Dvadeset godina od najveće utakmice u povijesti Puntamike, euroligaš je bio "na konopcima"

Kup natjecanja su uvijek sinonim za iznenađenja. Jedno se dogodilo prošli tjedan u kojem su košarkaši Alkara izborili finale Kupa Krešimir Ćosić. Dobar je to povod za podsjetiti na vjerojatno najveću, a za mnoge i najljepšu sportsku priču ovog natjecanja.

Dogodilo se to kada su košarkaši Puntamike (tada Borik Puntamika) izborili završni turnir (polufinale) Kupa Krešimir Ćosić i to kao članovi A-2 lige, odnosno drugog ligaškog ranga. Prije, a ni poslije te 2005., nijedan drugoligaš nije igrao polufinale.

A priča o slavnim danima današnjeg člana Prve lige (da ne bude zabune, riječ je o drugom rangu), počela je baš te sezone 2004./05. Puntamika je nizala pobjede u A-2 ligi Jug, što, s obzirom na kvalitetu momčadi koju je vodio trener Tihomir Bujan, nije bilo iznenađenje. Ali ono što su napravili u Kupu bilo je, malo je reći, senzacija.

Domaći igrači

Sastavljena isključivo od domaćih igrača Puntamika se uspjela prvi put plasirati na završni turnir Krešinog Kupa, koji je organiziran u Jazinama.

U ranijoj fazi natjecanja svladani su Hiron Botinec (danas Cedevita) i Svjetlost Brod, a onda u četvrtfinalu u grotlu Jazina senzacionalno i Zagreb, u čijim su redovima tada igrali Damir Miljković, Kruno Simon, braća Marko i Ivan Tomas, Dževad Alihodžić, braća Garma…

Popularni “mravi” su šest sekundi prije kraja vodili 91:93, ali je Miljković, autor 24 koša u drugom poluvremenu, promašio oba slobodna bacanja. Lopta je došla do Markija Blaslova, koji je prešao na protivničku polovicu i s devet metara od table pogodio za veliku pobjedu 94:93.

Pune Jazine slavile su zadarske mladiće.

– Ovo je prava sportska pobjeda, ono kad David pobijedi Golijata. Srce mojih momaka i divna publika su presudili – zborio je kasnije trener Bujan.

Bio je to uvod u ono što se dogodilo samo tri dana kasnije, 19. veljače 2005., prije točno 20 godina, Puntamika je imala “na konopcima” Cibonu, sastav koji je te sezone bio među 16 najboljih momčadi Eurolige. Krcate Jazine nosile su “zelene” koji su u zadnju minutu ušli s minus tri (70:73).

Imali su tada napad u kojem su promašili čak četiri šuta za potencijalno izjednačenje, ili eventualno minus jedan. Nijedna od tih lopti nije prošla kroz mrežicu i Cibona se spasila. Vidjevši da je utakmica izgubljena Bujan se odlučio na neobičan potez, utakmicu je završio s pet juniora.

Kasnije je to objasnio da je želio svim mladićima pružiti priliku za “upisati nastup u tako velikoj utakmici”.

Iako je Puntamika poražena, slobodni smo zaključiti da je to bila tada, a možda je i ostala (bez obzira na uspjele koji su uslijedili u A-1 ligi do 2012. godine) najveća utakmica u povijesti kluba koji je 16. veljače ove godine proslavio 51. rođendan.

Rezultat

BORIK 70

CIBONA 76

(13:22, 18:18, 18:14, 20:21)

ZADAR – Dvorana Jazine. Gledatelja: 4.000. Suci: Milan Čanković (Zadar), Tonči Anzulović (Zagreb), Tomislav Vovk (Slavonski Brod).

BORIK: Blaslov 15 (4-5), Dundov 14 (3-4), Ivanov 10, Peljušić, Plantak, Dević 9 (2-5), Selin, Mrva 5, Obućina 2, Mrkić 2, L. Popović 2 (2-2), Žorž 11 (1-3). Trener: Tihomir Bujan.

CIBONA: Omerhodžić 4 (2-3), Longin 5 (1-1), Fitch 21 (4-8), Bader 2, Poljak 1 (1-2), Rozić, Štimac 16 (6-9), Morović, M. Popović 15 (7-8), Vranković 10 (4-5), Krstić 2 (2-6). Trener: Dražen Anzulović.

Jaka logistika

– Ono što smo odigrali protiv Zagreba je bilo čudo, a što tek reći za činjenicu da smo bili korak do finala protiv Zadra. Iako smo izgubili, utakmica s Cibonom je bila naš najveći trofej, tada ravan tome da smo osvojili Kup.

Igrali smo odlično cijelu sezonu, ali nitko nije mogao predvidjeti da ćemo biti među četiri najbolje momčadi u Kupu. Kasnije su nove generacije Puntamike uspjele pobijediti Cibonu, pa i Zadar, a mi koji su nastupili u tom polufinalu možemo se pohvaliti da smo postavili temelje odličnih sezona koje su uslijedile – kaže Marko Žorž, jedan od brojnih igrača koji se tada skrasio u Puntamici, a prethodno je bio član Zadra.

Jednu stvar Žorž posebno naglašava.

– Ovdje govorimo o onome što je bilo na parketu, ali treba stvari gledati šire. Klub je bio uređen na svim razinama, radilo se odlično, iako smo bili amateri.

Nije to polufinale došlo samo tako, puno je tu truda uloženo. Ja sam u svemu tome najmanje bitan, Puntamika je bila pravi kolektiv na parketu i izvan njega i zato smo imali tako dobre rezultate – napominje Žorž.

A logistika Puntamičana tada su, uz Bujana na klupi, u prvom redu bili predsjednik Zdenko Mičić, sportski direktor ili Katica za sve Pero Perić, koji je imao ulogu i na klupi, pa kondicijski trener Jure Šango…

– Srce je veliko, igrači su malo razočarani, međutim, nemaju razloga. To su momci koji doslovno igraju za rižoto i čašu piva. Da je bilo malo više sreće moglo je i drugačije završiti – izjavio je tada Mičić za Zadarski list.

Ravnopravni u skokovima

Zanimljivo se prisjetiti i razmišljanja mladog Ante Devića, koji je kasnije godinama bio oslonac Puntamike i svog Sukošana.

– Zahvaljujem treneru na pruženoj minutaži. Mislim da sam mogao još bolje odigrati, ali sam jednostavno izgorio u prevelikoj želji te sam u završnici promašio dva zicera. Dvije teške utakmice smo odigrali u svega nekoliko dana, a to je ipak bilo previše za nas amatere.

Ostvarili smo izvrstan rezultat, ali žalimo što nismo u finalu. Miro Dundov, tada važan kotačić Puntamičana, a danas predsjednik kluba, u izjavi nakon utakmice ključnim detaljom smatrao je loš početak njegove momčadi.

– Trebalo nam je dosta vremena za adaptirati se na Cibonu, ali i na atmosferu u dvorani – bila su tadašnja razmišljanja Dundova.

Osvrt na utakmicu donio je i novinar Bernard Paleka, koji je posebno izdvojio jedan detalj iz kojeg se sjajno iščitava kakvu je to utakmicu Puntamika odigrala.

Paleka piše da je Borik, “premda u svojim redovima nema igrača preko dva metra” utakmicu završio s 32 skoka, samo dva manje od Cibone, uz napomenu da je imao 11 napadačkih skokova, dva više od velikog suparnika.

– Zamislite, Cibona je svoju igru prilagodila našoj, odnosno činjenici da nemamo izrazito visokih igrača – primijetio je Bujan.

– Borik je pokazao kako se pojedinac i momčad bore za svoj klub, samo takav angažman donosi kvalitetu u njezinoj punini – prenosi Paleka riječi Dražena Anzulovića, trenera Cibone, i dalje piše u svom komentaru.

Nedostajalo preciznosti

– Anzulović je s cijelom svojom klupom i cijelom logistikom do zadnje sekunde strijepio neće li “niotkud” doletjeti kakve dvije trice i pokopati im izglede za finale i to protiv momčadi koja vježba četiri puta tjedno. Onu kvalitetu koju Borik realno ima, u cjelini je ubacio na parket.

Dečki su igrali fantastično, u pojedinim trenucima bauljali su terenom zbog nedostatka kisika u plućima, ali nisu se dali pokoriti do zadnje sekunde. Borik je kao mokrom spužvom prebrisao sve one razlike koje postoje između jedne amaterske i jedne momčadi koja je ušla u 16 u Euroligi.

Isključivo je nedostatak svježine, a on je posljedica onakvog režima rada kakav je u Boriku nužnost s obzirom na skromne uvjete, uzrokom što je zadarska momčad imala slab postotak šuta iz igre, tek 37 posto.

Borik je ispalio 28 trica, ali jednostavno nije bilo ni mirnoće ni preciznosti jer ni Blaslov, ni Dundov, ni Žorž, ni Mrva nisu teški profesionalci.

Ni u šutu za dva poena (42 posto) Borik nije imao dovoljno preciznosti i doista im zbog toga može biti žao. Da ih je sreća poljubila makar samo kod zadnja dva pokušaja trice (Dundov i Žorž) kod ona četiri uzastopna napada u jednom, tko zna… – poentirao je Paleka.

I još jedna zanimljivost, na suprotnim stranama parketa našla su se braća Popović, Marko u redovima Cibone, a Luka u dresu Borika.

Kup je te godine osvojio Zadar koji je u finalu pobijedio Cibonu (94:89). Puntamičani su nastavili pobjeđivati u A-2 ligi i kroz kvalifikacije se praktično prošetali do najvišeg ranga, u koji su se vratili nakon što su iz njega ispali 1995.