Giuseppe Pino Giergia: 'Svugdje su me dočekali s poštovanjem, samo u Zadru sam kriv što sam uspješan'

– Živ i zdrav, hvala Bogu, mentalno i fizički dobro, kaže s osmijehom.

U tjednu pred nama Narodni muzej Zadar otvara desetu izložbu iz ciklusa o povijesti zadarskog sporta — simbolično baš s brojem deset, koji je Giergia nosio na svom dresu. Iako mu je drago što se sportska povijest grada oživljava, priznaje da ga sve to i rastužuje:

– Na neki način sam iznenađen, ali i ganut. Toliko sam dao ovom gradu, a nije bilo uvijek lijepih dana. Nisam zaslužio takav tretman.

Govori otvoreno o osjećaju nepravde koji ga prati već desetljećima.

– Osvojio sam šest prvenstava, kupove, brojne trofeje, ali nemam ni jednu šalicu, ni čašu od kristala. Ništa mi nije ostalo kao uspomena. Je li to normalno? Mislim da nije.

Podsjeća kako je njegova legendarna “desetka” još uvijek pod svodom Dvorane Krešimira Ćosića, odmah uz Krešinu “jedanaesticu”:

– Dvojica najzaslužnijih za mnoge zadarske uspjehe i na to sam ponosan. Ali i to je bilo meta vandalizma. U kojem još gradu se to može dogoditi?

U njegovu glasu osjeća se razočaranje, ali i dostojanstvo.

– Gdje god da dođem Split, Sarajevo, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Pula dočekaju me s poštovanjem. Samo u Zadru, kao da sam kriv što sam bio uspješan.

Prisjeća se i teških trenutaka koji su obilježili njegovu trenersku karijeru:

– Bio sam osuđen nepravomoćno, dvije godine, jer klub nije platio porez za Amerikance. A ja sam bio trener, nisam se bavio porezima. Ima tamo šest potpisnika, ali uhvatili su se mene. Nikada me nitko nije pitao što se zapravo dogodilo.

Unatoč svemu, ostao je vjeran sebi i svojem gradu.

– Ostao sam sam, ali ponosan. Nikad nisam tražio ništa, sve sam stekao sam. Nisu mi davali ni stan ni auto. A mnogi su u životu dobivali sve. Ja, ništa.

U jednom trenutku priznaje i bolnu činjenicu:

– Kad sam trebao u mirovinu, klub je napisao da nema dokaza da sam igrao košarku. Trideset godina u sportu, a to napišu. Tri minute staža mi nisu uplatili. I onda se pitam , je li moguće da se to događa baš meni?

Govori i o današnjem stanju hrvatske košarke, bez ustručavanja.

– Hrvatska je nekad bila svjetska velesila. Danas igramo kvalifikacije s Ciprom i San Marinom. I to slavimo kao uspjeh. To nije napredak, to je sramota. Kad kritiziraš, kažu da si neprijatelj. A ja govorim istinu.

Giergia se prisjeća i svojih velikih uspjeha, kao kapetan reprezentacije Europe i član Petorke svijeta u Riju.

– Nisam ja to sam sebi napisao. To piše na peharima koje sam osvojio. Po cijeloj Europi i svijetu. Samo u Zadru, ništa.

Na kraju razgovora, legendarni Giergia je istaknuo:

– Ne znam hoće li se išta promijeniti. Vidjet ćemo. Možda je ovo jedan mali tračak svjetla. Najgore je biti uspješan u svom gradu, rekao je za HRT Radio Zadar.