Obitelj Domagoja Zlatara bavi se kozarstvom: Na farmi koza francuskih alpina nema praznog hoda

Domagoja Zlatara zatekli smo ga u najvećem poslu. Domagoj dolazi iz Gole u Prekodravlju, na samoj granici s Mađarskom, nekih 15-ak kilometara od Hlebina, mjesta poznatog kao dom slavnih hrvatskih umjetnika naivaca.

»Iza nas je jedan od najnapornijih mjeseci u godini, jer početkom siječnja počinje jarenje. Često to izgleda tako da u kući tih dana samo jedete i spavate, dok cijeli dan provodite u štali, prateći kako se koze jare i pomažete im«, priča kroz osmijeh Domagoj.

Svako jare francuske alpine koje uzgajaju označava lančićem kako bi spriječio miješanje, a zatim upisuju sve relevantne podatke u evidencijsku listu, tko je majka, tko otac, te ih važe.

Ovaj zahtjevan period traje od siječnja do ožujka i izuzetno je intenzivan, budući da zahtijeva puno pažnje, preciznosti i temeljite organizacije.

»I zapravo cijele godine uz redovne poslove na farmi, mužnju, spremanje sijena, brigu oko usjeva kukuruza i pšenice, nemamo nikakvu mrtvu sezonu. Možda je jedino prosinac malo mirniji, a svih ostalih mjeseci smo ili u štali ili na traktoru«, kaže.

Ojarilo se osamdeset koza

U zadnjih tjedan dana ojarilo mu se oko osamdeset koza, dakle u prosjeku po dvije dnevno. Na sreću, nije bilo nekih pretjeranih gubitaka. Gubitaka uvijek ima, ali… dakako, dok su u razumnom postotku, to nije ništa strašno.

»Jarići lijepo napreduju, još su s majkama u boksovima, a početkom veljače kreće isporuka mlijeka Vindiji. Tada ću ih početi odvajati od majčinih sise, a koze će ići na izmuzište. Mužnja traje prvih 15 dana veljače, ujutro i navečer, svakog dana. Nakon ovog perioda jarenja, koji traje od siječnja do travnja, kreću poljoprivredni radovi, sjetva kukuruza, lucerne, a zatim košnja«, dodaje.

Priča o Zlatarovima priča je o obiteljskom gospodarstvu koje u Goli traje desetljećima. I njegov otac Josip, inače umirovljeni profesor u srednjoj školi u Koprivnici, ima OPG s dugogodišnjom tradicijom uspješnog poslovanja, specijaliziran je za tov bikova, a ujedno i za uzgoj pšenice i kukuruza koje prodaju.

»Moji roditelji cijelog života bave se proizvodnjom kravljeg mlijeka, a ja sam uz životinje, rad i traktore od malih nogu. Zbog toga sam upisao srednju školu za veterinarskog tehničara u Križevcima, a zatim Visoko gospodarsko učilište, gdje sam stekao titulu prvostupnika«, priča.

Paralelno s obrazovanjem posvetio se i radu u poljoprivredi. Cijelog školovanja, srednje škole, ali i fakulteta, svaki je slobodan trenutak koristio kako bi pomogao roditeljima na poljoprivrednom gospodarstvu.

Vikende, slobodne dane, pa čak i bolovanja iskoristio je da bude uz obitelj i aktivno sudjeluje u poslovima na farmi. Taj je rad bio sastavni dio njegovog života i oblikovao je njegovu posvećenost poljoprivredi.

»Dok sam studirao u Zagrebu, upoznao sam svoju suprugu Katju, magistru agronomije. U Zagrebu nam se rodio prvi sin Ognjen, a jedno smo vrijeme i radili tamo. Kasnije smo dobili mlađeg sina Bornu, a sada imamo i dvogodišnju kćer Dunju. U početku smo planirali nastaviti s proizvodnjom mlijeka i čak izradili projekte za izgradnju farme muznih krava, no ti su se planovi na kraju izjalovili«, pojašnjava.

Spletom okolnosti i životnih događaja prije šest godina supruga i on su kupili farmu nedaleko njegove roditeljske kuće. Odmah su započeli s renovacijom, rekonstrukcijom i dogradnjom objekata koji su već postojali na tom poljoprivrednom gospodarstvu.

Pasmina za početnike

»Dva mjeseca nakon useljenja stigle su prve jarice, francuske albine, koju bih mogao usporediti sa simentalcem u govedarstvu. Ona nije koza koja proizvodi najviše mlijeka, niti možda ima najveće priraste jaradi, ali je vrlo dobra pasmina za početnike. Nije sklona bolestima, zdrava je, radoznala i prilično otporna«, pojašnjava

Od prvog matičnog stada danas su došli do 160 odraslih koza. Kako kaže, sa 128 muznih koza su prošle, 2024. godine proizveli 107 tisuća litara mlijeka što, uz količinu koju je jarad pomuzla, čini oko 900 litara po kozi.

Kozarstvo je zahtjevno, a životinje su inteligentne, temeljite i precizne.

»Otkup je osiguran, a što se tiče hrvatske cijene, ona je nekih 75 euro centi, što je više nego kravlje mlijeko, ali mi taj volumen proizvodnje ne možemo postići, kao što to može jedna govedarska farma«, dodaje.

Cijena kozjeg mlijeka varira ovisno o parametrima poput bjelančevina i mliječnih masti, pa se može dogoditi razlika od 5 do 10 centi više ili manje. Ipak, cilj je težiti većim cijenama, budući da su cijene inputa svake godine sve veće.

»Na početku ove naše odiseje smo dobili 50 tisuća eura, što nam je bio dobar vjetar u leđa. Kasnije smo aplicirali za nabavku opreme, postavili solare od 10 kW/h i povremeno kupovali određene strojeve. U to smo vrijeme odlučili kako ćemo se priključiti Vindiji koja je tada, kao i danas, imala dobar program za formiranje novih farmi. Pomogli su nam nabaviti prvi rasplodni materijal i omogućili financirani kredit«, ističe.

Prostor za poboljšanje

Domagoj vjeruje kako bi se sve se moglo unaprijediti. Danas postoje tehnologije koje olakšavaju mužnju, hranjenje i čišćenje objekata. Neke su već implementirali, ali još uvijek ima prostora za poboljšanja. Novi sustav automatiziranog hranjenja ili korištenje termalne energije za obroke sigurno bi smanjili fizički rad.

»Veliki dio žitarica koje proizvedemo ostaje doma na gospodarstvu, ili se koristi za pripremu krmnih smjesa. Moji roditelji, kao što sam već spomenuo, također imaju proizvodnju kravljeg mlijeka i tov junadi, tako da zaista puno toga treba pripremiti tijekom godine. Međutim, višak kukuruza i pšenice prodajemo«, dodaje.

On se osobno voli baviti poljoprivredom i stokom. Tu postoji određena ljubav koja ga drži u svemu tome, ali, s druge strane, svjestan je da moraju plaćati račune, a sama ljubav prema poljoprivredi, nažalost, nije dovoljna.

»Neke stvari jednostavno zahtijevaju ulaganja, bez obzira na cijenu. Muzna oprema danas je izuzetno skupa, pa bih svima koji razmišljaju o tome savjetovao da dobro procijene imaju li kapaciteta za takvu proizvodnju. Prema Libikovom zakonu minimuma, prinos ili proizvodnja ovisit će o onome čega imate najmanje, a ne o onome čega imate najviše. Sve treba biti dobro povezano u ciklus, kako bi se maksimalno iskoristilo«, priča.

Pronađu najslabiju točku

Domagojeve koze su zaista simpatične životinje, nježne i pomalo plašljive, ali istovremeno izuzetno znatiželjne i aktivne. Svaka od njih nosi svoju jedinstvenu osobnost, što ih čini ne samo dragim, već i vrlo zanimljivim stanovnicima farme.

»Dok sam počinjao s radovima, mislio sam kako sam napravio solidnu konstrukciju, kako je sve u redu i da neće biti problema. Međutim, koze uvijek pronađu najslabiju točku i doslovno unište ogradu za koju mislite da je neslomljiva. Nije da sam bio posebno vješt s alatima prije nego što sam se počeo baviti kozjom proizvodnjom, ali morao sam se izvještiti«, prisjeća se.

Kaže u šali kako se morao usavršiti u bravariji, stolariji i mnogim drugim vještinama kako bi farma funkcionirala. Poljoprivrednik danas treba jako puno vještina, od svega pomalo, da bude veterinar, knjigovođa, ekonomist… Moraju se zaokružiti svi aspekti da bi posao funkcionirao. Danas ima takvu alatnicu da bi mogao postati obrtnik, ako posao s kozama propadne.

»Uvijek imam rezervni plan«, kaže kroz smijeh. Ljubav prema poljoprivredi očituje se u svemu što radi, ali, dodaje, treba naglasiti da to nije lako, iako može inspirirati druge da se time bave. »Ne smijemo izokrenuti istinu i prikazivati da je to sve tako jednostavno, jer nije, ali s druge strane, ne smijemo ni demotivirati one koji žele ući u taj posao. To je naša moralna odgovornost«, zaključuje.