Hrvatski navijači postavili su visok standard, barem kada je u pitanju zagrijavanje za utakmicu

Druga utakmica koju je EURO doveo u Berlin učinila nam se kao idealan poligon za testiranje svih epskih spjevova o hrvatskim navijačima jer isti su u zadnja dva desetljeća postali neizostavni dio legendi koje kod nas idu s koljena na koljeno. Usput se ukazao i povoljan trenutak za posjet nekoj od tamošnjih čuvenih pivnica. Da se ne lažemo, bila bi grehota propustiti takvu priliku u Njemačkoj.

No, taj je dio drugi na redu jer prioritet je ipak predstavljao usporedni test navijača. Plan je bio vrlo jednostavan i, što je još važnije, imao je sve komponente koje čine čvrstu znanstvenu podlogu. Recimo, važan čimbenik testiranja predstavljala je činjenica da su obje utakmice igrane od 18 sati jer tako su sva mjerenja vremena imala više smisla. Sve za slučaj da se jednog dana odlučimo složiti detaljnu disertaciju na barem pedesetak gusto pisanih stranica za neki stručni časopis.

Budući da smo na dan utakmice Hrvatske i Španjolske proveli nekoliko sati u fan zoni na Breitscheidplatzu, prošlog petka smo otišli na isto mjesto kako bismo opipali puls poljskih i austrijskih navijača. Naravno, u oba slučaja bili smo vrlo obzirni i pažljivi kako svojim prisustvom ne bismo remetili unutrašnju ravnotežu tih osjetljivih ekosustava.

Otprije smo znali da Španjolci, koliko god napora uložili, nisu bili u stanju pratiti tempo naših navijača kod zagrijavanja za utakmicu na gradskim ulicama. Doduše, bilo ih je pet puta manje. Poljaci i Austrijanci imali su tu prednost da se moraju nadvikivati jedni protiv drugih, a ne s brojnijim i nadasve glasnim Hrvatima. I svejedno su ostali kratki. I ne, nije se radilo o subjektivnom dojmu jer sve smo odradili po najvišim standardima znanstvene zajednice.

Dakle, prije osam dana Breitscheidplatz je već u podne doslovno podrhtavao od pjesme i fešte naših navijača. Isto doba je u petak donosilo samo decibele glazbe s razglasa u fan zoni, dok su Poljaci i Austrijanci polako srkali pivo i čavrljali. Istina, tu i tamo svaki od njih bi se upustili u skandiranje, ali to je bilo dosta kratko i tanko.

Prije nego netko pita, protok vremena nije donio neku značajnu promjenu. Poljaci i Austrijanci niti u jednom trenutku nisu bili ni blizu visokog standarda koji su na istom mjestu postavili naši navijači. Pokušavali su, to se ne može osporiti, ali nije išlo. Da ne bude zabune, govorimo o ljudima koji su došli bodriti svoje reprezentacije, a ne o navijačkim skupinama. Jednostavno, uvjerili smo se da su naši ljudi, barem u spomenutoj konkurenciji, neprikosnoveni kada je riječ o zagrijavanju za utakmicu.

Naravno, nakon svega se valjalo okrijepiti. Naš izbor je pao na pivnicu Lindenbräu am Potsdamer Platz i stvarno nismo pogriješili. Taj prostor može primiti preko šesto gostiju, proteže se na tri etaže i ima toliko terasu da čovjek dobije muskulfiber dok ju prehoda. Neću gnjaviti našim izborom jela, samo ću reći da je hrana stvarno odlična. Sudeći po gostima za susjednim stolovima, koji su temeljito počistili sve sa svojih tanjura, nismo jedini koji tako misle.

A pivo… Zapravo, deplasirano je objašnjavati bilo što o kvaliteti piva u njemačkoj pivnici tog kalibra. Da je naša reprezentacija bila na takvoj razini protiv Španjolske i Albanije, danas se svi skupa ne bismo preznojavali zbog utakmice s Italijom, već bismo s vrha skupine B šeretski mjerkali potencijalne suparnike za osminu finala.