Jusup: 'Uvijek će biti onih koji će reći zašto ne igraju mladi, a publika je pokazala što misli o ovoj momčadi'

Na klupi je uvijek ozbiljan, emocije je teško iščitati s njegovog lica. Ipak, kako se finalna serija protiv Splita bližila kraju, znao je u nekoliko navrata podignuti ruke prema publici, dirigirajući u stilu traženja (još) veće podrške. Što inače rijetko čini. Kada je u petoj utakmici finala bilo jasno da je titula u džepu, razvukao je osmijeh na lice. Znao je da je gotovo, da je drugi put u karijeri sa Zadrom osvojio dva trofeja u jednoj sezoni.

Prvi put uspjelo mu je to 2003. godine (regionalna liga i Kup), a ove godine nakon Kupa radovao se i tituli prvaka Hrvatske. Ukupno je sa Zadrom potpisao sedam trofeja (od ukupno 22 koliko ih klub ima u svojoj 79-godišnjoj povijesti). Najbolji trener ABA lige, koji je odradio drugu uzastopnu sezonu u šestom mandatu na klupi Zadra.

Nije teško pogoditi da je riječ o Danijelu Jusupu, treneru košarkaša Zadra, kojem je publika već tri desetljeća skandira “Jupe, Jupe”.

Za početak ocjena sezone?

– Opisao bih je rezultatski stopostotnom jer smo napravili maksimum na svim poljima. Odradili smo vrhunski posao. Osvojili smo Kup, osvojili smo prvenstvo, bili smo prvi u osnovnom dijelu hrvatske lige, napravili smo iskorak u odnosu na lani u regionalnoj ligi, imamo MVP igrača i najboljeg trenera ABA lige, prema tome rezultatski bih je opisao maksimalnom. Ali, da je puno teže obraniti nego osvojiti, to sam ove godine naučio – ističe Jusup.

Priznanje za trenera ABA lige?

– Već sam u karijeri zaslužio priznanje za najboljeg trenera Hrvatske, a ovo je svakako priznanje na višoj razini i veliko je priznanje jer je ABA liga poznata u Europi kao natjecanje koje je izuzetno taktički zahtjevno. Znači, da su utjecaji stručnih stožera i trenera izuzetno veliki i sve se momčadi detaljno pripremaju, tako da to daje još veću težinu tom priznanju.

Selekcija momčadi bez klasične jedinice i petice?

– Prilikom selekcije ne opterećujem se toliko pozicijom igrača koliko njegovom kvalitetom, igračkom i karakternom. U principu ne volim dovoditi igrača samo zato što je bek, prvo gledam je li dobar igrač i je li dobar karakter. To je najvažnije.

Kada sam slagao momčad Zadra, s obzirom na financijske mogućnosti, poklopilo se tako da na tržištu nismo mogli naći dominantnog centra, a što se tiče “playmakera” ja bih pred ovu sezonu doveo takvog igrača, ali nije bilo novaca za njega. Jer da se doveo “play”, ne bi onda bilo novaca za Luku Božića.

Ivan Barančić, Danijel Jusup, Toni Dijan, Boris Kovačević

Nekad i sad

Mladi ste počeli s trenerskim poslom.

– Diplomirao sam na DIF-u u Zagrebu i uzeo 1986. Školu košarke Zadar iz koje su izašli Branimir Longin, Tomislav i Jure Ružić, Ivan i Hrvoje Perinčić, Marin Pestić, Miro Dundov, Marko Bulić i mnogi drugi…

Kad ste vodili Zadar 90-ih godina u momčadi su bili gotovo sve zadarski igrači. Danas ih je vrlo malo. Zašto?

– Kada se vratimo na devedesete godine, što se tiče juniorske selekcije i tog broja mladih igrača koji su participirali, od Tome Ružića, Hrvoja Perinčića, Branimira Longina, Marina Pestića, Jure Ružića i drugih…, tu generaciju pošto sam bio voditelj Škole košarke od 1986. do 1991., uspjeli smo u tih pet godina isprofilirati i dovesti na razinu da mogu biti solidni, dobri seniorski igrači.

Znači, mi smo pet godina radili s njima, a kada sam prešao u seniorsku momčad kao pomoćni trener, ti dečki su se nastavili razvijati i ja sam ih onda dočekao u seniorskom rangu gdje su oni dobili šansu na nivou hrvatske lige. Zadar je tada doduše igrao i europska natjecanja, no ti dečki su bili pripremljeni za participiranje u seniorskom programu, a da pritom ne pati rezultat. To je suština.

Što se međuvremenu promijenilo?

– Danas se radi o tome da ja dobijem te mlade igrače iz juniorskog pogona, oni se uključe i oni participiraju u trenažnom procesu, ali nisu me uvjerili, naročito na razini ABA lige da mogu imati nekakav značajniji utjecaj. Sada smo neke od tih igrača poslali na posudbu, je li to Široki, Alkar, Zabok ili Bosco, i svi su ti igrači bili juniorski prvaci Hrvatske, no ne vidim da oni u tim klubovima dominiraju.

Kako bi onda mogli odgovoriti zahtjevima abaligaške košarke, kada ni u hrvatskoj ligi ne vidim njihove nekakve značajnije role, a da ne govorim da su to klubovi iz donjeg dijela ljestvice. Dakle, svi su oni dobili priliku, je li to SAD, Europa ili Hrvatska, ali ne vidim da je netko od njih iskočio i da bi mogli reći taj igrač je pravi, itd. Zadarska publika je pokazala u ove dvije godine da voli pobjeđivati, da voli slaviti i da voli osvajati trofeje. A naravno i mi od toga živimo, jer dobivamo novac zavisno od rezultata.

Ove godine je Zadar dobio oko 108 tisuća eura na račun osvajanja Kupa, prvog mjesta u regularnom dijelu i osvajanja prvenstva, a nama budžet nije velik, prema tome ako ćemo gledati ekonomsko-tržišno nama su pobjede nužne da bismo preživljavali kao klub.

A mladi igrači svi dobiju priliku, dok je na njima hoće li je iskoristiti ili ne. Arijan Lakić je došao prije dvije godine, on je 2000. godište i relativno mlad igrač, ali on se na kraju izborio za svoju priliku i mjesto u momčadi i to nije zato što ja volim Lakića. Zato mladi igrači ne mogu dobiti status kod mene dok ga i ne zasluže.

Lani su bili naši juniori prvaci, a gdje su ti igrači danas? To što je netko prvak Hrvatske, nažalost danas ne znači ništa. Uvijek će biti onih koji će reći zašto ne igraju mladi, a kad se krene s porazima onda idu komentari kako ti igrači “nemaju pojma”. Što se tiče mladih igrača, to nije pitanje za trenera seniora već za trenera iz omladinskog pogona.

Stručni stožer

Zašto je nekada bio lakši prijelaz iz juniorske u seniorsku košarku? Zadar je gotovo u svakoj generaciji imao ponekog igrača koji bi se uključio u seniorski sastav. Ta praksa je postala prošlo (svršeno) vrijeme.

– Treba gledati sve skupa, odnosno način života. Danas nema koševa na ulicama, mi smo po cijeli dan znali igrati košarku na ulici, a danas toga nema. Djeca manje vremena danas troše na te stvari, način života je drugačiji nego onda, stalno su za računalom, na mobitelima…, sve je to odvuklo djecu od igrališta. A kada su igrališta u pitanju, njih više ni nema po gradskim naseljima, sve su zauzela parkirališta.

Danijel Jusup

Za razliku od momčadi u kojoj su domaći manjina, stručni stožer je potpuno zadarski?

– Uvijek ćemo gledati iskoristiti svoje kapacitete, zadarske. Jesu li trenerski ili igrački, a da mogu odgovoriti zahtjevima struke. Stručni stožer očito može, a da nema zadarskih trenera uzeli bismo ih sa strane. Što se tiče stručnog stožera, s dvojicom ljudi već godinama surađujem.

To je Bernard Kotlar, koji je zadužen za fizičku pripremu i to je Dado Burčul koji je fizioterapeut i koji je više tu onako fakultativno i savjetodavno i uključuje se u završnici sezone. To su sjajni stručnjaci, s velikim iskustvom koji su nezaobilazan kotačić u cijelom sustavu. Nisu tu stalno, ali su prisutni, i to je veliko bogatstvo. Od momaka koji su na klupi istaknuo bih prije svih Tonija Dijana koji je sjajan trener, lojalan i koji izuzetno shvaća košarku i koji je ove godine dobio još veće ovlasti, naročito u postavljanju obrambene taktike.

Ima izuzetno oko za prepoznavanje defenzivnih situacija i radi se o izuzetno potentnom treneru i sigurno je velika budućnost Zadra. Tu je i Ivan Barančić s kojim sam već surađivao 2011., koji je izuzetno discipliniran i vrijedan, izuzetno je emotivno vezan za klub i pravi je vojnik kluba. Ove godine pošto smo lani ostali bez Stipe Kuliša posao što se tiče video analize je obavljao mladi Boris Kovačević koji je skupio golemo iskustvo i koji je puno toga naučio i on ide u pravcu da dobijemo stručnjaka za budućnost u tom dijelu.

Uz njih, je tu i mladi fizioterapeut Marko Štrbac koji izuzetno napreduje, vrlo je perspektivan fizioterapeut s ljudskim kvalitetama koji je također u budućnosti velika perspektiva kluba. Ne smijem zaboraviti ni doktora Mladena Srzentića koji je istinska legenda kluba. U tom trenerskom dijelu smo napravili temelj za budućnost zadarske košarke.

Sljedeća sezona

Sezona je bila vrlo naporna. Sedam, osam igrača su iznijeli najveći teret. Jesu li se i ostali mogli više uključiti, posebno u Premijer ligi? Jesu li se neki ključni igrači previše potrošili na »slabijim« utakmicama?

– Odigrali smo 77 utakmica od kojih smo dobili 57. Što se tiče participiranja igrača, u hrvatskoj ligi su svi participirali i to je bilo adekvatno natjecanje u kojem su mogli sudjelovati i ovi koji ne sudjeluju toliko u abaligaškim utakmicama, a da na kraju Zadar pobjeđuje. Kažete da smo puno raubali igrače? Što bi bilo da smo izgubili nekoliko takvih slabijih utakmica u hrvatskom prvenstvu? Bi li onda publika zviždala i negodovala i tražila ostavke? Vidjeli smo u ovoj finalnoj seriji, posebno u petoj utakmici, što znači imati prednost domaćeg parketa.

Zadržati momčad za sljedeću sezonu ili slijedi rekonstrukcija svlačionice?

– Momčad koja pobjeđuje ne treba mijenjati. To je staro pravilo i tom smo se logikom vodili sportski direktor Denis Pleslić i ja. Tako da smo prošlo ljeto pri sastavljanju momčadi za ovu sezonu učinili sve da zadržimo što više tih igrača, jer su to zaslužili svojim karakterom, odnosom i s onim što su učinili na terenu. Tako i ovog ljeta nam je cilj zadržati što je više moguće igrača iz ove postave.

Zato što je publika pokazala ove dvije godine što misli o ovoj momčadi, a da bismo to uspjeli moramo povećati budžet jer s trofejima dižemo vrijednost tih igrača i oni su svake godine skuplji za klub. Ove smo sezone na igrače utrošili 565 tisuća eura neto, a od ulaznica i od Saveza na temelju rezultata se zaradilo oko 500 tisuća eura.

Znači razlika je 65 tisuća eura, govorim o neto iznosu. Prema tome, tu vidim jedan veliki prostor za povećati budžet za igrače i da se može zadržati većina njih, i da se možemo dodatno pojačati. Mislim da ljudi u našem gradu svakako žele da pokušamo napraviti još jedan korak naprijed.

Odnos s igračima? Profesionalan, prijateljski, obiteljski…?

– Nekidan sam slušao intervju Bogdana Tanjevića koji je rekao da se znao na svoje igrače izvikati, izvrijeđati ih, ali nikad mu nisu zamjerili. Zato što im je davao ljubav, eto to je to. Odgovor na to pitanje je ljubav. Igračima dajem ljubav i brigu, žrtvujem se za njih i zato oni meni ne zamjeraju što viknem na njih jer osjećaju tu toplinu.

U tome se ništa nije promijenilo, tako je bilo i prije 20 godina, tako je danas, tako će biti i za 50 godina. To je vrlo jednostavno, a očito nekima teško prihvatljivo.