Mučni dani trofejnog hrvatskog sporta nakon neuspjeha na SP-u. Dalje s Horvatom ili bez njega

Hoće li Hrvoje Horvat i dalje biti izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije nakon devetog mjesta na Svjetskom prvenstvu, na kojem se, za razliku od njegove momčadi, one najbolje otimaju za titulu? To je najčešće, skoro pa i jedino pitanje koje odjekuje rukometnim kuloarima diljem Hrvatske, od Dubrovnika, Metkovića do Rijeke, od Varaždina, preko Zagreba i Splita i gdje sve ne.

Ono drugo pitanje, koje slijedi za tim prvim upitom, je naravno, tko će preuzeti tu našu trofejnu selekciju koja se naosvajala odličja na najvećim natjecanjima u ova skoro pa tri desetljeća, počevši od bronce 1994. godine u Portugalu. Spominje se na sve strane niz uglednika, redom ljudi s itekakvim ne samo hrvatskim, već i svjetskim rukometnim pedigreom, s toliko zvučnim imenima i prezimenima da ih jednostavno ne želimo nabrajati, i zbog toga što im nije potrebna reklama, i jer se, niti »iz nehata«, čuvamo da ne bismo bili uključeni u bilo kakvu »izbornu kampanju«.

Kao i u onim političkim, tako i u ovoj neobjavljenoj kampanji ima svega i svačega, javnih prepucavanja i predbacivanja, ali i ćakula po kantunima, tračeva upućenima prema raznoraznim metama s otrovnim strelicama, koji objektivnom promatraču i dobronamjerniku mogu ostavljati samo mučne dojmove.

Neuspjeh

Uglavnom, takvo je hrvatsko rukometno ozračje u ovom razdoblju, dok nestrpljiva sportska javnost iz dana u dan samo čeka na stizanje odgovora na ona dva upita, i čekat će ih tako sve dok se javno ne oglasi Hrvatski rukometni savez, jedini mjerodavni sudac. HRS se, doduše, na svoj način već i odredio kratkom, ali značajnom porukom u stilu da »nakon osvojenog devetog mjesta obavještava javnost da nije zadovoljan ostvarenim rezultatom i smatra ga neuspjehom.

Minimalni cilj koji je bio postavljen pred izbornika i reprezentaciju bilo je četvrtfinale. Budući da ono nije ostvareno, o statusu izbornika i daljnjem slijedu događaja, Hrvatski rukometni savez čeka očitovanje koordinatora struke Line Červara. Naime, sustav Hrvatskog rukometnog saveza ja postavljen tako da izbornike nacionalnih selekcija predlaže i opoziva koordinator struke, a nakon toga odluku usvaja ili odbija Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza«, uz dodatak: »O svim daljnjim koracima obavijestit ćemo vas pravovremeno«.

Lino Červar se pak još nije očitovao o Horvatu, samo on zna kakve sve razloge »za« i »protiv« stavlja na tu osjetljivu sportsku vagu i koji će na koncu prevagnuti. U tu »gromoglasnu tišinu« se uklučio i Zoran Gobac, desetljećima već alfa i omega hrvatskog rukometa, i to sa zavidnim pedigreom, sada u funkciji dopredsjednika HRS-a. Niti on nije htio ni izbliza komentirati Horvatovo djelovanje na Mundijalu, uz kratku poruku kako je »stav Saveza i Skupštine da cilj nije ostvaren, a sada, što će dalje biti, to je«…

Znano je tek da Gobac nije od početka bio za ovakav odabir izbornika, ogradio se kod izbora, ali niti u jednom trenutku, poručuje, nije htio, kao što niti sada ne želi, biti bilo kakav rušilački faktor. Ništa ne komentira u trenucima kada je neuspjeh na SP-u raspirio naizgled već pogašenu žeravicu, rasprave oko samog Horvatova izbora i dadašnje priče o »dvama strujama« u Savezu.

Gobac je, ne želeći nimalo zlorabiti svoju rukometnu karizmu, u ovom slučaju vatrogasac koji gasi svaki polemički plam u javnosti. I on i razni drugi u našem rukometu, kao recimo Červar, još uvijek »govore dosta da ništa ne bi rekli«, tako će očito biti do konačnog pravorijeka HRS-a u ovim danima tog našeg rukometnog »Čekanja Godota«.

U međuvremenu, i za vrijeme SP-a pa sve do sada, slušalo se, čuje se i tko zna koliko će se još slušati primjebi s raznih uglednih hrvatskih rukometnih adresa, poruke imena, redom dobro poznatih i trofejnih, koji svaki iz svoga kuta dijagnosticiraju problem spominjući moguće poteze, ali stari su odavno poručivali »puno babica, kilavo dijete«.

Zna se procedura i tko odlučuje, dok se čeka odlučni odjek iz vrha HRS-a, mogu se tek nanovo potvrditi bjelodane činjenice vezane uz ovaj hrvatski nastup u Švedskoj, okončan »utješnom nagradom«, vjerojatnim ulaskom u kvalifikacije za Olimpijske igre. Konsenzusom se može konstatirati kako je ova prezentacija Horvatove družine na SP-u neuspješna i da je od tamo, s obzirom na nadanja i očekivanja, tiho i prijevremeno vratila doma sa rezultatskim podbačajem.

Na koncu je ispalo kako je prvi čin odredio rasplet te hrvatske predstave, poraz od Egipta je odmah na startu kapetanu Domagoju Duvnjaku i prijateljima zatvorio vrata četvrtfinala. Uzalud je bilo potom očekivati da ta »košulja s prvim krivo zakopčanim dugmetom izgleda kako treba«, nade u eventualne povoljne rezultate rezultati Danske su otpuhali kao bura oblake nad Kvarnerom.

U hrvatskom taboru su i prije prvenstva bili svjesni važnosti ispita s Egipćanima, samim time više začuđuje zbog čega su na teren Hrvati izašli kao nepripremljeni učenici i u tom zamuckivanju su poraženi sa čak devet razlike, što je previše, bez obzira na (ne)opravdane hvalospjeve kvalitetama Egipta. Uostalom, hrvatska je u remiju s tom istom Danskom, pobjednicom nad afričkim prvakom, pokazala kako može jako puno bolje od one svoje premijerne predstave, a zbog čega je na premijeri često bila »bez teksta«, to se trebaju zapitati i sami igrači i njihov izbornik.

Sužen sastav

U svođenju dojmova o »Hrvatskoj 2023« na SP-u sve je samo ne zanimariva činjenica da izbornik nije mogao računati na niz ozlijeđenih bitnih imena kao što su i ona riječka, Tin Lučin i Halil Jaganjac. Nije imao niti ozlijeđene Davida Mandića i Ivana Čupića, čime je roster itekako bitno sužen. S druge strane, u tim raznoraznim pričama o hrvatskom neulasku u četvrtfinale stoje i neke njegove odluke pri izboru, recimo i ona o nepozivanju riječkog pivota Verona Načinovića, koji blista u Francuskoj.

Osvrt na trofejne hrvatske rukometne reprezentacije instinktivno izaziva usporedbe s kvalitetama onih i ove sadašnje momčadi, ali kada smo kod izbornika, netko samo može uzvratiti »da, ali što manje znaju glumci, to više mora znati režiser«. Bilo kako bilo, situacija je takva da se reprezentacija, kao u nekoliko navrata tijekom ovih nešto više od tri desetljeća svoje povijesti, nalazi na važnom križanju, pitanje je hoće li, kao u prethodnim slučajevima, pogoditi skretanje i krenuti k novim uspjesima ili ne, isto tako hoće li za volanom »žmigavac« davati Hrvoje Horvat ili netko drugi.

Dok čekaju te zanimljive odgovore, navijači se od odgovornih nadaju sjetvi s novim dobrim plodovima rukometa koji je hrvatskom sportu podario tri olimpijska odličja, od čega čak dva zlata, naslov svjetskih prvaka te tri titule viceprvaka i jednu broncu, kao i tri naslova doprvaka Europe i jednu kontinentalnu broncu.

Tako bogata baština je obaveza više nasljednicima u traženju najboljih rješenja po hrvatski rukomet dok se optimisti nadaju kako su petnaesto, osmo i sada deveto mjesto na prošlim trima velikim natjecanjima samo lovostaj poslije kojega počinje lov na »krupnu divljač«. Uostalom, za dvije godine Hrvatska je s Danskom i Norveškom domaćin idućeg Svjetskog prvenstva.