JERKO MIKULIĆ: Bilo mi je čudno u početku, ali pronašao sam se u ovom poslu

d igrača pa do trenera, put je kojeg velik broj nogometaša bira kada jednom odluči okačiti kopačke o klin. O primjerima bi se moglo pisati do prekosutra, ali u trenutačnom »rasporedu snaga« najprije na pamet padaju Igor Tudor i Niko Kovač, nekada uspješni nogometaši, a danas prilično uspješni stratezi. Ima i mnogo primjera kada su nogometaši nakon što su rekli zbogom nogometu krenuli u neku potpuno drugačiju životnu avanturu, a tu možemo i moramo spomenuti Vranjanina Antu Zuraka koji je nakon nogometne karijere napravio poljoprivrednu. I to vrlo uspješno. A opet, ima i onih »trećih« koji su rijedak slučaj. Jedan od upravo tih rijetkih slučajeva je Jerko Mikulić – nekoć prilično dobar branič Zadra, a danas kineziterapeut Monaca.

Danijel Subašić

Narodski objašnjeno Mikulić jedan od dvojice koji ulijeću na teren kada glavni sudac pozove pomoć igraču. Iza cijele njegove nove, vrlo uspješne, karijere stoji Danijel Subašić i njegov prvi inozemni transfer u karijeri – u Monaco.

– Već sam bio u cijeloj toj priči oko masaže i kineziterapije, tako da sam bio i Danijelov maser i kada je potpisao ugovor s Monacom, koji je tada bio drugoligaš, počeo je s pitanjem i nagovaranjem kao hajde sa mnom. Otišli smo zajedno u nepoznato, gdje su nam se vrata otvorila – kaže Mikulić koji se u Kneževinu na jugu Francuske doselio u siječnju 2012. Godine, gdje i danas živi.

– Počeo sam raditi u klubu 2013. godine, prvu u Monacovoj Akademiji, a onda sam od 2018. godine sa seniorima. Upisao sam kineziterapiju, završio edukaciju. Ide odlično, jako sam zadovoljan svih 12-13 godine kojih sam ovdje, imam ugovor na neodređeno. Jedino, nedostaje Zadar, ali teško je da ću se seliti kad mi je sve ovdje i na poslovnom i na privatnom polju posloženo. Volim ovaj posao, pronašao sam se u tome. Radim u miru, imam privatni život daleko od očiju javnosti i tako je najbolje. Malo je bilo čudno prešaltati se u ovo jer sam i ja nekada igrao Prvu ligu, ali dobro…

Život mladih ljudi u Donatovom gradu u vrijeme ratnih i poslije ratnih 90-ih godina značio je manje-više dvije stvari – ili ćeš u košarku u Jazine ili ćeš na nogomet na Stanove.

– S obzirom na to da sam živio jako blizu stadiona, jasno je bilo što ću odabrati. Od prvog dana kad sam kao klinac došao na Stanove san je bio igrati za seniore Zadra. Imam sreću to i ostvariti. Profilirao sam se kao dobar branič i s 26 godina osjetio sam želju za nečim novim pa sam otišao u Lavov u Ukrajinu.

Križni ligamenti

A kad se mladića s 26 godina u ranim 2000.-im godinama pita: »Gdje je Lavov?«, odgovor je bio i više nego jasan.

– Nisam ni znao točno gdje idem. Došao sam na zapad Ukrajine, minus deset stupnjeva po zimi, snijeg, kiša, led… Mislim, gdje sam ja to došao i zašto. Sve je krenulo na pripremama u Turskoj na koje je došao predsjednik tog kluba, svidio sam mu se kao igrač i dogovorili se. Vidite, u to doba Karpati Lavov je dobro kotirao u ukrajinskoj ligi, imali su stadion od 40 tisuća ljudi koji je redovno bio pun. Ostao sam dvije sezone tamo i moram priznati da su me zavoljeli. Još uvijek znam vidjeti po Facebooku, označuju me na objavama za rođendan pa mi čestitaju, ostavio sam jako dobar dojam tamo – objašnjava Mikulić koji je svojim odlaskom na istok nekako i otvorio to tržište.

– To nam je tržište do tada bilo prilično nepoznato. Ja sam probio led i onda je ubrzo stigao i Jerko Leko u Dinamo Kijev, zatim Darijo Srna u Šahtjor i nakon toga je dalje krenulo.

Upravo je Šahtjor ostao Mikulić u lošem sjećanju.

– Na utakmici protiv njih mi se dogodila ozljeda, otišli su mi križni ligamenti u koljenu. Ali, kako do tada u karijeri nisam imao nikakve teže ozljede, znao sam da sam fizički jako dobro spreman i nisam znao ništa o ozljedama, mislio sam da će to proći brzo. Neš’ ti operacije, što sad. Međutim, nikako nisam mogao doći na zelenu granu s koljenom. Moj je forte bio skok igra, a nakon ozljede osjećao sam i vidio da to nije to. Pokušavao sam se nekako vratiti, onda su pukli i križni na drugoj nozi. Tu sam znao da nema kruha previše više u ovome, ali me paralelno kroz rehabilitacije počela zanimati fizioterapija, masaža, kineziterapija, itd. Kako sam i sam bio dugo izvan terena, imao sam vremena za učiti, počeo sam raditi i u NK-u Zadar otvorila mi se prilika baviti tim poslom.

Velike zvijezde

Tako se malo po malo gradio put koji je onda postao autocesta dolaskom u Monako. Zatekli su tamo Mikulić i Subašić momčad u 2. Francuskoj ligi. Monaco je tada bio klub u kojem se nije znalo tko pije, a tko plaća sve do kada ruski oligarh Dmitry Rybolovlev nije došao s novcem i jasnom vizijom. Tako je od prosinca 2011. godine krenula nova priča Monaca koji je na kraju sezone 2012./13. ponovno osigurao prvoligaški status. Bilo je to ljeto u kojem je klub iz Kneževine potrošio stotine milijuna eura u dovođenje pojačanja, što je rezultiralo drugim mjestom u Ligue 1 (prvak je bio PSG) i sezonu kasnije četvrtfinalom Lige prvaka. A onda je najvećih uspjeh kluba stigao 2017. godine kada su osvojili ligu i igrali polufinale Lige prvaka.

– To je bilo neopisivo zadovoljstvo. Još na ovo sve moram spomenuti i srebro hrvatske reprezentacije u Rusiji 2018. godine, jer sam tamo bio tamo sa Subašićem. Osjećate veliki ponos, još kad znate da ste i vi sami i jedan vaš jako blizak prijatelj dio svega toga, a onda se sjetite odakle ste počeli. Nevjerojatno – ističe Mikulić.

Tako su kroz Jerkove ruke, među ostalima, prošli Radamel Falcao, Cesc Fabregas, Bernardo Silva, ali i Kylian Mbappé.

– Kad znate o kakvim zvijezdama se radi, spremni ste na to da bi se mogli malo držati posebno, »dignutog nosa«. Mislio sam da su posebni, a zapravo su normalni ljudi. Svi oni jako dobro osjete kad se prema njima i prema nekom potpunom nepoznatom u klubu ponašate jednako. I kad ste ponašate normalno prema njima, oni su normalni prema vama. Ja se s tim momcima šalim jednako kao što se šalim doma sa svojim kćerkom. Bilo je jako puno velikih imena, posebice kroz Akademiju. Zadovoljstvo mi je da sam bio barem mali kotačić u njihovom razvoju i uspjehu, drago mi je vidjeti kad neko od tih momaka uspije u životu, u nogometu.

Drugačiji život

U vrhu svjetskog nogometa nema velikih razlika, ali upravo one male čine razliku među njima.

– U mom poslu puno je detalja. Svi smo mi profesionalci, u kojem god klubu da se radi, međutim razlika se može vidjeti ako se nešto ne napravi, odnosno propusti. I to onda vide i igrači pa može doći do problema. Radni dan traje od osam ujutro i odmah imamo sastanak na kojem nas upute koji igrači su u punom pogonu, tko ima probleme i s čime, što će se raditi i slično. I onda krećete u pripreme treninga, aktivacijske vježbe, rekuperacijske vježbe, itd. Odradimo dva do tri sastanka dnevno i u 17 sati se završava sve. Tako je tijekom radnog tjedna, a onda za vikend imate utakmicu – kaže nekadašnji nogometaš.

S obzirom na to da dosta vremena provodi u klubu, gdje kako sam kaže ima sve što mu treba, ne stigne puno uživati u »čarolijama« Kneževine. No, nakon više od desetljeća tamo, Monako više i nije toliko atraktivan u njegovim očima.

– Ne živim baš u Monaku. Svi koji radimo ovdje, ne samo u klubu nego općenito, živimo pored Monaka jer cijene najma su previsoke za nas, »običan narod«. Ima svega ovdje, restorana u koje bolje ne ulaziti zbog cijena, ali i restorana s normalnim cijenama. Mogu reći da ono što sam u Zadru malo vidio, nije Zadar puno jeftiniji od Monaka, barem ovog ne ekstra luksuznog dijela. Što se tiče života općenito zadovoljan sam, izrazito je sigurno mjesto, kamere su svugdje gdjegod se okrenete, nema grafita, nema žicanja cigareta, nema šetnje bez majice… Nešto što je kod nas nepojmljivo praktički – zaključuje Mikulić.

S obzirom na to da je jako dugo vremena u Kneževini, Mikulić je postao imun na najpoznatije svjetske face.

– Na dnevnoj bazi vidite ljude zbog kojih bi u bilo kojem drugom dijelu svijeta nastao stampedo. Ovdje je potpuno drugačije. Prije nekoliko dana bio sam blizu stana u nekom malom dućanu u tamo naletim na Tadeja Pogačara, najboljeg biciklista na svijetu ili bio sam s obitelji na plaži i kaže mi žena neka se okrenem, kad ono Rafael Nadal leži nekoliko metara od mene.

edam Istru zbog
Saše Bjelanovića

Kada uhvati vremena, uglavnom preko ljeta, Jerko se redovno vrati kući.

– Bio sam deset dana na početku ljeta i još ću biti deset dana. I mi kroz ljeto imamo godišnji, sada kad je krenula sezona, a pogotovo kad krene ova europska pa budu utakmice svaka tri dana, nemoguće je otići. Što se nogometa tiče, malo pratim Zadar, samo zbog braće, u drugim nekim sam vodama. Kad imam vremena pročitam znanstveni rad zbog posla, što i trebamo činiti za usavršavanje, ali to mi je i gušt. Volim pogledati Istru 1961 jer je tamo sportski direktor moj prijatelj Saša Bjelanović.