Barbara Vrhar:' Svaki koš djeteta s posebnim potrebama mi je velika nagrada'

Sve je više zagovaratelja kako posao trenera nije zanimanje, nego poziv. Raditi s djecom gotovo na svakodnevnoj bazi u njihovom usmjeravanju prema određenom cilju vrlo je težak zadatak. Kada se u tu računicu dodaju još i djeca s posebnim potrebama, zadatak postaje još teži pa ga često ljudi preskaču ili potpuno ostavljaju »nekome drugome«. Tih »drugih« nema puno, a mnogi će reći da ih nema ni dovoljno. Upravo su zbog toga u KK ABC pod predsjedničkom i trenerskom palicom Barbare Vrhar su krenuli u tom smjeru.

– Prije devet sam godina iz Čakovca stigla u Zadar i nisam ni sanjala da ću jednog dana imat svoj košarkaški klub i da ću se baviti trenerskim poslom, jer iako sam cijeli život u sportu više sam bila orijentirana na strojarstvo jer nam je ono »usađeno« u obitelji. Međutim kada dođete u Zadar jednostavno zavolite košarku jer je ona ovdje sve. Cijela ova priča glede djece s poteškoćama krenula je u rujnu 2023. godine na nagovor Ane Tomašević da njenog sina Antu pokušam trenirati, s obzirom na to da voli košarku. S Antom sam dosta individualno radila te sam vidjela da ima velikog pomaka i da sam se snašla u tome iako sam se jako bojala kako će to sve funkcionirati. Na početku sam mislila da to definitivno ne mogu, ali sada mogu samo reći da ne znam kako sam živjela bez njih. To su djeca koja imaju vrlo izraženu empatiju, pristojna i jako lijepo odgojena i veselim se svakom treningu jer jednostavno napune srce i osjećate se bolje uz njih. Znate da ste ih razveselili jer ste im dali nadu. Svaki zabijeni koš ili dribling za mene su nagrada – započela je Vrhar dodajući kako je nakon Ante »lavina« samo krenula.

Streloviti razvoj

– Ante danas povremeno trenira u redovnom programu, a ponekad sa svojim vršnjacima iz škole (OŠ Voštarnica). Kako je to sve krenulo tako su mi se počele javljati i druge mame da bi upisale svoje dijete s poteškoćama i danas u klubu ima devetero djece s poteškoćama u razvoju u Zadru. Moram isktanuti da imam četiri dječaka s poteškoćama u razvoju koji su stalno na redovnom treningu i da odlično funkcioniraju s ostatkom ekipe iz redovnog programa

Vrhar ni na tome nije stala jer je stigao poziv iz Pakoštana…

– U ožujku dobivam poziv od Kristine Striguljice koja mi kaže kako bi jako željela da sa svojom pričom dođem u Pakoštane. Da se pokrenu treninzi s djecom s poteškoćama u razvoju. I tako dva puta tjedno odlazim u Pakoštane i tamo također radim s djecom, a tamo ih ima 11. Ove subote, 1. lipnja, na Višnjiku imamo druženje ekipe s poteškoćama u razvoju iz Zadra i Pakoštana da vidimo koliko smo napredovali, da se roditelji, a i djeca sprijatelje te nastanu nova poznanstva i da vidim što još ispraviti i poboljšati u njihovom radu. Uskoro idemo u Osijek i na Brač, gdje smo dobili poziv da ih posjetimo, tako da se veselimo upoznati nova mjesta i nove ljude – istaknula je Vrhar.

Osim djece s teškoćama u klubu treniraju i druga djeca pa tako ukupno brojka raste na 90-ak mladih košarkaša i košarkašica.

– U redovnom programu kao treneri radimo Hrvoje Perinčić i ja, a što se tiče djece s poteškoćama tu je i Danijela Čanković koja mi pomaže u treninzima i naši divni volonteri. Sezona nam je jako kratko trajala, svega dva mjeseca te smo nažalost zbog tako kratkog vremena, ali i bolesti pojedinih igrača koji su trebali igrati u dvije selekcije, odustali od natjecanja te smo na kraju završili s našim kadetima koji su bili treći na ljestvici. Vjerujem da bi bili i bolji da je sezona duže trajala jer odigrati sve utakmice u osam tjedana sigurno nije nimalo lako i to se vidjelo na svim igračima. Tako je kako je, odigrali smo i završili bez ijedne teže ozljede, što je još i najvažnija stvar – objasnila je Vrhar.

Stigmatizacija

Iako se mnogo toga uspjelo napraviti u kratkom razdoblju i pokazalo se »da se može«, Vrhar i KK ABC na ovome ne planiraju stati.

– Plan je povećati broj sati i odvojiti grupe po godinama da bi se više moglo napraviti. Moram se zahvaliti u Zadru SC Višnjiku, gdje se odvijaju treninzi te Snježani Jurinić i Denisu Karloviću koji su nam odmah našli dvoranu da smo mogli krenuti s treninzima te također bez pomoći ravnatelja OŠ Pakoštane koji je isto tako odmah našao slobodne termine za djecu u dvorani. Ipak najveća zahvala ide Općini Pakoštane, Gradu Biogradu na Moru te općini Sveti Filip i Jakov koji su omogućili djeci s njihovog područja da imaju besplatne treninge.

Najpozitivnije iz cjelokupnog iskustva treniranja je razvijanje socijalnog ponašanja, odnosno postepeno nestajanje stigmatizacije prema djeci s poteškoćama.

– Ja nisam imala slučaj na svojim treninzima niti nasilja niti bilo kakvih stigmatizacije jer ja djecu u redovnom programu od prvog dana učim da smo svi isti i da ne postoji razlike među nama. To je zapravo i naš cilj, odgojiti djecu u pristojne ljude koji poštivaju sve i svakoga. Nema veze jesmo li mi deblji, mršaviji, viši, niži, s naočalama, jednom kraćom nogom… Razlike ne postoje. Posljednjih pet godina sve savršeno funkcionira i tako neka se nastavi – kazala je Vrhar napominjući da i van njezinog kluba stvari izgledaju pozitivnije.

– Kako sam u kontaktu s roditeljima djece mogu reći da vidim kako se stvari mijenjaju na bolje. Uključeni su i u druge neke sportske aktivnosti. Također većina škola ima posebna odjeljenja pa su djeca u djelomičnoj integraciji. Isto tako ima ih u razredima s asistentom. Puno stvari se mijenja na bolje, ali još uvijek treba dosta edukacije i rada na širenju svjesnosti. Djeca s teškoćama su dio našeg društva – zaključila je Vrhar.

Košarka u Hrvata

Vrlo svijetlu budućnost Vrhar predviđa hrvatskoj košarci.

– Imamo vrhunsku kadetsku i juniorsku reprezentaciju koja već sada ostvaruje odlične i zapažene rezultate. Također, imaju priliku s vrhunskim NBA-a igračima napredovati i nastaviti s uspjesima hrvatske košarke. Svi se sjećamo srebrnog odličja i nadam se da će se takav uspjeh uskoro ponoviti.