Foto: Mate Komina
Kažu da tek jedna od 250 trudnoća rezultira rađanjem blizanaca. Dodamo li tome i podatak da se jedno od petnaestero djece krene baviti rukometom nije teško zaključiti da i nije baš velika vjerojatnost da unutar jedne momčadi pronađemo blizance koji se istovremeno bave sportom koji je Hrvatima donio toliko radosti. A kada ih je dvoje, točnije dva para, e to je gotovo ravno dobitku na lutriji. Upravo je takva situacija u RK Biograd koji se natječe u Drugoj HRL Jug, trećem razredu domaćeg rukometa, gdje trenutno drži drugu poziciju na ljestvici s 11 pobjeda i jednim remijem. Čelo, na kojem se trenutno nalazi Split, bježi mu tek za gol-razliku. Biograđane na parketu predstavljaju braća Jeličić – Bruno i Hrvoje (rođeni 22. listopada 1998.); i braća Milovac – Ivan i Roko (rođeni 28. svibnja 2006.), glavni protagonisti naše priče.
– Počeo sam trenirati u prvom razredu, a prije toga sam trenirao košarku. Brat Ivan je krenuo godinu ranije i on me nagovorio na rukomet – kazao je na početku mladi Roko Milovac.
– Mi smo krenuli u prvom razredu osnovne škole. S time što smo odmah počeli s rukometom. Puno smo igrali PlayStation, pa nas je mama »potjerala« iz kuće. Nešto smo morali trenirati i negdje izbaciti višak energije. Nismo baš bili zagriženi za nogomet, a i vani zna biti hladno, tako da je bolje biti u dvorani. Blato, kiša… Da se ne prehladimo. A i tko će to sve čistiti poslije – rekao je Hrvoje Jeličić, odmah pokazavši da se radi o zabavljaču među kvartetom.
Krenuli zbog druženja
Napravi li se poveznica između godina kada su se junaci naše priče počeli baviti rukometom i najvećih uspjeha hrvatske reprezentacije, nije teško primijetiti da se oni uvelike preklapaju. Jeličići su u rukomet krenuli sada već davne 2005., godinu nakon osvajanja Olimpijskih igara u Ateni i dvije godine nakon portugalskog zlata koje je iznenadilo čitav sportski svijet. Milovci, pak, nešto kasnije, u godinama kada su medalje već bile nešto rjeđe, ali i dalje očekivane poput »bura u martu«.
– Krenuli smo, prije svega, zbog društva. Prijatelji su trenirali rukomet, nakon čega smo i mi počeli. Svidjelo nam se, te smo ostali do danas – otkrio je Bruno Jeličić.
– I krenuli smo zajedno. Brat i ja. Jer, blizanci se moraju držati skupa – uskočio je Hrvoje.
Po pozicijama su se podijelili »bratski«. Svi su, kažu, prošli manje-više sve, a na koncu su našli onu poziciju koja im najbolje odgovara. Milovcima je, naglašava Hrvoje, lakše. Ljevaci su, ipak. Stoga su njihovi desno krilo i desni vanjski. Jeličići, jasno, ordiniraju sa suprotne, lijeve strane. S obzirom na prirodu natjecanja, sva četvorica naših junaka su brzo došla do seniora pa je često trebalo uskladiti školske obveze s igranjem u prvoj momčadi. Milovci trebaju i dalje, dok su se Bruno i Hrvoje riješili tog »tereta«.
– Koji put zapostaviš školu, koji put rukomet. I onda mijenjaš, kombiniraš… Ne može se sve stići u isto vrijeme. Bilo je tu i raznoraznih izvlačenja. Svaki ponedjeljak – ispričnica. Ako si igrao nedjeljom, pogotovo na gostovanju, kažeš da si umoran i da se ne možeš dignuti na nastavu – smije se Hrvoje, koji je, kao i Bruno, za seniorski sastav debitirao 2014. Roko je tek ove sezone zaigrao za prvu momčad, Ivan, zanimljivo, godinu ranije. Razloge valja tražiti u košarci, koja je bila Rokova prva sportska ljubav. No, na nagovor brata je popustio i odlučio se za rukomet. Kaže da nije pogriješio.
Rukomet kao balet
S obzirom na to da je rukomet prilično čvrst, neki bi rekli i agresivan, sport, kada su zajedno na parketu braća uvijek prvi potrče jedan drugome u pomoć. Jer, kako je rekao Ivan, brata valja braniti. Imajući u vidu da se radi o blizancima, otvaraju se tu razne mogućnosti za spačke. Bruno i Hrvoje nemaju taj luksuz, no Ivan i Roko bi mogli »zapapriti« sucima i zamijeniti dresove ako je jedan isključen, a igrao je dobru utakmicu.
– Nije loša ideja, ali nismo to prakticirali. Rijetko smo dobivali crvene kartone – opomenuo je Ivan.
– Igramo fino i kulturno, bez pretjerane grubosti. Rukomet je i poznat kao takav. Skoro kao – balet – kroz šalu će Hrvoje.
Liga u kojoj se natječu je mahom razvojna liga i liga sportskih entuzijasta. Većina igrača ima manje od 30 godina te se uz rukomet i dalje školuje ili radi prve poslove, a najstariji igrač je član upravo – Biograda.
– Da, to je naš suigrač Danijel Duvnjak koji ima 40 godina. Ostatak suparnika je osjetno mlađi. Mahom mlađarija – kazuje Hrvoje, koji se nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja zaposlio u marini. Brat Bruno radi na građevini. Na pitanje je li bilo teže igrati i školovati se, ili je teže sada s poslom, daje pomalo neočekivan odgovor.
– Teže je bilo u školi. Tamo si mogao više izgubiti. Ako ne učiš, past ćeš razred. Sada imaš svoje jasno definirano radno vrijeme i obveze, nakon čega si, kao i vikendom, slobodan. Jedini »minus« je što se sada ne možeš izvlačiti na rukomet. Neovisno o tome koliko si umoran i što te boli, moraš doći. Odraditi se mora.
Kao i većina mladih rukometaša i glavni protagonisti naše priče imaju svoje sportske idole. Zanimljivo, sva četiri različite.
– Ivano Balić – odlučno je kazao Roko, što je bio odgovor koji je izazvao »podbadanja« ostalih.
– Klasika… – s neodobravanjem reče Bruno.
Njemu je, pak, najdraži dugogodišnji igrač PSG-a i »nordijski rukometni bog« Mikkel Hansen. Bratu mu Mikkelov nekadašnji klupski suigrač i česti »krvnik« hrvatskih nada Nikola Karabatić. Ivan je odabrao »Čupka«, naše ponajbolje desno krilo nakon Mirze Džombe.
Ljubav kao prvog dana
Ambicije su im, jasno, nešto manje. I dok se za Hrvoja po Biogradu »šuškalo« da će u Barcelonu, mladi rukometaš upozorava da ne treba vjerovati baš svim kuloarskim pričama. Dobro je njemu, kaže, i u Biogradu. Još kad bi se natjecali u ligi više… Ipak, da ne bi sve ostalo samo i isključivo na šali, govori podatak da je Hrvoje jednom bio i na okupljanju mlade reprezentacije.
– Regionalnom, doduše. I davno je to bilo, još u mlađim kadetima.
Ljubav prema rukometu je i dalje jaka gotovo kao prvog dana. Najgore je bilo za vrijeme pandemije kada su sva sportska natjecanja bila zaustavljena.
– Bila je to prava depresija. Nismo igrali, nismo trenirali. Vidjeli smo kako bi to bilo bez rukometa i zaključiti – »bolje ne«. Bilo bi previše dosadno u životu. Ne ponovilo se! Ovako uvijek negdje putujemo, natječemo se… – uglas će braća Jeličić.
Najdražeg suigrača nemaju. Odnosno, ne bi bilo prikladno ikoga istaknuti. Ovisi to, izgleda, o tome koliko im tko puta asistira. Tek za kapetana Marina Troskota kroz šalu ističu:
– On je jedan od lošijih na terenu. Igra samo zato što je jedan od starijih i zato što igra dobru obranu. A svi znamo što se kaže za one za koje se govori da igraju dobru obranu…
Trenira se četiri puta tjedno po sat i pol, plus utakmica. Optimalno opterećenje s obzirom na rang u kojem se natječu. O treneru momci imaju samo riječi hvale, kao i o suparnicima. Stoga za kraj nije bilo velikih najava vezanih uz vjerojatno odlučujući susret protiv glavnih rivala u Splitu.
– To nećemo govoriti. Ne samo da ne bismo »urekli«, već i zato što zaista cijenimo protivnike. Govoriti treba na terenu. A tamo – neka bolji pobijedi – u glas će braća blizanci Jeličić i Milovac.
»Knock-down«
U moru priča i anegdota koje su prikupili tijekom svog bavljenja rukometom, teško je istaknuti one najzanimljivije. Nešto lakše one – bizarnije.
– Jednom sam gluhonijemog čovjeka sa slušnim aparatom pogodio loptom u glavu za vrijeme utakmice. Slučajno, naravno. Jadan čovjek se srušio i desetak minuta bio u »knock-downu«. Nije mi bilo svejedno. Kasnije sam mu se ispričao – prisjetio se Hrvoje.
Hrvoje: Na gostovanjima je »svaka pumpa naša«
Zanimljivo je bilo čuti kako izgledaju gostovanja u trećem razredu hrvatskog rukometa. Putuje se s dva kombija, braća se, jasno, ne razdvajaju, a dobre atmosfere nikad ne nedostaje.
– Svako naše gostovanje je komedija. Prva »predstava«. Okupimo se ispred dvorane, podijelimo po kombijima i onda kreće pjesma. Čitavim putem. Dobro, ako je malo dalje putovanje, onda se ponekad i zaspe. Odradimo utakmicu, pobijedimo, i na povratku je »svaka pumpa naša«. Uvijek je veselo – otkrio je Hrvoje Jeličić.
Brat protiv brata?
Nije bilo lako iz momaka »izvući« tko je bolji u bratskim okršajima. Mlađi par blizanaca nije htio uspoređivati, no Jeličići su jedva dočekali da podbodu jedan drugoga.
– Treba pogledati statistiku – ističe Bruno, koji očito ima »zaleđe« za svoju ideju. No, na koncu priznaje.
– Hrvoje je ipak bolji po broju golova. Ali, gledamo li prekršaje, tu prilično zaostaje.
Želja ulazak u viši rang
Biograd se trenutno zbog slabije gol-razlike nalazi na drugoj poziciji na ljestvici Druge HRL Jug, s istim brojem brodova kao vodeći Split. Sudeći po formi, a upućeniji kažu i kvaliteti obje momčadi, o prvaku će odlučivati međusobni susret.
– Uvijek je želja ulazak u viši rang. Želimo se okušati protiv jače konkurencije, a rukomet je zasigurno kvalitetniji u Prvoj ligi. Šanse su nam 50-50. Ili mi ili oni. Na domaćem parketu smo odigrali neriješeno, a sve će odlučivati međusobni okršaj u Splitu. Već se polako pripremamo za tu utakmicu i jedva je čekamo, a u međuvremenu ćemo, vjerujemo, sve pobjednički odraditi – kazao je Hrvoje Jeličić.
najnovije
najčitanije
Zadar
NOVI ČLANOVI
Odlukom župana Božidara Longina imenovani novi članovi Kazališnog vijeća
Svijet
predsjednički izbori
Kći bivšeg američkog republikanskog predsjednika podržala Kamalu Harris
Zadar
PROSLAVA
Svečana misa za 1000 lovaca po prvi put u Zadru, donosimo program
Košarka
NEBOJŠA BELIĆ
Muzej zadarske košarke prisjetio se legendarnog dužnosnika: ‘Počivao u miru Božjem…’
Svijet
stravična situacija
U španjolskim poplavama život izgubilo više od 50 ljudi
Hrvatska
obitelj ogorčena
Dječak jedva preživio nakon rutinske operacije: ‘Zašto mi ga puštaš dok krvari…’
Scena
MATS HUMMELS
Njemački nogometni velikan koji ima vile u Posedarju pozirao s novom curom
Zadar & Županija
suhe špine
U srijedu bez vode dio Zadra i Zemunika Donjeg
Županija
CESTA D8
Napokon završena prometna studija kritične točke u Murvici
Nogomet
1. ŽNL