Jednaki i jednakiji ili kako kupiti ulaznicu, a ne gledati utakmicu

Kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu. Geslo je to iz 1998. kada su košarkaši Zadra četvrtu utakmicu doigravanja za prvaka Hrvatske igrali u Jazinama u kojima tada nije smjelo biti publike na tribinama. Kako bi voljenom klubu pomogli platiti novčanu kaznu zbog prekida, koji se dogodio kao posljedica nereda na drugoj utakmici, navijači su kupovali ulaznice, a umjesto u dvorani dvoboj su gledali na video zidovima ispred Jazina, na parkiralištu na Ravnicama. Dakle, kupovale su se ulaznice za nešto za što se znalo da se, kako se to kaže, neće moći konzumirati.

Spomenuti bi se moto mogao ponoviti i za ono što se dogodilo na sinoćnjoj utakmici košarkaških reprezentacija Hrvatske i Francuske, uz bitnu razliku. Ulaznice su se ovaj put kupovale s jasnom (i logičnom) namjerom, a to je gledati hrvatsku i francusku reprezentaciju. U stvarnosti nije bilo tako. Premda nemamo točan podatak prema reakcijama koje su počele pristizati i prije početka utakmice jasno je da je najmanje nekoliko stotina ljudi s ulaznicom u ruci ostalo ispred dvorane, u koju im je bilo zabranjeno ući, uz obrazloženje da unutra više nema mjesta.

E sada, kako je moguće da kupite ulaznicu za neki događaj, a to znači zajamčeno mjesto u dvorani, a da vas netko, premda imate valjanu ulaznicu, ne pusti utakmicu pratiti uživo. Najprije treba reći da je u najvišim redovima istočne tribine bilo mjesta, dok je ogromna gužva stvorena na oba južna ulaza u dvoranu. Istina, mjesta nije bilo za sve one koji su ostali vani, ali dio njih je možda i mogao ući. Razlog ovakvom propustu očito može biti samo taj da je u dvoranu ušlo previše onih koji nisu imali ulaznice.

Čini se da se i puno ulaznica podijelilo “po službenoj dužnosti”, što je za ovakav događaj, za koji se znalo da postoji veliko zanimanje, također imalo posljedice. Pitanje je zašto u dvoranu bez problema može ući netko tko se bavi javnim poslom ili je državni, odnosni gradski i županijski zaposlenik, a ne primjerice keramičar, profesor, čistač ulice, automehaničar ili liječnik, odnosno netko svojim radom također pridonosi boljitku ovog grada. Osim bivših košarkaša, koji su i najzaslužniji što je Zadar danas praktično posljednji bastion hrvatskog loptanja pod obručima, logičnim se čini sve ostale staviti u istu razinu s tzv. običnim građanima. Pa tko prije kupi ulaznicu, taj će i gledati utakmicu. Ili, možda neće, kao u sinoćnjem slučaju?

Danijel Jusup, trener Zadra, sjajno se osvrnuo prošle godine nakon osvojenog Kupa Krešimir Ćosić u Splitu na, može se reći, čudo zvano zadarski navijači za koje je rekao da ih treba čuvati “kao kap vode na dlanu”. Doista, kad je netko spreman platiti 20 eura da bi gledao reprezentaciju koja više nije mi među 24 najbolje u Europi, i to u dvorani koja nudi sve osim komfora, onda je minimum omogućiti mu ulaz u dvoranu, odnosno da ne mora dolaziti dva sata prije početka utakmice kako ga na ulazu ne bi dočekala poruka “unutra je sve puno”.

Puno je bilo onih koji su ostali razočarani, ali su i u toj situaciji sačuvali dostojanstvo pa se nije dogodio nikakav ozbiljniji incident. No, pitanje je ostalo, baš kao što je i pitanje hoće li to biti ikakva pouka za budućnost. Navijači još pamte dvoboj iz lanjske sezone u ABA ligi s Budućnosti kada su neki praktično tek na poluvremenu ušli u dvoranu Krešimir Ćosić, ne zato što su zakasnili, već je razlog bio premali broj otvorenih ulaza, i to u dvorani koja bi se, upravo s obzirom na broj ulaza, u nekoliko minuta mogla napuniti i isprazniti.

Tko radi taj i griješi. U to smo se puno puta uvjerili. Vrijedi to i za organizatore utakmice, vrijedi i za nas novinare, čije su pogreške javno dostupne i mogu izazvati različite reakcije čitatelja. S te strane zatražili smo i reakciju Hrvatskog košarkaškog saveza. Do zaključenja ovog teksta nismo je dobili. Kada, i ako dođe, bit će objavljena.

Premda Košarkaški savez Zadarske županije nije sudjelovao u organizaciji ulaska u dvoranu na naš upit spremno se oglasio Tomislav Kabić, tajnik.

– Nikakve veze s organizacijom ulaza nismo imali, ali moj stil nije upirati prstom u drugog kad je teško, isto kao što ne svojatam sebi nešto kad je sve dobro. Svi koji s kupljenom ulaznicom nisu uspjeli ući u dvoranu s pravom su razočarani. Ne znam što reći, osim da se treba napraviti analiza zašto se to dogodilo. Ovako na prvu čini mi se da se dogodio lanac loših reakcija. Svakako je priča i ta da se svugdje dvorane pune darivanjem ulaznica, kada nedavno u Zagrebu za Svjetsko rukometno prvenstvo, a nama u Zadru s kupljenim ulaznicama navijači ostaju van. Eto, to je priča. Treba se ljudima ispričati i naći način kako ih obeštetiti. Dobrano se pogriješilo, od toga nema bježanja. Neće se tražiti alibi ni za koga. S naše strane vidjet ćemo kad se sve zbroji i oduzme kako je došlo do ovoga – smatra Kabić i zaključuje:

– Treba vratiti fokus na sve dobro što je bilo. Tornado je bio sjajan, nikad veća koreografija, bez jednog incidenta u dvorani. Na onoliku gužvu nijedna kovanica ili pljuvačka na parketu.