštaju Portugalca Francisca Ferreire od nogometa, udario je u baziliku na brdu Superga i od tada će nažalost taj brijeg ostati u talijanskoj povijesti. Izginula je cijela »squadra«, momčad koja je bila praktički i talijanska reprezentacija te je legendarni izbornik Vittorio Pozzo, koji je s Azzurrima bio najbolji na svijetu, na koncu je doveden da identificira svoje igrače koji su harali calciom osvojivši pet »scudetta« zaredom od 1943. do te tragične sezone 1948./1949.

Igrači Valerio Bacigalupo, Aldo Ballarin, Dino Ballarin, Emile Bongiorni, Eusebio Castigliano, Rubens Fadini, Guglielmo Gabetto, Roger Revelli Grava, Giuseppe Grezar, rođeni Riječanin Ezio Loik, Virgilio Romualdo Maroso, Danilo Martelli, najslavniji od njih Valentino Mazzola, otac Sandra Mazzole, Romeo Menti, Piero Operto, Franco Ossola, Mario Rigamonti, Julius Schubert, trener Leslie Lievesley i cijeli stručni stožer, funkcioneri i poznati sportski novinari Renato Casalbore, osnivač Tuttosporta, Renato Tosatti iz Gazzette del Popolo i Luigi Cavallero iz Nuove Stampe te cijela posada su tužni zbir 31 žrtve nesreće bez preživjelih.

Tugovao je Torino i cijela Italija, sve je stalo, tog 6. svibnja pogrebna povorka stigla je do katedrale, na tužnom skupu bilo je više od pola milijuna ljudi. Naravno i politička elita, primjerice Giulio Andreotti. U preostala četiri kola do kraja Toro je igrao s juniorima, isto tako i suparnici, sve u znak štovanja. »La Nazionale » je iduće 1950. godine na SP u Brazil umjesto zrakoplovom, putovala brodom, sve ostalo je povijest. Klub je stalno oživljava, ostaci zrakoplova te prtljaga Mazzole, Marosa i Erbsteina su u Muzeju Grande Torina u Villa Claretta Assandri di Grugliasco, otvorenom 4. svibnja 2008. godine.

Taj nasilni prekid sjajne nogometne niti sjeća na onu englesku, mađarsku, ali i jednu našu. Pamti se zrakoplovna nesreća Manchester Uniteda iz 1958. godine po povratku s beogradske utakmice Kupa prvaka s Crvenom Zvezdom, među 21 poginulim je i 8 igrača, preživio je legendarni Bobby Charlton, kasniji svjetski i europski klupski prvak.

U Zagrebu će se pamtiti politički potez po oslobođenju 1945. godine kada je cvijet zagrebačkog nogometa na čelu sa Stjepanom Bobekom, Brankom Zebecom, Zlatkom Čikom, Čajkovskim kao po devizi »marš u Partizan« presađen u Beograd i osvajao naslove. S njima i preostalom legendom, Bernardom Bajdom Vukasom, preseljenim u Hajduk, Dinamo bi dominirao godinama.

Mađarska je pak 1956. godine dočekala ulazak sovjetskih tenkova, u velikom zbjegu k Vojvodini, Slavonija pa nadalje je slavna Laka konjica, Puskas, Kocisz i drugi ponijeli su dresove Reala, Barcelone i sličnih momčadi, a mađarski nogomet se nikad nije oporavio od tog udarca.