Pod ekoproizvodnjom osam posto površina, do 2030. cilj 14 posto

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstava akcijskim je planom razvoja ekološke proizvodnje od 2023. do 2030. godine postavilo cilj povećanja ekološke proizvodnje u Hrvatskoj s postojećih 8,07 posto poljoprivrednih površina na 14 posto. Međutim, trend rasta ekološke proizvodnje oscilira i nema pokazatelja koji bi upućivali na realizaciju plana, s tim da je prijedlog Europske komisije bio da se udio ekološke proizvodnje do 2030. povećana na 25 posto.

Poručuju to iz Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača (HSUEP) koji je na nedavnoj godišnjoj skupštini razmatrao problematika stanja u ekološkoj proizvodnji u Hrvatskoj u odnosu na realizaciju Strateškog plana zajedničke poljoprivredne politike (SP ZPP) od 2023. do 2027, odnosno navedenog akcijskog plana.

Savez je zatražio i sastanak s predstavnicima Ministarstva poljoprivrede i Agencije za plaćanja u poljoprivredi kako bi se razmotrila situacija vezana za problematiku ekološke proizvodnje.

Novac velikima

– Strateški plan ZPP-a strateška je podloga za realizaciju zacrtanih planova, a dosadašnja realizacija tog strateškog dokumenta pokazuje prvo da je sam akt iznimno opširan i kompliciran te već sada u realizaciji pokazuje tromost i ne daje očekivane rezultate.

Jedan od značajnih pokazatelja realizacije plana investicijske su intervencije (prijašnje mjere), koje ne prepoznaju kritične i strateške sektore i presporo se realiziraju (Intervencija 73.10 i 73.).

Što se tiče ekološke proizvodnje, udio od 10 posto ukupnih sredstava iz intervencija 73.10 i 73.12 namijenjenih ekološkim proizvođačima nije ispunio očekivanja kako zbog premalog iznosa namijenjenih ekološkoj proizvodnji tako i zbog činjenice da je većina rezerviranih sredstava prema vidljivim preliminarnim rezultatima natječaja pripala velikim proizvođačima, dok su mali proizvođači, koji su okosnica ruralnog prostora, ostali bez potpore, ističu u HSUEP-u.

Ekološka proizvodnja zahtjevnija je od konvencionalnog načina proizvodnje, kako u tehnološkom tako i agrotehničkom pogledu, što u konačnici rezultira većim troškovima proizvodnje i utrošenom većom količinom rada te 30 posto manjim prinosima u prosjeku.

Činjenica je da su ekološki proizvodi na tržištu često u rangu cijena proizvoda iz konvencionalnog uzgoja, pa su potpore u ekološkoj proizvodnji presudne za održavanje i povećanje udjela te proizvodnje.

Povrtlarka Danijela Stanešić iz Vukosavljevice pokraj Virovitice je, kaže, razmišljala o ekološkoj proizvodnji, možda rajčice i paprike babure, no kada je sve zbrojila i oduzela, odustala je.

– Kod nas je to neizvedivo, jer kod ekološke proizvodnje morate znati da prinos pada i 60 posto, a istovremeno tako proizveden proizvod nitko neće platiti po cijeni po kojoj se on treba platiti jer ga je skuplje proizvesti.

Ta proizvodnja, uz smanjeni prinos u odnosu na konvencionalnu proizvodnju, nije potpomognuta ničim i ne možete objasniti našem prosječnom potrošaču da je to, primjerice, ekološka rajčica i da treba stajati dva eura te da je rodila znatno manje nego u konvencionalnom uzgoju, kaže Stanešić.

U Savezu to potkrepljuju brojkama, ističući kako je posebno teška situacija upravo u povrtlarskoj proizvodnji, gdje potpore čine tri posto prihoda, a udio ukupnih površina u ekološkom uzgoju na kojima se proizvodi povrće iznosi samo četiri posto.

– To ukazuje da potpore u ekološkoj proizvodnji za održivo gospodarenje i povećanje ukupne proizvodnje nisu dovoljne. Isto tako, sustav mora prepoznati one korisnike potpora koji formalno zadovoljavaju uvjete, ali ne primjenjuju adekvatnu tehnološku i agrotehničku razinu i cilj im je jedino realizacija potpora u poljoprivredi.

To najčešće nisu mali proizvođači pa je šteta samim tim veća i potpore za ozbiljne proizvođače su manje, upozoravaju u HSUEP-u.

Zvonko Pipić iz Jugovog Polja kraj Suhopolja ima već uhodanu ekoproizvodnju lješnjaka, i to na 13 hektara, a u njoj je i sin. I on upozorava na problem. Svi, kaže, u ekološku proizvodnju krenu zbog potpora, a one su, dodaje, različite, ovisno o kategorijama proizvodnje – je li ona ratarska, povrtlarska, trajni nasadi ili nešto drugo.

– Iako ekološka proizvodnja slovi da ima veće potpore od konvencionalne, to u svim slučajevima nije tako. Odustao sam od kamilice i prešao na lješnjak, kod kojeg prvih pet-šest godina nemaš ploda i po toj osnovi imaš za tu razliku veću omotnicu po hektaru i tako barem dijelom, ne u cijelosti, nadoknađuješ te prve godine bez prinosa, kaže Pipić, čiji su nasadi lješnjaka sada u rodu.

Za poticaje kaže da su bili i veći, no da su nešto smanjeni. Kada je riječ o zaštiti u ekoproizvodnji, postoje dozvoljena, provjerena biosredstva protiv insekata i bolesti, a koja su i nešto skuplja.

Urod predaje u Poljoprivrednu zadrugu Naš lješnjak, koja ima oko 180 članova, a Pipić je jedan od njih, tj. sa sinom je jedan od osnivača. Osnovana je 2024., sjedište joj je u Virovitici.

Sada je tu i pogon u Đakovu, zakupljena hala za otkup, a roba odmah ide Talijanima. Ocjenjuje da postoji trend rasta ekoproizvodnje lješnjaka, na što utječe podupiranje tih prvih godina nakon podizanja trajnih nasada.

Otežavajući propisi

– Kada nasad stasa, ideš na neki urod, ideš na kilažu. Kada si u ekopriči, moraš imati kuću koja je prati. No, kod nas je samo manji dio potrošača osviješten za ekološki proizvedenu hranu, uz stav da je to skupo, a sama cijena moga proizoda nije bitno različita od onoga iz konvencionalne proizvodnje, kaže Pipić koji po kilogramu dobiva od 2 do 2,20 eura.

– U petoj godini netko ima 100 kilograma, a netko tonu uroda, a s osam ili devet godina od 2,5 do tri tone. Cijena je ista, ali je s više godina veća količina, kaže Pipić.

Krajem prosinca 2024. objavljen je tekst natječaja s prilozima i uvjetima realizacije za preradu poljoprivrednih proizvoda. Velik broj ekoloških proizvođača zainteresiran je za tu potporu.

– Ono što je otežavajuće jesu propisi kojima se regulira prerada i koji ne prepoznaju male proizvođače koji često moraju zadovoljavati sanitarne, građevinske i porezne uvjete poput velikih proizvodnih sustava, a sve to zahtjeva preveliku količinu dokumentacije, projekata, elaborata te u konačnici i financijskih sredstava.

Dok, primjerice, u Sloveniji na svakih nekoliko manjih mjesta postoji barem jedna mesnica s preradom poljoprivrednih proizvoda, u Hrvatskoj to u pravilu ne postoji. Da ne govorimo o uvjetima prerade za proizvode s oznakom ekološkog proizvoda, upozoravaju u Savezu udruga ekoloških proizvođača.

Pir, raž, heljda, sikavica, sjemenski stočni grašak – to je ono što ratar Mirko Miladinović iz Koritne pokraj Đakova ekološki proizvodi, i to na 28 hektara. I on ocjenjuje da naš potrošač nema navike da bi (značajnije) posegnuo za ekohranom, kao što je njegovo brašno od pira.

– Kilogram mog pirovog brašna je 2,5 eura. Puno je zdravije od običnog, bijelog brašna, a ako se njime umijesi kruh, tog se kruha puno manje pojede, lakši je za probavu.

To je brašno skuplje tri puta od običnog, no ako je zdravije, a jest, i manje ga trebate, dođete na to da nije puno skuplje od običnog brašna, kaže Miladinović.

Kod potpora za ekoproizvodnju podsjeća na EZP – ekološki značajne površine, na što ima nešto više od 300 eura plus osnovno plaćanje i druge mjere.

– Nije mi poticaj u prvom planu, ja se tom ekoproizvodnjom bavim jer imam neki svoj interes, no istina jest da mnogi siju u »ekološkoj« radi poticaja i nije ih briga za proizvodnju. Ja ne razmišljam tako. U početku sam išao u nju radi poticaja, dvije godine dvoumio sam se hoću li ući u nju ili ne.

Zbog neke nužde i kalkulacija sam ušao i nisam se pokajao, priča Miladinović o svojim iskustvima s ekološkom proizvodnjom.

Ona se, kaže, dobro odrazila i na tlo – zemlja se revitalizira i daje dobre uvjete za solidne prinose, uz vođenje računa o osnovnim stvarima kao što su plodored i sve pravovremene radnje. Struktura tla mu se, kaže, popravlja, kiselost smanjuje, ide nabolje.