Wendersovi ‘Savršeni dani’ su jednom riječju - savršeni!

Prošlo je gotovo punih godinu dana otkako je briljantna drama legendarnog njemačkog redatelja Wima Wendersa, ‘’Savršeni dani’’, premijerno prikazana na filmskom festivalu u Cannesu, no zahvaljujući sad već klasično tromim distributerskim odlukama, tek smo ovih dana dočekali i njezinu domaću kino premijeru. ‘Potius sero quam numquam’ iliti ‘Bolje ikad nego nikad’ rekla bi stara rimska poslovica i s njom se u ovom slučaju apsolutno slažem. Čekanje se višestruko isplatilo. Prije negoli elaboriram taj svoj zaključak, dozvolite mi da vas u nekoliko crtica upoznam s radnjom Wendersova najnovijeg autorskog trijumfa.

Uživanje u malim stvarima

Priča filma prati Hirayamu (Kôji Yakusho), sredovječnog muškarca koji za kruh zarađuje čišćenjem javnih zahoda u Tokiju. I dok bi se mnogi grozili takvog posla jer ga smatraju ponižavajućim, on je krajnje discipliniran, šutljiv, marljiv i skroman i spremno odolijeva modernom i užurbanom ritmu svijeta, odnosno, uživa u malim stvarima poput čitanja knjiga, slušanja glazbe na kasetama, fotografiranju drveća ili brizi o mladicama istih. Određeni neplanirani susreti lagano ga izbace iz komforne zone i otkriju njegovu prošlost…

Niti sam Wim Wenders vjerojatno nije slutio kako će mu jednog dana zazvoniti telefon kroz čiju će slušalicu začuti jednu od najneobičnijih poslovnih ponuda ikad, ali i to se dogodilo. Naime, kad su za potrebe održavanja Olimpijskih igara u Tokiju 2020. gradski oci odlučili financirati redizajn sedamnaest javnih zahoda s kojima bi uz ostale standardne atrakcije izazvali oduševljenje posjetitelja njihove metropole, ali i svjetske javnosti, nisu naravno bili svjesni pogubnog efekta proklete pandemije COVID-a. Kako sav taj njihov trud ne bi prošao nezapaženo, na pamet im je pala ideja kako bi bilo dobro snimiti dokumentarac o njihovim briljantnim umotvorinama.

Netko od kontaktiranih marketinških majstora i producenata se među ostalima tad prisjetio i velikog Wima Wendersa. Postoji li bolje ideje od one u kojoj ti znameniti redatelj kroz objektiv kamere pripovijeda kratku priču o nastanku ultra kul zahoda i pritom stvori savršenu reklamu za grad? Spomenuti je bio pomalo iznenađen prijedlogom, no nije ga trebalo suviše nagovarati jer je ionako oduvijek volio Japan, njihovu kulturu, a posebno njihove filmske autore. Kad je pak došao u Tokijo, umjesto ideje za namjenski film, u glavi mu se izrodila ona za pravi dugometražni.

Famozni javni zahodi su primarno locirani unutar lijepo uređenih parkova, pokoji i u blizini budističkih svetišta i Wenders je pomislio kako je to savršen svijet u kojeg bi mogao ubaciti svojeg protagonista. Čovjeka koji uživa u malim stvarima, blagodatima prirode i svijeta koji ga okružuje, a opet nedirnutog svim tim stresom užurbanog življenja u tehnološkoj metropoli. Ukratko, personu koja živi analogno u digitalnim vremenima. Zvuči pomalo utopijski, ako ne i nevjerojatno, no Wenders (uz koscenarističku pomoć Takume Takasakija) je pronašao načine s kojima će nas uvjeriti kako je takva priča itekako moguća.

Simbol ljudskosti

Wendersov Hirayama je pravi hodajući simbol ljudskosti, svih onih osobina koje čovječanstvo u modernim vremenima nažalost rapidno gubi. Pustimo sad na stranu činjenicu kako su Japanci od pamtivijeka bili discipliniran, inteligentan, radišan i kulturan narod. Mnogi od njih su to i danas, no ljudi poput Hirayame su postali pravi društveni endemi. Dok većina osviještenih glasno grinta i zaziva povratak malim stvarima, prirodi i oslobođenju od stresa i društvenog uzništva, malo tko je spreman učiniti takav životni iskorak. Doduše, posljednjih godina sam i sam svjedočio primjerima brojnih poznanika i prijatelja koji su gradsku vrevu odlučili zamijeniti mirnom okolinom i nedirnutom prirodom. No, džabe takva odlučnost kad ti mobitel i dalje svako malo neočekivano zazvoni i bolno povrati u nemilosrdnu javu koja samo traži i traži. Hirayama je uspio pobjeći prošlosti i nekom drugom životu koji, potkraj filma ćete spoznati, nije bio toliko spokojan. On je oko sebe izgradio neprobojni mjehur sapunice kroz kojeg selektivno promatra ljudske mane i vrline, male i zadivljujuće stvari poput igre sjena kroz krošnje drveće ili vjetar u kosi dok se bezbrižno vozi biciklom. On je nedirnut i čist.

Uz pomno isplaniranu dnevnu rutinu, krajnji angažman na radnom mjestu i minimalnu komunikaciju s izgubljenim pripadnicima novih generacija kao što je njegov mlađi kolega Takashi (Tokio Emoto), šeprtljavi, lijeni i nesigurni mladac koji ne zna tko mu nosi glavu, a kamoli kako zavesti djevojku koja mu se sviđa, Hirayama je uspio stvoriti vlastiti svijet. Zahvalan materijal te ‘izgradnje’ su svakako male stvari koje ga vesele, poput radio kaseta s probranim izvođačima iz nekih, daleko kreativnijih vremena ili književnih klasika, ali i određenih slabije znanih autora. Čaša vode, dobar zalogaj, kupanje u javnom kupatilu, vožnja biciklom ili uživanje u prirodi, i njegov dan je ispunjen. Unatoč činjenici da će sutra iznova ribati prljave WC školjke ili skupljati nemarno ostavljeno smeće, on se svako jutro budi s osmijehom i koristi dan do maksimuma.

Kad mu u život neočekivano ušeće biće iz nekih davnih vremena, shvaćamo kako je i Hirayama bio jedan od ‘nas’. Wenders nam ne otkriva njegovu prošlost, ali bi se lako moglo zaključiti kako je pripadao višem sloju, radio neki daleko stresniji posao, možda i prekomjerno uživao u alkoholu. Taj susret ga uzdrma, a poslije njega uslijedi i još jedan udarac od kojeg se srećom također uspijeva obraniti. Život zna biti nemilosrdan, ali ako smo dovoljno ustrajni, možemo ga svi učiniti ljepšim. Za to nisu nužno potrebne materijalne stvari, društveni položaj i novac općenito, dovoljne su male stvari ako u njima znamo uživati, a Wenders i njegov Hirayama nas na to podsjećaju.

Apsolutni optimizam

Uz gotovo pa sveprisutnu poetiku, kvazi dokumentaristički i minimalistički pristup, Wenders s lakoćom uspijeva kanalizirati jednostavnost, ali i istovremeno i grandioznost omiljenog mu redatelja Ozua. Njegovi ‘’Savršeni dani’’ od prvog do posljednjeg kadra odišu apsolutnim optimizmom, životnošću i ljepotom i siguran sam kako ćete biti krajnje dirnuti njegovim efektom. Bilo da vas topi prizor lagane Hirayamine vožnje nepreglednim nadvožnjacima i podvožnjacima gigantskog Tokija dok se kroz zvučnike njegova kombija čuju toplinom obojeni glasovi Loua Reeda, Otisa Reddinga ili Patti Smith (kompletan soundtrack je jedan od najboljih kojeg ste proteklih godina mogli čuti u nekom filmu), pažljivo iskopavanje mladice drveta ili dječački nevinim lovom na sjene s čovjekom kojeg je tek upoznao, ovo je film koji izaziva apsolutno divljenje i respekt. Pravi Apaurin za nemirnu dušu, čarobni melem za neizlječivu ranu.

Svoj veliki obol ovako snažnom dojmu je bez sumnje dao i briljantni Kôji Yakusho koji je itekako zaslužio priznanje koje su mu dodijelili na u uvodu spomenutom Canneskom festivalu. Čovjek odiše takvom mirnoćom, mudrošću i jednostavnošću i premda kroz sam film nema nekih većih dijaloga ili replika za pamćenje, savršenom mimikom kazuje daleko više negoli su to riječima ispisali brojni filozofi. Vratit ću se za kraj mudrim izrekama ‘načetima u uvodu’, a za ovaj film je svakako idealna ‘Non est vivere, sed valere vita’, odnosno, ‘Nije važno živjeti, već vrijediti u životu’. Kako bi blesavi Takashi u filmu oduševljeno rekao: 10/10!