Došao sam pomoći u spašavanju kluba od ispadanja iz Prve lige

Poslije najbolje sezone u posljednjem desetljeću, rukometaši Zadra 1954 imaju jednu od najgorih sezona. Pretposljednje mjesto nakon 14 odigranih utakmica uz tek tri pobjede, sve su samo ne dobre vijesti za momčad iz Mocira. Još kada se na to dodaju i dva odlaska, Leon Goldner u Umag i Bartol Mikuljan u Vodice, situacija postaje gora. Ipak, razlog za osmijeh stigao je prije nekoliko dana kada je stigla službena obavijest kako je »trupe« Nina Jeraka pojačao Marko Pedić. Kvalitetan pivot, koji je kao vrlo mlad otišao iz Zadra, seniorsku premijeru imao je u subotu protiv Ribole Kaštela.

– Kad su pali na predzadnje mjesto odlučio sam doći. Bilo je kontakta u rujnu i listopadu, ali nismo se tada uspjeli usuglasiti. Osjetio sam da sada »gori pod petama«, zvao sam trenera Jeraka, on je rekao da sam uvijek dobrodošao. Zatim sam sjeo na kavu s predsjednikom Šimičevićem i dogovorili smo se u pola minute. Cilj je spasiti Zadar od ispadanja, pomoći da se i druge sezone gleda prvoligaški rukomet ovdje, a dalje ćemo vidjeti što i kako – započinje Pedić koji premijeru neće pamtiti po dobrom.

– Zvuči čudno da sam Zadranin, a prvi seniorski nastup s 28. Em je bio poraz, em ozljeda. Ruptura neka, trebao bih mirovati tjedan-dva, ali pokušat ću se osposobiti za Senj ovog vikenda. Koja tableta protiv bolova, blokada, jača bandaža, stisnuti zube i to je to. Makar igrao 15 minuta.

Velika imena

Prije dolaska u Zadar 1954, Pedić je igrao po Hrvatskoj i Europi (ali i malo šire), a posljednji klub bio mu je Bjelovar.

– Bio sam sezonu u Izraelu, međutim od tamo me potjerao rat. Malo je bilo i škakljivo jer sam četiri-pet dana bio u neizvjesnosti hoću li uopće moći otići. Srećom, došao sam kući i morao sam negdje sezonu završiti. Onda sam na poziv Željka Čagalja otišao u Bjelovar (1. HRL-Sjever). Oni su imali ambicije za Premijer ligu, no za jedan gol smo ostali bez kvalifikacija. Nakon završetka sezone bilo je dosta ponuda, ali me ništa nije zadovoljavalo. Išao je kraj ljeta, klubovi su se manje-više popunili i ja odlučio napraviti rez. Upisao sam školu za fitness trenera, odlučio sam se posvetiti nečem drugom – kaže Pedić dodavši kako je u Bjelovaru doživio nešto što nije nigdje drugdje.

– To je nevjerojatna rukometna sredina. Kao Hajduk u nogometu. Cijeli grad diše za taj klub. Kad je neka važnija utakmica, puna dvorana, kad je neki slabiji protivnik barem 80 posto dvorane popunjeno. Problem je što su užasno visoka očekivanja i ne možete si dozvoliti poraz ni od koga nikad. Samo da je malo »zdravije« ozračje u gradu oko rukometa, Bjelovar bi bio iznimno moćan.

Pedić: Savjeti puno znače

Sve mlađi igrači igraju u seniorskim ligama, što zna biti preveliki korak u razvoju rukometaša.

– Sad znam da kad nešto dečkima od 16-17 godina kažem na treningu, da je to kao i kad je meni netko stariji »punio glavu«. Ali, bili su u pravu. Vjerojatno misle momci da sam dosadan i što ja sad njima nešto govorim, ali puno to kasnije znači. Što meni, ili bilo kome drugome, koristi da sam najbolji kadet, a kad dođem u seniore se ne vidim. Mora se biti strpljiv i radnik, a ne propuštati treninge zbog što ja znam čega.

Tijekom karijere ovaj pivot je surađivao s brojnim velikim rukometnim imenima.

– S 14 sam otišao u Zagreb na poziv pokojnog Zlatka Saračevića. U Zadru je bio kamp HRS-a, ja sam tada bio u Arbanasima, i za oko smo Jurica Atelj i ja zapeli Antunu Smiljaniću, velikom rukometnom treneru i stručnjaku. Iskreno, ne znam točno kako je bilo, ali Sarač je ušao u tu kombinaciju i došao sam u Zagreb na njegovu inicijativu. Odradio pripreme i ostao. Kasnije sam otišao u Dubravu kod Hrvoja Cvebe Horvata, a onda je 2021. godine uslijedila i suradnja s Vladom Šolom – objašnjava Pedić kojeg je upravo Cveba gurnuo u seniorski rukomet.

– Bio sam u kadetskoj momčadi, ali zadnju polusezonu među kadetima sam trenirao i sa seniorima jer sam godinu nakon bio u prvoj momčadi. On je na mene ostavio baš ozbiljniji trag. Nikolu Grahovca i mene je baš drilao i na treninzima i nakon, očito je nešto vidio u nama. Šola me zvao u Dubrovnik 2021. godine, nakon što sam imao kratku epizodu Amstettenu u 2. Bundesligi. U Dubrovniku se obećavalo i pričalo puno više, nego što se dobilo, ali što je tu je.

Belgija

Kroz puno klubova prošao je Pedić u Hrvatskoj, no otisnuo se u sredinu Europe. Kratko u Njemačku, ali i u Belgiju, gdje je rukomet tada bio na niskim granama.

– Uvjeti su u Njemačkoj i Belgiji stani-pani. Fizioterapeuti, maseri, saune, bazeni, ledene kupe… Fan-shopovi su pod normalno, bez obzira u kojoj ligi je klub. Ali to je tako, kad ima novaca može se sve. Sada mi je malo i žao što sam išao u Belgiju, a ne u Austriju, u kontekstu rukometnog razvoja. U Belgiji sam sve koristio maksimalno jer je meni to bilo čudo, a njima su ti uvjeti bili normalni – kaže Zadranin te napominje kako će Belgija vrlo brzo postati ozbiljna rukometna sredina.

– Sve to na račun uvjeta. Vidimo gdje je Nizozemska već sada. Njima je razonoda otići igrati golf, a mi ne znamo kako izgleda palica za golf. Tolike su razlike. Kad sam im pričao da se nama rukometno ljepilo u Mocirama znalo zalediti kad sam bio klinac, oni to nisu nikako mogli shvatiti. Puno belgijskih klubova je povezano s francuskim drugoligašima, tako da su Belgijci »u izlogu«. Francuskim je klubovima lakše platiti tako nekog Belgijca, nego dovesti nekog iz Austrije ili Njemačke jer oni puno više koštaju, stoga se spaja ugodno s korisnim – zaključio je Pedić.