Danas su u velikoj ekspanziji, a vrata prema svijetu otvorila im je pobjeda nad - Hrvatskom

Ekvadorska nogometna reprezentacija postaje prava južnoamerička sila. Ne samo da su završili drugi u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2026., već sada uredno proizvode igrače za najveće europske klubove. Hincapie, Caicedo, Pacho i Ordonez igrači su koji su već sada brendirana kvaliteta u Europi, a gdje su još starije ‘iskusnjare’ poput Ennera Valencie i Pervisa Estupinana. Čini nam se da je Ekvador zauvijek na najvećoj sceni, no njihov prvi Mundijal bio je onaj iz Japana i Koreje, a na njima se tada opekla i naša reprezentacija, koju je u skupini srušio Edison Mendez.

Luigi Marchelle, jedan od najpoznatijih ekvadorskih sportskih novinara i voditelja, objasnio nam je uzroke renesanse ekvadorskog nogometa, a u razgovoru smo morali spomenuti i susret sa SP-a 2002.

– Za ovo Svjetsko prvenstvo očekivanja su sigurno veća. Posljednji Mundijal nam je ostavio gorak okus nakon poraza od Senegala i eliminacije u grupi. Najbolji SP za Ekvador je onaj otprije 20 godina, kada smo izborili osminu finala, ali nas je tada izbacila Engleska. Sada imamo talentiranu generaciju, ali koja je također iskusna na međunarodnoj sceni. Tu su Hincapie, Caicedo, Pacho, ali i Nilson Angulo koji je ostvario transfer u Sunderland iz Anderlechta, gdje je bio sjajan. Moram spomenuti i Gonzala Platu, člana Flamenga, te glavnog strijelca – Ennera Valenciu. Želja je da barem ponovimo uspjeh iz Njemačke ili da ga prebacimo, što bi značilo četvrtfinale. Nemojmo zaboraviti da je sada SP organiziran u drugom formatu, koji uključuje jednu nokaut utakmicu prije osmine finala,  govori nam Marchelle.

Independiente del Valle i razvoj igrača

Polazišna točka razvoja ekvadorskih igrača, kaže nam Marchelle, je klub Independiente del Valle, koji ima strašan ‘nos’ za skauting.

– Akademija Independinte del Vallea trenutno je možda najbolja u Južnoj Americi. Imaju nevjerojatnu metodologiju, skautiraju talentiranu djecu u vrlo ranoj dobi, a imaju ogromnu bazu podataka. Imao sam prilike vidjeti kako rade, a fascinantno mi je bilo uvidjeti da imaju podatke o svim ekvadorskih nogometašima od 12. godine pa dok ne postanu profesionalci. Pokušavaju dovesti najveće talente u klub, a sve više i više prodaju igrače koji ni ne navrše 18. godina. Tako su u Europu otišli Hincapie, Pacho i Caicedo, a nedavno su prodali Justina Lermu u Borussiju Dortmund te blizance Edwina i Holgera Quintera u Arsenal, koji će se tim klubovima priključiti kada navrše 18. To je dalo ogroman ‘boost’ reprezentaciji, jer ranije nije previše Ekvadoraca igrali u najjačim europskim ligama. Izuzetak je bio Antonio Valencia, kojeg pamtimo iz Manchester Uniteda, kaže nam sportski novinar.

Ipak, prava ekvadorska ekspanzija kreće krajem početkom 2000-ih, kada su i izborili debitantski Mundijal.

– Hernan Dario Gomez, koji nas je vodio na SP-u 2002., potpuno je promijenio mentalitet ekvadorskih igrača. Imao je moto ‘Mi to možemo’, a to su ponavljali i igrači i navijači. Stadion u Quitu je u tim kvalifikacijama postao prava utvrda, pobijedili smo i Brazil, a uzimali smo i važne bodove u gostima. No prave temelje udario je Crnogorac Dušan Drašković, koji još živi ovdje u Guayaquilu. On je vidio potencijal koji imaju ekvadorski igrači, no taktički smo dosta kasnili za ostalima. Promijenio je način razmišljanja kao izbornik, znao je staviti napadača u obranu, braniča u napad, što je bila avangarda. Njegovim putem nastavio je Francisco Maturana, a onda i Gomez, objašnjava.

LUIGI MARCHELLE

Pobjeda nad Vatrenima

Ekvador nije prošao grupu na SP-u 2002., ali je zato ostvario prvu povijesnu pobjedu – i to protiv naših Vatrenih, što nas je i izbacilo s prvenstva. Ta je pobjeda, ističe Marchelle za kraj, bila jako važna za ekvadorski nogomet.

– Bila je to jako važna pobjeda za nas. To je bilo naše prvo Svjetsko prvenstvo i nismo htjeli otići kući bez pobjede. Poštovali smo Hrvatsku, bili ste aktualni brončani, a posebno smo bili upoznati sa Šukerom. I naravno, pobjeda ostvarena golom Mendeza slavila se diljem zemlje, unatoč eliminaciji. Razmišljali smo ‘sada svijet zna za Ekvador, pobijedili smo treće s prošlog Mundijala’. Pomoglo je sigurno u smislu idućeg Mundijala, zaključuje Marchelle.