"Adrenalin je napravio svoje i nekako sam je uspio dovući do mula"

Branimir Šango je rođen u Kaliforniji, u San Pedru, a 1993. godine se vratio u Hrvatsku. Mater i ćaća su mu iz Privlake, tako da je povratak bio zapravo sasvim logična stvar. Živi u Zagrebu, a ljeti je najviše u Kruševu i u Privlaci.

Tunja na srcu

– To jutro k’o i svako drugo u Dalmaciji bilo je prekrasno. Jedino što nije po mojoj volji je da nema uopće daganja, a to mi je definitivno ješka broj jedan za ovo područje. Raspitao sam se malo i više manje svi kažu da je srdela iz Lidla odlična ješka pa sam kupio paket, priča nam Branimir.

– A ribolovna tehnika mi je tunja, iz ruke, zabacivanjem s mula. Nisam od štapa čovik, nije me nikada privlačilo. Kad sam bija mali ćaća i did su me uvik sa sobom vodili na tunju i to je jednostavno ostalo u srcu mom i za me nema zamjene, nastavlja Branimir svoju priču.

BRANIMIR SANGO SA SVOJOM PODLANICOM ? Podlanica je bila teska 2 kilograma

Kontra pa show

– To jutro se jedna od pola kile uspjela uvatit i jedan stvarno odličan šarun, i to sve prije 8 sati.

Tako je došlo skoro 10 sati, ostale još dvi srdele pa da ih ne bacim, arman tunju i zabacim. Povlačim iz dubine, padne na dno i nije prošlo niti dvi minute kad nešto uzme ješku i krene u duboko.

Ali ne vuče po dnu, već kao da je nešto krenulo prema gore s njom. Naravno, odlučim se za kontru rukom i to oštru, pa potegnem i prvo što pomislim je kako to na metar od dna udica može zapeti?

A onda je ona krenila doli raditi show, adrenalin je napravio svoje i nekako sam je uspio dovući do mula. Zvuči dramatično i s dozom pretjerivanja, ali podlanicu od dva kila vući horizontalno petnaestak metara vani prema kraju s najlonom od 0,50 milimetara debljine bila je borba samo takva.

Bilo je podlanica na tunji do sada jako puno, ali ovo je moj do sada najveći trofej…