Braća Jeličić i braća Milovac u isto vrijeme brane boje Rukometnog kluba Biograd

Kažu da tek jedna od 250 trudnoća rezultira rađanjem blizanaca. Dodamo li tome i podatak da se jedno od petnaestero djece krene baviti rukometom nije teško zaključiti da i nije baš velika vjerojatnost da unutar jedne momčadi pronađemo blizance koji se istovremeno bave sportom koji je Hrvatima donio toliko radosti. A kada ih je dvoje, točnije dva para, e to je gotovo ravno dobitku na lutriji. Upravo je takva situacija u RK Biograd koji se natječe u Drugoj HRL Jug, trećem razredu domaćeg rukometa, gdje trenutno drži drugu poziciju na ljestvici s 11 pobjeda i jednim remijem. Čelo, na kojem se trenutno nalazi Split, bježi mu tek za gol-razliku. Biograđane na parketu predstavljaju braća Jeličić – Bruno i Hrvoje (rođeni 22. listopada 1998.); i braća Milovac – Ivan i Roko (rođeni 28. svibnja 2006.), glavni protagonisti naše priče.

– Počeo sam trenirati u prvom razredu, a prije toga sam trenirao košarku. Brat Ivan je krenuo godinu ranije i on me nagovorio na rukomet – kazao je na početku mladi Roko Milovac.

– Mi smo krenuli u prvom razredu osnovne škole. S time što smo odmah počeli s rukometom. Puno smo igrali PlayStation, pa nas je mama »potjerala« iz kuće. Nešto smo morali trenirati i negdje izbaciti višak energije. Nismo baš bili zagriženi za nogomet, a i vani zna biti hladno, tako da je bolje biti u dvorani. Blato, kiša… Da se ne prehladimo. A i tko će to sve čistiti poslije – rekao je Hrvoje Jeličić, odmah pokazavši da se radi o zabavljaču među kvartetom.

Krenuli zbog druženja

Napravi li se poveznica između godina kada su se junaci naše priče počeli baviti rukometom i najvećih uspjeha hrvatske reprezentacije, nije teško primijetiti da se oni uvelike preklapaju. Jeličići su u rukomet krenuli sada već davne 2005., godinu nakon osvajanja Olimpijskih igara u Ateni i dvije godine nakon portugalskog zlata koje je iznenadilo čitav sportski svijet. Milovci, pak, nešto kasnije, u godinama kada su medalje već bile nešto rjeđe, ali i dalje očekivane poput »bura u martu«.

– Krenuli smo, prije svega, zbog društva. Prijatelji su trenirali rukomet, nakon čega smo i mi počeli. Svidjelo nam se, te smo ostali do danas – otkrio je Bruno Jeličić.

– I krenuli smo zajedno. Brat i ja. Jer, blizanci se moraju držati skupa – uskočio je Hrvoje.

RUKOMETOM ZAMIJENILI PLAYSTATION – Hrvoje i Bruno Jeličić

Po pozicijama su se podijelili »bratski«. Svi su, kažu, prošli manje-više sve, a na koncu su našli onu poziciju koja im najbolje odgovara. Milovcima je, naglašava Hrvoje, lakše. Ljevaci su, ipak. Stoga su njihovi desno krilo i desni vanjski. Jeličići, jasno, ordiniraju sa suprotne, lijeve strane. S obzirom na prirodu natjecanja, sva četvorica naših junaka su brzo došla do seniora pa je često trebalo uskladiti školske obveze s igranjem u prvoj momčadi. Milovci trebaju i dalje, dok su se Bruno i Hrvoje riješili tog »tereta«.

– Koji put zapostaviš školu, koji put rukomet. I onda mijenjaš, kombiniraš… Ne može se sve stići u isto vrijeme. Bilo je tu i raznoraznih izvlačenja. Svaki ponedjeljak – ispričnica. Ako si igrao nedjeljom, pogotovo na gostovanju, kažeš da si umoran i da se ne možeš dignuti na nastavu – smije se Hrvoje, koji je, kao i Bruno, za seniorski sastav debitirao 2014. Roko je tek ove sezone zaigrao za prvu momčad, Ivan, zanimljivo, godinu ranije. Razloge valja tražiti u košarci, koja je bila Rokova prva sportska ljubav. No, na nagovor brata je popustio i odlučio se za rukomet. Kaže da nije pogriješio.

Rukomet kao balet

S obzirom na to da je rukomet prilično čvrst, neki bi rekli i agresivan, sport, kada su zajedno na parketu braća uvijek prvi potrče jedan drugome u pomoć. Jer, kako je rekao Ivan, brata valja braniti. Imajući u vidu da se radi o blizancima, otvaraju se tu razne mogućnosti za spačke. Bruno i Hrvoje nemaju taj luksuz, no Ivan i Roko bi mogli »zapapriti« sucima i zamijeniti dresove ako je jedan isključen, a igrao je dobru utakmicu.

– Nije loša ideja, ali nismo to prakticirali. Rijetko smo dobivali crvene kartone – opomenuo je Ivan.

– Igramo fino i kulturno, bez pretjerane grubosti. Rukomet je i poznat kao takav. Skoro kao – balet – kroz šalu će Hrvoje.

Liga u kojoj se natječu je mahom razvojna liga i liga sportskih entuzijasta. Većina igrača ima manje od 30 godina te se uz rukomet i dalje školuje ili radi prve poslove, a najstariji igrač je član upravo – Biograda.

– Da, to je naš suigrač Danijel Duvnjak koji ima 40 godina. Ostatak suparnika je osjetno mlađi. Mahom mlađarija – kazuje Hrvoje, koji se nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja zaposlio u marini. Brat Bruno radi na građevini. Na pitanje je li bilo teže igrati i školovati se, ili je teže sada s poslom, daje pomalo neočekivan odgovor.

– Teže je bilo u školi. Tamo si mogao više izgubiti. Ako ne učiš, past ćeš razred. Sada imaš svoje jasno definirano radno vrijeme i obveze, nakon čega si, kao i vikendom, slobodan. Jedini »minus« je što se sada ne možeš izvlačiti na rukomet. Neovisno o tome koliko si umoran i što te boli, moraš doći. Odraditi se mora.

Kao i većina mladih rukometaša i glavni protagonisti naše priče imaju svoje sportske idole. Zanimljivo, sva četiri različite.

– Ivano Balić – odlučno je kazao Roko, što je bio odgovor koji je izazvao »podbadanja« ostalih.

– Klasika… – s neodobravanjem reče Bruno.

MLAĐI PAR – Roko i Ivan Milovac

Njemu je, pak, najdraži dugogodišnji igrač PSG-a i »nordijski rukometni bog« Mikkel Hansen. Bratu mu Mikkelov nekadašnji klupski suigrač i česti »krvnik« hrvatskih nada Nikola Karabatić. Ivan je odabrao »Čupka«, naše ponajbolje desno krilo nakon Mirze Džombe.

Ljubav kao prvog dana

Ambicije su im, jasno, nešto manje. I dok se za Hrvoja po Biogradu »šuškalo« da će u Barcelonu, mladi rukometaš upozorava da ne treba vjerovati baš svim kuloarskim pričama. Dobro je njemu, kaže, i u Biogradu. Još kad bi se natjecali u ligi više… Ipak, da ne bi sve ostalo samo i isključivo na šali, govori podatak da je Hrvoje jednom bio i na okupljanju mlade reprezentacije.

– Regionalnom, doduše. I davno je to bilo, još u mlađim kadetima.

Ljubav prema rukometu je i dalje jaka gotovo kao prvog dana. Najgore je bilo za vrijeme pandemije kada su sva sportska natjecanja bila zaustavljena.

– Bila je to prava depresija. Nismo igrali, nismo trenirali. Vidjeli smo kako bi to bilo bez rukometa i zaključiti – »bolje ne«. Bilo bi previše dosadno u životu. Ne ponovilo se! Ovako uvijek negdje putujemo, natječemo se… – uglas će braća Jeličić.

Najdražeg suigrača nemaju. Odnosno, ne bi bilo prikladno ikoga istaknuti. Ovisi to, izgleda, o tome koliko im tko puta asistira. Tek za kapetana Marina Troskota kroz šalu ističu:

– On je jedan od lošijih na terenu. Igra samo zato što je jedan od starijih i zato što igra dobru obranu. A svi znamo što se kaže za one za koje se govori da igraju dobru obranu…

Trenira se četiri puta tjedno po sat i pol, plus utakmica. Optimalno opterećenje s obzirom na rang u kojem se natječu. O treneru momci imaju samo riječi hvale, kao i o suparnicima. Stoga za kraj nije bilo velikih najava vezanih uz vjerojatno odlučujući susret protiv glavnih rivala u Splitu.

– To nećemo govoriti. Ne samo da ne bismo »urekli«, već i zato što zaista cijenimo protivnike. Govoriti treba na terenu. A tamo – neka bolji pobijedi – u glas će braća blizanci Jeličić i Milovac.

»Knock-down«

U moru priča i anegdota koje su prikupili tijekom svog bavljenja rukometom, teško je istaknuti one najzanimljivije. Nešto lakše one – bizarnije.

– Jednom sam gluhonijemog čovjeka sa slušnim aparatom pogodio loptom u glavu za vrijeme utakmice. Slučajno, naravno. Jadan čovjek se srušio i desetak minuta bio u »knock-downu«. Nije mi bilo svejedno. Kasnije sam mu se ispričao – prisjetio se Hrvoje.

Hrvoje: Na gostovanjima je »svaka pumpa naša«

Zanimljivo je bilo čuti kako izgledaju gostovanja u trećem razredu hrvatskog rukometa. Putuje se s dva kombija, braća se, jasno, ne razdvajaju, a dobre atmosfere nikad ne nedostaje.

– Svako naše gostovanje je komedija. Prva »predstava«. Okupimo se ispred dvorane, podijelimo po kombijima i onda kreće pjesma. Čitavim putem. Dobro, ako je malo dalje putovanje, onda se ponekad i zaspe. Odradimo utakmicu, pobijedimo, i na povratku je »svaka pumpa naša«. Uvijek je veselo – otkrio je Hrvoje Jeličić.

Brat protiv brata?

Nije bilo lako iz momaka »izvući« tko je bolji u bratskim okršajima. Mlađi par blizanaca nije htio uspoređivati, no Jeličići su jedva dočekali da podbodu jedan drugoga.

– Treba pogledati statistiku – ističe Bruno, koji očito ima »zaleđe« za svoju ideju. No, na koncu priznaje.

– Hrvoje je ipak bolji po broju golova. Ali, gledamo li prekršaje, tu prilično zaostaje.

Želja ulazak u viši rang

Biograd se trenutno zbog slabije gol-razlike nalazi na drugoj poziciji na ljestvici Druge HRL Jug, s istim brojem brodova kao vodeći Split. Sudeći po formi, a upućeniji kažu i kvaliteti obje momčadi, o prvaku će odlučivati međusobni susret.

– Uvijek je želja ulazak u viši rang. Želimo se okušati protiv jače konkurencije, a rukomet je zasigurno kvalitetniji u Prvoj ligi. Šanse su nam 50-50. Ili mi ili oni. Na domaćem parketu smo odigrali neriješeno, a sve će odlučivati međusobni okršaj u Splitu. Već se polako pripremamo za tu utakmicu i jedva je čekamo, a u međuvremenu ćemo, vjerujemo, sve pobjednički odraditi – kazao je Hrvoje Jeličić.