Etablirao se u Zadru, proslavio u Hajduku, a treneri su ga obožavali: 'Bila mi je čast uopće što sam...'

Nizozemska je otac i majka ‘Totalnog nogometa’, teorije po kojoj svi igrači mogu igrati na svim pozicijama. Glavni predstavnici ove inovativne taktičke koncepcije bili su Ajax Johana Cruyffa i njegovo Oranje, koje je na Svjetskom prvenstvu 1974. izgledalo kao neka futuristička momčad iz novog milenija, u kojoj svi napadaju i svi se brane. Cruyffova ideja i dalje živi, a razvojem nogometne igre pojavili su se neki tihi sljedbenici tog nogometnog pravca, koje na prvu ne bismo povezali s pojmom ‘Totalni nogomet’. Primjerice, Cruyffov sunarodnjak, napadač Dirk Kuyt, sigurno vam neće pasti na pamet kada krenete nabrajati najveće nizozemske napadače, ali su ga zato treneri koji su radili s njim kitili lovorikama, jer je mogao i lijevo, i desno, i u sredinu, a Louis van Gaal ga je pretvorio i u wing-backa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Netko tko je mogao ‘svugdje’ je i Dragan Blatnjak, bivši napadač koji je preko Brotnja i Zadra došao do Hajduka i reprezentacije BiH, a njegove karakteristike obožavali su treneri. Blatnjak, koji je sa Splićanima osvojio dva naslova prvaka, karijeru je uspješno gradio i u Rusiji, gdje je također bio standardan, a sve je započelo u Bosni i Hercegovini, u kojoj je rođen 1. kolovoza 1981.

– Rođen sam u Studencima, a 1991. sam došao u Ploče u izbjeglički kamp, blizu kojega je bio stadion NK Jadran Luka Ploče. Relativno sam se kasno upisao na nogomet, s 13-14 godina, a u Pločama sam napravio svoje prve korake. Zatim sam otišao u Zagreb gdje sam proveo šest mjeseci u kadetima, no ljudi me nisu prepoznali pa sam se vratio u Ploče, da bi nakon šest mjeseci dobio poziv iz Gruda. Tamo sam bio pola godine, a onda su me kontaktirali iz Brotnja, tadašnjeg prvaka Bosne i Hercegovine, govori nam Blatnjak, koji je transfer u Brotnjo zaslužio odličnim partijama u Grudama.

Mršić i Simunić

– U Grudama sam igrao dobro, čak sam tada dobio poziv i za mladu BiH reprezentaciju. Skrenuo sam pažnju na sebe, a u Brotnju sam bio godinu i pol. Uvijek savjetujem mlađim igračima da se ne libe otići u neke »manje sredine«, iako u tom trenutku ne mogu reći da su Grude bile mala sredina, jer sam dolazio iz Jadrana, no tu sam dobio prvi doticaj sa seniorskim nogometom. BiH liga me očeličila. Tu ligu tko prođe, spreman je za svaku, a najbolji pokazatelj toga je Luka Modrić, koji je jednu sezonu proveo u Zrinjskom. To je teška liga, zahtjevna, gruba, morao si se što prije učvrstiti da bi mogao napredovati.

Nakon Brotnja, Blatnjak se otisnuo u Zadar, gdje i danas živi.

– Reno Sinovčić je tražio mlade talente po Hrvatskoj i BiH i do mene je došao njegov suradnik koji me pitao želim li doći u Zadar. Za mene nijebilo dileme, HNL mi je bio stepenica više u karijeri i tu sam vidio svoju priliku. Meni je u tom trenutku Zadar bio kao Manchester United, a na trenera Stanka Mršića sam gledao kao u Sir Alexa Fergusona. Bila mi je čast uopće što sam došao igrati u Hrvatsku, u dobar grad i klub, gdje sam imao sve preduvjete za napredak. U Zadru sam se zadržao također godinu i pol, a u tom razdoblju sam dobio i prvi poziv za A reprezentaciju Bosne i Hercegovine, priča Blatnjak, koji nam je i usporedio način rada Mršića i osebujnog Vjerana Simunića.

– Mršić je prije svega jedan vrhunski čovjek. I dan-danas sam s njim jako dobar prijatelj, čujemo se često, a kad nađemo vremena odigramo i tenis. S Osijekom je napravio sjajne rezultate u Europi, imao je iskustva i vrlo lako je bilo komunicirati s njim. Poslije njega je došao Simunić, isto tako jako kvalitetan čovjek i trener, doduše dosta temperamentniji od Mršića. Simunić te tjera da daješ maksimum, njegovi su treninzi bili teški, a rezultat svega bio je izboreni ostanak u ligi. U šali mi zna reći da sam ja ‘kriv’ za njegovo kupanje u Kolovarama nakon pobjede protiv Osijeka, jer sam zabio u toj utakmici, podsjeća nas Blatnjak na Simunićevo ispunjeno obećanje o skakanju u more nakon trijumfa nad Osječanima.

Naslovi s Hajdukom

Nakon Zadra, Blatnjak seli u Split u sezoni 2003./04., a s Hajdukom osvaja dvije vezane ligaške titule (Hajdukove posljednje u HNL-u).

– Kad mi je Reno rekao da ću ići u Hajduk, nisam mu vjerovao. Zaista mi nije bilo ni na kraj pameti da ću otići dolje. No potpisao sam ugovor na dvije godine i imao sam sreću da sam imao fantastične suigrače u poljudskoj svlačionici, tu prvenstveno mislim na Vejića, Turkovića, Andrića, Računicu… To su sve top igrači i lako se prilagoditi uz njih. S druge strane, trener nam je bio Zoran Vulić, koji je za mene jedan najboljih stručnjaka s kojim sam surađivao. Od 60 utakmica tijekom dvije šampionske sezone, bio sam starter u njih 56 ili 57. Dobro sam se osjećao, a za naslove su nam se poklopile neke stvari, kaže Blatnjak, koji je s Hajdukom imao dva izleta u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali sudari s Debrecenom i Shelbourneom ne pamte se po dobrom. Posebno su bolni bili porazi od Mađara (3:0 u gostima, 5:0 na Poljudu).

– Nismo mi nikoga podcjenjivali, to se jednostavno dogodilo. Pobijedili smo Shelbourne doma 3:2, no drugi gol smo primili duboko u sudačkoj nadoknadi. U drugoj utakmici čovjek nam je zabio otvarajući pogodak s 20 metara, sam je rekao da nikada takav gol nije zabio. Debrecen je pak druga priča. To je utakmica koja se dogodi jednom u 100 godina. U Mađarskoj smo odigrali dosta korektnu utakmicu, međutim ono što mi nismo zabili, oni su realizirali. U uzvratu je odmah sve krenulo naopako, primili smo gol već u prvoj minuti, nakon čega se bilo teško izvući. No to je nogomet. Primjerice, nekoliko sezona prije Romu smo imali u egalu do skoro zadnje minute, što ne znači da bi prošli dalje, ali smo pokazali da se možemo nositi s najvećim europskim ekipama. No dođu neke utakmice gdje nikoga ne ide ništa, a protivnik je s druge strane raspoložen i iskoristi sve tvoje mane.

Ruska avantura

Blatnjak se nakon Hajduka upušta u rusku avanturu. Potpisuje za FC Khimki, klub iz predgrađa Moskve, gdje je postao i najbolji asistent ruske lige. U ambicioznom Khimkiju surađuje s ruskim legendama Vladimirom Beschastnykhem, Andreyom Tikhonovom, Romanom Shirokovom i Yegorom Titovom, a tu nalazi i cijelu plejadu igrača s Balkanskog poluotoka.

– Godine 2007. sam osjetio da je došlo vrijeme za promjenu, a onda sam dobio ponudu Khimkija. Iskreno, tada nisam ni znao gdje se nalazi taj klub. Menadžer iz Pule me nazvao i pitao bi li išao u Rusiju, a ja sam se s uvjetima složio. Olakotna okolnost bila mi je ta što je Khimki došao u Pulu na pripreme, a u klubu je već bilo dosta igrača s Balkana, pa se bilo lakše adaptirati. No naravno da mi je bio šok dolazak u Moskvu. Kad sam se vratio s prvog gostovanja u Samari, u glavnom gradu Rusije nas je dočekao snijeg od metra! Dosta nam je u aklimatizaciji pomogao Miodrag Jovanović, igrač koji je već u Khimkiju bio dulje vrijeme i koji je poznavao jezik, međutim isti se nogomet igra u Splitu, Zadru i Rusiji. Posao je svugdje isti, ali je trebalo vremena da se prilagodim na novu kulturu, način rada i jezik. Što se tiče Beschastnykhog, Titova, Shirokova i Tikhonova, to su profesionalci ‘par-excellence’. Tek kad sam počeo trenirati s njima i malo istraživati o njihovim karijerama shvatio sam o kakvim se veličinama radi.

Blatnjak se u Moskvi družio i s Elvirom Rahimićem, Milošom Krasićem, Branislavom Ivanovićem i Emirom Spahićem, igračima koji su tada igrali za CSKA i Lokomotiv, a kao najsnažnijeg protivnika ističe – Zenit iz Sankt Petersburga, koji je i 2008. osvojio Kup UEFA. Nakon Khimkija odlazi na jug – u Rostov, gdje provodi tri godine, a karijeru kraju privodi u Osijeku i NK Arbanasima.

FOTO: LUKA JELIČIĆ

Trenerske vode

Posebno je Blatnjak ponosan na 12 nastupa za BiH, čiji član postaje u ožujku 2002. Iako nije postigao pogodak u reprezentativnom dresu, momčadi je donio mnogo, kako u obrani, tako i u napadu, a bio je dionik i velike pobjede protiv Danske u Kopenhagenu, koja je Zmajeve jako približila nastupu na Europskom prvenstvu u Portugalu.

– Kad igraš s Baljićem, Konjićem, Bolićem, Hibićem, biti u takvoj grupi, samo njih gledati kako se oni ponašaju i kako se odnose prema lopti, velika je privilegija. Prezadovoljan sam što sam uopće imao priliku biti blizu njima i predstavljati svoju državu. Nije lako doći među 25 najboljih nogometaša bilo koje države, a tada je reprezentacija BiH bila snažna, precizira Blatnjak, kojemu je jedno vrijeme izbornik bio Blaž Slišković.

– Baka mi je u jednom trenutku bio istovremeno trener i izbornik. Uvijek ću mu biti zahvalan, jer je on taj koji mi je poslao prvi poziv u reprezentaciju za prijateljsku utakmicu na Grbavici protiv Makedonije. On je tada bio idealan čovjek za izborničko mjesto, istinska legenda i prvoklasni čovjek. Nije jednostavno napraviti tim kroz dva-tri okupljanja, dosta toga mora kliknuti za plasman na Europsko i Svjetsko prvenstvo, no nažalost naša generacija nije uspjela u tome. Uspjeh je došao malo kasnije, pod paskom izbornika Safeta Sušića.

Nogomet ne može iz Blatnjaka, pa je tako u recentnim godinama više puta sjedao na klupe Zadra i Primorca iz Biograda, a bio je i pomoćnik Mislavu Karoglanu u Hajduku. Posljednji angažman mu je baš bio klub iz Biograda.

– Imao sam nekoliko ponuda nakon Primorca, ali sada sam trenutačno u projektu koji mi je bio san nakon završetka igračke karijere. Napravio sam dvoranu s umjetnom travom za individualni rad s djecom, gdje im želim pružiti da čim prije dođu do svog cilja. Plan je da s radom krene 1. rujna, radi se o odličnoj dvorani, koja će pružiti mladim igračima sve ono što im treba. Vidim se u tom poslu, zaključuje Blatnjak.