BESANA NOĆ Nek se raja konačno veseli - pobjeda veća od nogometnog terena!

I am from Bosnia, take me to America… kruže svijetom dugih, dugih 15 godina stihovi Dubioze Kolektiv, a konačno su se i ostvarili. Bosna i Hercegovina ide na Mundijal! Drugi put u svojoj povijesti Zmajevi će sudjelovati na najvećoj svjetskoj pozornici. Besana je noć iza svih u Bosni i Hercegovini, gdje je nakon Bajraktarevićevog kaznenog udarca krenula općenarodna ludnica. Zaslužila je BiH ovo, zaslužila je to zbog svih svojih nedaća u državi i društvu, zaslužila je jednu takvu prekrasnu noć koje će se svi sjećati do kraja svojih života. Zaslužili su to prije svega Zmajevi, na čelu sa Sergejem Barbarezom koji je, kako je Edin Džeko fino prokomentirao na velikom dočeku kod Vječne vatre u Sarajevu, “izblefirao” Talijane.

Pucanje u nogu

Svakojake trikove pokušali su Azzurri, kako i danima prije utakmice preko medija, tako i nakon što su stigli u Zenicu snimanjem treninga BiH, iako je to bilo zabranjeno, ali i na samom terenu, na što glavni sudac Clement Turpin nije previše padao. No, sve to zajedno bilo je dovoljno za novo monumentalno razočaranje. Velika Italija propušta treće Svjetsko prvenstvo zaredom. Gennaro Gattuso, koji je trebao biti spasitelj svega dobroga što Azzurri predstavljaju na reprezentativnoj sceni, obećao je kako će otići živjeti daleko od Italije ukoliko se ne kvalificiraju na Mundijal.

Sam Gattuso izgubio je ovu utakmicu. Igrao ih je mnogo kad je bio na klupi Hajduka, kako na malo težem terenu, tako i pod specifičnim pritiskom “balkanskog mentaliteta”. Međutim, izgleda da nije naučio ništa. Iako je s Majstorima s mora manje-više redovito dobivao teške utakmice, one koje se moraju izvući na mišiće, ovog puta pritisak je bio veći i jači. Pred kraj prvog poluvremena dočekao je Gattuso svog antiheroja. Potpuno nepotrebno Bastoni je “otišao do kraja” i oslabio svoju momčad. A onda je svoje prste u toj ludosti umiješao i Gattuso vađenjem Moisea Keana u drugom poluvremenu, jedinog igrača koji je donosio prevagu i držao talijansku glavu iznad vode. Propucao si je nogu legendarni Talijan tim potezom koji je nakon toga svega mogao samo pjevušiti “…Zenico, mrzim svaki kamen tvoj..”

Robin Džeko

Baš kao i u Walesu kako se utakmica bližila kraju, tako je BiH postajala sve konkretnija. Jest, imali su igrača više i bilo je za očekivati da će se stezati obruč, ali to je bilo upravo ono što je Zmajevima trebalo. Jer današnja Italija jednostavno je miljama daleko od bjesomućne Italije koja je 2006. godine u Berlinu podigla “Božicu”. Nema tu onog pobjedničkog mentaliteta, već s vremenom rastu tenzije i nervoza. A baš tada nastupaju i greške. Upravo zbog toga Zmajevi su i više nego zaslužili tu prekrasnu noć. Kao i u Cardiffu, nisu gubili glavu, po govoru tijela vidjelo se da će postići gol. Briljirao je Donnarumma, potpuno opravdao status jednog od najboljih na svijetu, no i njega je pritisak pokosio kad je bilo najvažnije. Imao je Bajraktarevićevu loptu “na ruci”, međutim, umjesto dodatne drame u trileru na Bilinom polju, uslijedila je gorka pilula koja će se jako, jako teško progutati. Baš kako stoji na ulazu na groblje u Napulju – mrtvi, ne znate što ste propustili. I stvarno ne znate. Ako pitate Talijane, srećom, jer bi možda umrli od tuge. Tko je mogao misliti da će svjetskim prvacima iz 2006. u sljedećih 20 godina maksimum na Mundijalu biti ispadanje u grupnoj fazi?

Bilo kako bilo, povijest pišu pobjednici. A pobjednici su Zmajevi. Nogometno gledajući, baš nitko nije više od Edina Džeke zaslužio novo veliko natjecanje sa svojom reprezentacijom. Nogometni velikan u petom desetljeću života i s potrganim ramenom dočekao je svjetla pozornice. Zaslužio ih je itekako taj vječni “Robin”. Nikad nije prezao od toga da se stavi sa strane, odradi za momčad ono što treba i ostavi “vrhnje” nekome drugome. Unatoč tome, o impozantnoj karijeri uopće ne treba ni pričati. Veličina ovog uspjeha utoliko je veća jer su glavni oslonac mladići od jedva 20-ak godina života, a javno obznanjen cilj bio je Euro 2028. godine. No, Zmajevi su nadmašili i očarali sami sebe, a kamoli ne svijet.

Zajedništvo

Zmajevi koji su nakon tko zna koliko vremena uspjeli napraviti nemoguće – spojiti narode unutar svoje države. Odradio je po tom pitanju i veliku ulogu Novak Đoković, koji je stigao u Zenicu navijati za BiH i proslavio veliki trijumf. Odradili su po tom pitanju i mnogi Hrvati u Hrvatskoj, gdje je trijumf Zmajeva i istinska sreća zbog uspjeha susjeda jedna od glavnih tema razgovora u kafićima. Uistinu je teško uopće sjetiti se kada su Hrvati s tolikim žarom navijali za nekoga, a da to nije Hrvatska.

Pobjeda je ovo veća od razmjera 105 x 68 metara, koliko je velik teren u Zenici. Zapravo, veća je i od najvećeg travnjaka na svijetu. Pobjeda je ovo koja donosi zajedništvo u toliko duboko razdijeljenu sredinu. Pokazali su i dokazali susjedi ultimativnu važnost sporta – ujediniti sve strane, pokazati da svakodnevne brige mogu, barem na neko vrijeme, ostati po strani, pokazati da za sreću nije potrebno toliko puno koliko se više puta čini. Nek se raja konačno veseli!