Vrana vrani oči kopa

Prošlog tjedna sam kroz osvrt za najnovijeg ‘’Aliena’’ javno prozvao nemaštovite holivudske producente koji neumorno i nemoralno cijede pojedine, za sedmu umjetnost iznimno značajne filmske franšize, no to je mačji kašalj za one gramzive pojedince koji su se specijalizirali za posebnu vještinu uništavanja legitimiteta određenih klasičnih i kultnih naslova kroz travestije skrivene pod paravanom ‘rimejka’ i/ili ‘reboota’.

Posve mi je jasno kako su se tog nemoralnog čina svojevremeno doticali i redateljski velikani poput Alfreda Hitchcocka ili Michaela Hanekea, no kako su to napravili isključivo kroz obrade vlastitih ranijih djela (op.a. ‘’Čovjek koji je previše znao’’ i ‘’Funny Games’’) želeći učiniti određene preinake u radnjama i približiti ih drugom tipu publike, oprost im je ipak dozvoljen uz upozorenje ‘žutim kartonom’. E sad, kad se u takvu priču pak uključe studija i njihovi parazitski producenti, motiv je isključivo pohlepa. Dante nas je kroz svoju ‘Božanstvenu komediju’ naučio kako postoji devet krugova pakla, opisao ih nam je na krajnje slikovit i zastrašujući način, ali što se tiče spomenutih holivudskih ‘pametnjakovića’, za njih bi u paklu valjalo izgraditi i deseti krug.

Kazna? Beskonačno gledanje moronskih rimejkova koje su producirali. U ovom slučaju je to posve nebitno i iskreno mi se ne da kroz glavu iznova vrtjeti te grozomorne prizore, no dužan sam vam ispisati pokoji redak o samoj radnji najnovijeg celuloidnog silovanja kultnog stripa ‘’Vrana’’, odnosno, istoimenog filmskog klasika iz 1994., poslije kojeg nastavljamo s obračunom.

Gotički klasik

Nakon što ju prijateljica upozori kako je u opasnosti jer su na jednoj od ‘specijalnih’ zabava mobitelom poskrivećki snimili gnjusan zločin koji bi mogao naštetiti moćnom Vincentu Roegu (Danny Huston), Shelly (FKA Twigs) u bijegu od njegovog ubojice inscenira uhićenje zbog posjedovanja narkotika sve kako bi je zatvorili u štićenu ustanovu za odvikavanje i rehabilitaciju. Tamo upozna povučenog Erica (Bill Skarsgård), mladića mračne prošlosti prekrivenog tetovažama i lošim sjećanjima. Između dvije izgubljene duše dogodi se ljubav na prvi pogled, no dočim Roeg u ustanovu s Shellynom majkom pošalje i svoje ljude, njih dvoje sretno-spretno uspiju pobjeći. Kroz nadolazeći period romansa između Shelly i Erica nabuja do proporcija besmrtne ljubavi, ali od Roega i njegovih poslušnika nitko ne uspijeva pobjeći. Oboje bivaju okrutno usmrćeni, no Eric dobije priliku da se vrati među žive, osveti Roegu i tako možda uspije spasiti svoju voljenu.

Bljuc, pljuc… bah. Djeluje sve navedeno na prvu i donekle probavljivo, romantično, slatko i gledljivo. Istina je ipak daleko okrutnija. Vratit ću se prije obrazloženja tih riječi vremeplovom u 1994. i malo vam osvježiti pamćenje. Autor u uvodu spomenutog gotičkog superherojskog stripa, James O’Barr, lunjao je početkom 90-ih Hollywoodom u želji da nekog od producenata uvjeri u filmičnost i značaj njegova voljenog životnog djela, a nakon nekoliko odbijenica snagu njegova stripa je prepoznao producent Jeff Most. Projekt se zakotrljao. Uglavnom, neću se sad suviše zadržavati na toj priči već ću je sumirati kroz nekoliko najznačajnijih detalja. Režija je povjerena perspektivnom Alexu Proyasu, australskom redatelju beskrajne vizije i stila koji je unatoč do tad skromnom iskustvu imao dovoljno muda i talenta ukrotiti tako zahtjevan materijal. Uz velik respekt spram predlošku, ali i vlastiti pečat, Proyas je kreirao film koji je utjecao na čitavu generaciju, uključujući i potpisnike ovih redaka. Naravno, njegova adaptacija je postigla kultni status još i prije premijernog prikazivanja zahvaljujući kobnom i krajnje bizarnom događaju sa snimanja u kojem je život izgubio Brandon Lee, sin legendarnog majstora borilačkih vještina, Brucea. Brandon je tek počeo graditi svoju karijeru uz nekoliko solidnih akcijskih ostvarenja za sobom, no tek je kod Proyasa pokazao svu raskoš svojeg talenta, karizmu koju niti jedan od njegovih nasljednika nije demonstrirao, niti približno. Kultnom statusu je svakako kumovao i soundtrack filma na kojem su se pojavila neka od najznačajnijih imena nezavisne, rock, i goth pop scene. Sve ostalo je legenda! Nažalost, producenti Most i Pressman nisu željeli stati na vrhuncu već su kroz nadolazeće godine počeli u kina, a zatim i na video, odnosno, TV izbacivati upljuvke od nastavka koji su samo bacali slojeve blata na izvornik.

Svetogrđe

I dok bi imalo moralan čovjek nakon takvih gadarija konačno odstupio i ostavio mrtve da počivaju u miru, Pressman je pronašao nove partnere u zločinu te je više od desetljeća pokušavao napraviti ‘reboot’ obožavanog gotičkog klasika. Bit ću iskren i reći da me zaboli ona stvar kad je riječ o produkcijskom paklu i porođajnim mukama ispljuvka koji je ovih dana nažalost zagadio velika platna kino dvorana diljem globusa, no bio sam svjedokom. Zašto? Da ne biste morali vi. Dežurnu budalu za ovo svetogrđe, Pressman i ostatak čopora su pronašli u Rupertu Sandersu, štanceru koji se već godinama pokušava iskupiti za financijski fijasko imena ‘’Duh u oklopu’’. Ne znam da li je dotični spao na prosjački štap pa je bio prisiljen svoj kruh osigurati kroz ovu gadariju, no to je slabi alibi. Karijeru si oživiti, a ni spasiti s ovim sigurno neće. Da se razumijemo, ovo je jedan od onih filmova koji se nisu nikad trebali snimiti. Zašto? Mislim da je nakon napisanog odgovor svima kristalno jasan. Proyas možda nije snimio savršen film, imao je i on neke boljke poput otrcanih dijaloga između Erica i Shelley, no to je sve zanemarivo. Njegova ‘’Vrana’’ je film koji u toj nesavršenosti ispao savršen, nezamjenjiv i vječan. Sandersov je najobičnije smeće! Scenarij dotičnih Zacha Baylina i Williama Josefa Schneidera nanosi neopisivu sramotu i bol kako Jamesu O’Barru, tako i svim fanovima njegove besmrtne priče. Izmišljanje tople vode tek je isprazna fraza za ono što je spomenuti dvojac ovdje činio. Ako su pomislili kako je uvodni detalj s konjem zapetljanim u žicu divan homage stripu, gadno su se prevarili.

Dok sam ga gledao u kinu, proželi su me istovremeno osjećaji srama i gađenja. Negativac? Buahahahaha. Danny Huston i njegova tobože demonska persona je tako plošan izgovor od lika da bi mu se Wincottov ‘Top Dollar’ glasno nacerekao u facu prije negoli bi mu pištoljem prosuo mozak po finoj tapiseriji. Ostali zlikovci? Generički grubijani uz jednu lošu kopiju Tilde Swinton. Zanima vas i ostatak glumačke podjele? Bill Skarsgård u biti i nije toliko loš glumac koliko je bila njegova odluka sudjelovati u ovom ‘abortusu’ skrivenog iza epiteta ‘film’. Jedinih 5 minuta kroz koje je bio uvjerljiv može se pripisati prizoru u operi gdje je ‘potaracao’ desetak majmunolikih tjelohranitelja, no sve smo to već vidjeli na tisuću puta. Najfriškiji i svima znani akter takvih obračuna je bez imalo sumnje John Wick. Ovdje samo dodajte detalj regeneracije i to je to. Nice try but no cigar! Spomenuti pripadnik glumačkog klana Skarsgård je u ovom slučaju ispao Marlon Brando pokraj svoje Shelley koju, recimo to tako, ‘tumači’, FKA Twigs. Prije negoli se zapitate -Što je to? Riječ je o umjetničkom imenu određene britanske glazbenice (za koju – valjda generacijski – osobno nikad nisam čuo) i ‘wannabe’ glumice. U ženi ima života i glumačkog talenta isto koliko i u ugašenoj pegli. Kemija između njezine Shelley i Skarsgårdovog Erica može se usporediti s pokvarenim radijatorom i zagušenim usisivačem. Dok god nam Pressmani i njemu slični u kina serviraju ovakve bljuvotine, toliko će borba za odvlačenjem mlađe publike u ista svima nama biti još i teža zadaća. Sa mnom su u dvorani bila tek dva mlada para i nešto stariji lik od kojih su se oni mlađi vjerojatno pokušavali ‘drpati’ u miru dok im mi ostali nismo pokvarili zabavu. Dvoranu su napustili nekih pola sata prije kraja. Ako je Pressmanu i Sandersu plan bio s novom interpretacijom O’Barrove priče privući nove generacije, neslavno su popušili. Očekivao sam i prije odlaska u kino loš film, kumovala je tom mišljenju već i sama najava za njega – dobio sam mnogo gore. Da sam imao izbor, radije bi dozvolio vranama da mi iskopaju oči nego da gledam ovu monstruoznost. Obavezno propustite!