Najpoznatiji nogometaš među pekarima: 'Kad bih birao opet, izabrao bih nogomet'

Lorenzo Kajtazi Lola iz Posedarja, nogometaš koji danas igra veteranski nogomet za Hrvatski vitez i mali nogomet za Kruševo, u razgovoru na Zadarski list govorio je o svom sportskom i životnom putu. Između posla, obitelji i treninga, njegova se priča gradila godinama, kroz svakodnevicu u kojoj se nogomet nikada nije odvajao od života.

Odrastanje u Posedarju pamti kao mirno i velikih »odstupanja«. Iako je kratko kao dijete živio u Zadru, gdje je obitelj vodila pizzeriju, povratak u rodno mjesto bio je prirodan izbor.

– Odmalena sam tu. Kratko sam kao dijete živio u gradu, imali smo pizzeriju, ali smo se vratili. Otac je u Posedarju još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća – prisjeća se Kajtazi opisujući djetinjstvo kao jednostavno, gotovo bez potrebe za dodatnim objašnjenjima – škola, druženje i dobra ekipa činili su njegovu svakodnevicu. U takvom okruženju nije bilo puno izbora kada je riječ o slobodnom vremenu, ali upravo ta ograničenost oblikovala je njegovu generaciju. Nogomet je za njih bio više od igre, bio je način života.

Noćni rad

– Stalno smo bili vani. Nije bilo bitno gdje, je li to igralište, ulica, bilo što – bilo je bitno imati loptu. Za razliku od današnjih generacija, koje imaju više opcija, tada je sve bilo jednostavnije. I upravo zato možda i kvalitetnije.

Osim nogometa, važan dio njegova odrastanja bio je i rad. Obiteljski posao u pekarstvu, koji ne poznaje klasično radno vrijeme, oblikovao je njegov odnos prema obavezama od najranijih dana.

– To je bilo normalno. Kad si u tome od malena, ne doživljavaš to kao nešto teško nego kao svakodnevicu. Noćni rad je specifičan, ali navikneš se. Svi su uključeni, svi pomažu koliko mogu. Tako je bilo nekada, tako je i danas kada također radimo u pekari.

Kajtazi je upravo u takvom okruženju razvijao disciplinu koja ga je kasnije pratila i u sportu. Unatoč radnim obavezama, nogomet je uvijek imao svoje mjesto.

– Za nogomet bih uvijek našao vremena – ističe Lola u čijem je slučaju, kao i kod većine djece iz manjih sredina, nogomet nije počeo kao planirana karijera već kao spontana igra koja je s vremenom dobila ozbiljnije konture. Za njega nogomet nije bio samo osobna strast, nego i obiteljska spona.

– Svi smo igrali nogomet. Brat Marko i ja smo najviše bili zajedno, svugdje smo igrali – Posedarje, Dinara iz Knina, Primorac iz Biograda, Pag… Često sam igrao s Markom što mi je davao dodatnu motivaciju. Kristian je počeo malo kasnije, ali je isto bio u tome. Nažalost, Marko je preminuo nakon nesretnog događaja 2007., u 32. godini. Od tada svako ljeto u Posedarju se okupe veterani Hrvatskog viteza i naši prijatelji te odigramo prijateljsku utakmicu Marku u čast.

Prijateljsko-sportska povezanost ostala je i danas. Najčešće na utakmicama veterana Hrvatskog viteza u Županijskoj ligi kao i kroz neformalna okupljanja.

– Skupi se ekipa, odigramo utakmicu, pa večera. Tako to ide u mojim godinama.

Bistro Kolodvor

Kajtazijevi su dugo godina bili sinonim za malonogometnu momčad Bistro Kolodvor s kojom je Lorenzo igrao ljetne turnire, a koju je vodio brat Kristijan.

– Bili smo vrlo uspješni i često osvajali jake turnire.

Nogometni put započeo je kroz pionirske selekcije, ali prava igra počela je, naravno, mnogo ranije na ulici i igralištu.

– Kao i sva djeca, krenuo sam s pionirima, ali i prije toga sam stalno bio s loptom.

Kao kadet odlazi u Zadar u specifičnom razdoblju ratnih godina.

– Bio sam godinu dana u kadetima Zadra, 1993. i 1994. godine. Nakon toga sam se sa šesnaest godina vratio u Posedarje i počeo igrati seniorski nogomet.

Prisjetio se Kajtazi i svoje generacije na Stanovima.

– Imali smo jako dobru generaciju. Treniralo se svaki dan, ali to je bilo vrijeme rata pa se nije puno igralo. Zbog toga mnogi nisu uspjeli ostvariti puni potencijal. Nije bilo prilika, sve je bilo lokalno. Neki ipak ostali u nogometu na ozbiljnoj razini. Primjerice Saša Bjelanović je napravio karijeru, Ferdo Milin je danas trener, dok je Jerko Mikulić danas prisutan u ovom sportu kao fizioterapeut.

Troje djece

Nekoliko uspjeha obilježilo mu je karijeru.

– Osvajali smo županijski kup, bili prvaci više puta. S Hrvatskim vitezom samo 2000. bio prvak Treće lige Jug, koja je tada i bila treći rang. S Pagom sam osvojio Županijski kup, a s Dinarom ligu i kup.

Na terenu je bio svestran, igrao je bočnog, stopera, a najviše veznog i krilo. I danas, iako više nije u natjecateljskom ritmu kao nekad, nogomet ostaje dio njegove svakodnevice.

– Uvijek se odazovem i igram. Ljetni mali nogomet, a igram i s djecom… Stalno sam aktivan. Sudjelujem na turnirima i raznim nogometnim okupljanjima. Igramo primjerice na Višnjiku na turniru Antonio Jurjević. Prije smo igrali puno više turnira, danas manje, ali i dalje se okupljamo. Ljubav prema nogometu nije nestala, a kad bih birao opet, izabrao bih nogomet u kojem vidim svoj gušt.

Ljubav prema nogometu Lola prenosi i na svoju djecu.

– Imam blizance, Manuela i Gabriela, koji imaju šest i pol godina. I oni vole loptu, stalno pitaju kad će na trening. Treniraju u papalinama Hrvatskog viteza, dok jedanaestogodišnja kćerka Tereza trenira odbojku. Supruga Martina, s kojom sam šesnaest godina, mi je velika podrška u svemu.

Ipak, važnije od samog sporta su vrijednosti koje on nosi.

– Ne moraju igrati nogomet, ali važno mi je da su u sportu. To te nauči disciplini, radu i životu.

Izgubljeno desetljeće

Iako ima trenersku licencu, još se ne vidi u toj ulozi. Međutim, mnogo ga više brine stanje nogometa u Zadru.

– ​Zadar mora biti na višoj razini. Nekad je značilo kad te Zadar zove, danas više nema tu težinu. Bez jakog kluba nema razvoja mladih igrača. Mora postojati razvojni put iz lokalne sredine kao što je Posedarje u Zadar, pa dalje. Ovako djeca nemaju gdje.

Najveći problem, uz one infrastrukturne, vidi u stagnaciji i nedostatku zajedništva.

– Već deset godina nema pomaka. To znači izgubljene generacije. A potencijala ima. Rješenje vidim u zajedničkom pristupu i jasnoj odgovornosti. Svi moramo biti zajedno i raditi za isti cilj. Grad mora stati iz toga, inače se stalno vrti u krug.

Unatoč svemu, njegova priča ostaje jednostavna, baš kao i na početku. Nogomet, rad i zajedništvo su tri stvari koje su ga oblikovale, a koje i danas, bez obzira na godine i okolnosti, ostaju dio njegovog identiteta.

– Ima tu svega, ali na kraju lopta je uvijek bila i ostala. Bez toga ne ide – zaključuje Lola.