Bedrenica je vrlo opasna, ali je kod nas, srećom, rijetka

Tijekom hladnog rata SSSR je proizvodio oružje za masovno uništenje »žive sile«, među kojim i biološko oružje. Godine 1979. iz laboratorija u Sverdlovsku pogreškom su oslobođene spore antraksa. U bližoj okolici umrlo je najmanje 66 osoba. Obavještajne službe upozorile su na Irak, koji je 1985. počeo primjenu biološkog oružja i razvio program proizvodnje antraksa – navodi prof. dr. sc. prim. Darko Ropac, spec. epidemiolog te u nastavku svog priloga piše:

– O antraksu (bedrenica, crni prišt) u svijetu se počelo ozbiljnije govoriti tijekom 2001. godine, kada su američki novinari i političari počeli dobivati pisma s bijelim prahom, za koji se ubrzo utvrdilo da se radi o sporama smrtonosne bakterije Bacillus anthracis. U SAD-u su tada zaražene 23 osobe, a pisma sa smrtonosnim sadržajem pojavila su se i u Europi. Za to su okrivljene brojne terorističke organizacije, a kao potencijalni proizvođač optužen je Irak, što je poslužilo predsjedniku Bushu da napadne tu zemlju i svrgne diktatora Sadama Huseina (premda je poslije utvrđeno da Irak u to vrijeme nije raspolagao antraksom kao biološkim oružjem, a pisma je slao umno poremećeni američki znanstvenik).

Pomor goveda

Kod nas se ova bolest pojavljuje sporadično sve do 2022., kada je u Lonjskom polju uginuo veći broj goveda. Tada je oboljelo 17 osoba koje su bile u neposrednom kontaktu s oboljelim ili uginulim životinjama. Tijekom ljeta ove godine ponovno je izbila bolest među govedima u Dalmatinskoj zagori, zbog čega je proglašen bedrenički distrikt, u kojem je cijepljen veliki broj papkara, a više desetaka ljudi dobilo je preventivno antibiotike (postekspozicijska kemoprofilaksa).

Antraks je prije svega akutna zarazna bolest domaćih i divljih životinja koje se hrane travom, a tek potom se, kao i svaka zoonoza, može prenijeti i na čovjeka. Bolest je bila poznata još u doba staroga Rima, a vrlo intenzivno je istraživana u 18. i 19. stoljeću. Tako je otkriće bacila antraksa 1850. godine bila prva potvrda da je neki mikroorganizam uzročnik zarazne bolesti. Glasoviti znanstvenik Pasteur priredio je cjepivo protiv ove bolesti proizvedeno od samog uzročnika i započeo aktivnu zaštitu životinja.

Uzročnik bedrenice spada u najveće patogene mikroorganizme. Izvan organizma stvara vrlo otporne spore. Spore su izrazito otporne na vanjske utjecaje. U zemlji mogu preživjeti i više od desetak godina, kao i na dijelovima koji potječu od zaražene životinje (koža, vuna). Ova otpornost osobito je važna za širenje bedrenice među životinjama, kao i na ljude u industriji koja se bavi preradom spomenutih dijelova. Na uzročnika ove zarazne bolesti osjetljivi su biljojedi poput goveda, ovce, koze i konja, a mesojedi su potpuno otporni. Nažalost, čovjek od bedrenice obolijeva.

Antraks je bolest poznata u cijelom svijetu, pa tako i u našoj domovini. Obolijevaju prije svega domaće životinje, a tek potom čovjek. Bolest je češća u niskim močvarnim predjelima, a u krajevima s umjerenom klimom javlja se najčešće u ljetnim mjesecima. Učestalost bolesti kod čovjeka ovisi o njezinoj učestalosti kod životinja.

Čovjek se može zaraziti na različite načine. No svakako je nužan neposredan dodir s oboljelom životinjom ili uginulom od te bolesti. Osim toga do zaraze može doći i pri tvorničkoj preradi dijelova oboljele ili uginule životinje.

Zaraza kod čovjeka

Očito da antraks može biti profesionalna i neprofesionalna bolest. Profesionalno od ove bolesti mogu oboljeti stočari, veterinari, mesari, pastiri, kao i osobe profesionalno povezane s lovnim uzgojem divljači. Kod ovih profesija bolest se javlja kao kožni oblik. Sezonska učestalost kod ljudi usko je povezana s onom kod životinja. Stočari, seljaci i veterinari zaraze se pri njegovanju ili liječenju bolesne životinje, a mesari prilikom skidanja kože s takve životinje. Stoga se bolest javlja na rukama. Ovo je kod nas najčešći način zaražavanja.

Javlja se neovisno o profesiji u osoba koje jedu meso oboljele životinje (crijevni antraks) ili onih koji se koriste predmetima načinjenim od krzna, kože i vune oboljelih životinja. Rijetko bolest prenose insekti, a rijedak je i prijenos s čovjeka na čovjeka.

Oblik bolesti ovisi o mjestu ulaska uzročnika u organizam. Kao najčešći spomenut je kožni oblik, a moguća je i zaraza pluća i probavnog trakta. Kožni antraks zahvaća prije svega otkrivene dijelove tijela, a poznat je kao crni prišt ili maligni edem. U sredini prišta nastaje crno-smeđa krasta okružena prstenom ružičastih mjehurića. Smrtnost je prije uporabe antibiotika bila do 20 %. Plućni antraks nastaje udisanjem spora. Ovaj je oblik bolesti vrlo težak, ali srećom rijedak. Smrtnost je izrazito visoka uz pojavu sepse. Crijevni antraks nastaje nakon konzumiranja termički nedovoljno obrađenog mesa. Bolest je vrlo teška, s pojavom krvavog povraćanja i proljeva. Opće stanje bolesnika izrazito je teško, a smrtnost je visoka.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo antraks se u nas javlja relativno rijetko, tek ponekad pokoji slučaj godišnje.

Borba protiv zaraze

Kako su domaće životinje rezervoar i izvor zaraze za zdrave životinje i čovjeka, to se borba protiv ove bolesti provodi prije svega u iskorjenjivanju bolesti kod tih životinja. Tijela uginulih životinja potrebno je propisno i neškodljivo ukloniti. Najbolje je spaljivanje lešina u kafilerijama. U područjima gdje se pojavi antraks provodi se zaštita stoke cijepljenjem.

Ponovimo još jednom – kod čovjeka antraks nastaje ponajprije kao posljedica njegova rada s oboljelim životinjama ili njihovim produktima. Prilikom skidanja kože s uginule životinje ili pri klanju bolesne životinje moguće je zagađenje zemljišta i pašnjaka vrlo otpornim sporama antraksa. To je moguć izvor novih zaraza za životinje. Produkti napravljeni od dijelova oboljelih životinja mogu biti izvor zaraze za one koji ih koriste. Stoga je od svega najvažnije u suzbijanju ove bolesti provođenje opisanog postupka neškodljivog uklanjanja lešina te cijepljenje.

Premda je bolest relativno rijetka u našim krajevima, ipak treba biti oprezan pri skidanju kože ili korištenju dijelova tijela uginulih domaćih ili divljih biljojeda. Nađene lešine potrebno je duboko zakopati uz korištenje osobnih zaštitnih sredstava (rukavice, maske) i dezinfekciju ruku nakon obavljena posla. Još sigurnije je spomenuto spaljivanje u kafileriji.

dr. sc. prim. Darko Ropac