Tena Starčević: Mikrofon je oružje istine koje vam daje moć da glasno kažete ono što mislite

One Dread već gotovo dva desetljeća širi reggae vibracije domaćom scenom, a nakon godina svirki, covera i postepenog autorskog razvoja, bend danas stoji kao upečatljiv sedmeročlani kolektiv s prepoznatljivim zvukom i još prepoznatljivijim vokalnim troglasjem. Uoči nastupa u zadarskoj Nigdjezemskoj u petak, 23. svibnja, kojim ujedno otvaraju sezonu i najavljuju ljetni Sea Sound festival na Martinskoj, razgovarali smo s Tenom Starčević – jednom od frontwoman bendovske TNT vokalne sile.

Pričali smo o evoluciji benda od samih početaka do danas, promjenama u postavi, izazovima i dinamici zajedničkog rada, ali i o glazbi kao oružju otpora, koncertnoj energiji te planovima koji One Dread vode dalje – iz Zadra prema Šibeniku, Zagrebu, Koprivnici, i tko zna gdje još.

One Dread je već dugo prisutan na sceni, od 2007. godine, no u ovom formatu od 2015. – kako biste opisali evoluciju benda od početaka do danas?

One Dread je od osnutka pa do danas doživio dinamičan i zanimljiv rast, a i poveći broj ljudi je prošao kroz bend, što nije rijetka pojava u mnogoljudnim kolektivima. U prvoj fazi stvaralaštva je One Dread bio cover bend, isključivo orijentiran na obradu reggae klasika, no ta prva postava se razišla nakon nekoliko godina djelovanja.

Zahvaljujući mojoj najstarijoj sestri Dori, koja me vukla sa sobom na odlične koncerte, sam i ja imala priliku čuti tu prvu postavu uživo, prilikom koncerta u nekadašnjem klubu Soba. Bila je to 2008. godina i nisam imala pojma da ću četiri godine kasnije dobiti priliku da se pridružim sastavu.

Iako smo se te 2012. godine bendu priključili Goran Egić (gitara), Nika Starčević (vokal) i ja, mislim da se velika prekretnica dogodila 2015. godine kada su žene s pozicija pratećih vokala prešle u frontu i takva odluka je sigurno rezultirala svojevrsnim pečatom koji One Dread nosi i danas. Bubnjarski stolac još od 2018. grije Matej Smiljanić, a Borna Ivezić (bas gitara) je došao koju godinu kasnije kao sjajno pojačanje ritam sekcije.

Ipak, trebalo je proći još nekoliko godina da svi skupa kliknemo, pronađemo svoj zvuk, stasamo u kreativnom smislu i da se konačno odvažimo na stvaranje autorskog materijala. Retrospektivno gledajući, mislim da je »skidanje« covera ujedno bila faza učenja i istraživanje reggae žanra i da nikada ne bismo ozbiljnije zaronili u autorske vode da prvo nismo dobro ispekli zanat u obradama tuđih pjesama na svoj način.

Oduvijek smo veliku pažnju pridavali aranžiranju pjesama, no tijekom vremena smo postali otvoreniji prema srodnim žanrovima pa se tako i na našem autorskom albumu osjeti utjecaj duba, dancehalla, pa čak i rocka. Svašta se dogodilo unazad desetak godina u bendu, usponi i padovi, ali sve smo preživjeli i dalje postoji snažna potreba da zajedno sviramo i stvaramo.

Zanimljiva je bendovska evolucija – od hrpe entuzijastičnih klinaca, do zrelog benda s gomilom svirki iza sebe. Rekli bi neki – nemamo se što požaliti.

Pojačanje iz snova

Vaša postava s tri pjevačice stvarno je rijetkost kod nas. Kako izgleda suradnja između vas tri na pozornici, ali i iza kulisa?

Ufff, kud baš ovo teško pitanje? Hehe. Kao što sam spomenula, kroz bend je zaista prošlo jako puno ljudi, no nedavno se dogodila jedna značajnija rošada. Nakon desetljeća provedenog zajedno sa mnom i Nikom u fronti na pozornici, Tea Anzulović – jedna od članica vokalne sekcije poznatije kao TNT vocal force – odlučila je da je vrijeme za poći dalje.

Bendovski odnosi su nalik ljubavnim vezama – na početku traje honeymoon faza i sve je najbolje ikad, ali kada dođe vrijeme za rastanak, onda ne prekidate samo s jednom osobom, već s cijelom skupinom ljudi s kojima vas vežu brojne uspomene i gomila radnih sati. Međutim, važno je ispoštovati svačiju odluku pa tako i Tei želimo puno uspjeha i sreće u budućim glazbenim projektima.

FOTO: BOJAN LUTRING

Nedavno ste predstavili novu članicu – Tonku. Kako je došlo do te suradnje i što ona donosi bendu u vokalnom i osobnom smislu?

Tako je, One Dread je dobio pojačanje o kakvom smo samo mogli sanjati. Nedavno se našoj TNT vokalnoj sekciji priključila Antonija Kihalić – Tonka, koja je publici poznata kao pjevačica benda Bluzy Threesome, u kojem je bendovsko mjesto imao i naš bubnjar, Matej Smiljanić.

Kada smo se bacili u potragu za novom pjevačicom, nekako je bilo vrlo logično i prirodno da metodom »zovi čovika« nađemo nekoga tko želi surađivati s nama. Međutim, nismo ni slutili da će Tonka iz prve pristati na suradnju i u manje od mjesec dana naučiti preko 50 pjesama iz našeg repertoara.

Naša višeglasja potpuno drugačije zvuče zbog njezine specifične »rašpaste« farbe glasa, no najvažnije od svega je da se Tonka od prve probe uklopila u bend, rasturila prvu svirku, a čak su joj smiješne i Goranove »dad jokes«, stoga mislim da je njen dolazak puni pogodak za novu etapu One Dreada. Nestrpljivo i s uzbuđenjem iščekujemo gdje će nas odvesti ova nova suradnja.

Iskrenost prije svega

Kako funkcionirate svi skupa, uključujući i muški dio vaše sedmeročlane ekipe?

Bendu se nedavno, osim Tonke, priključio i Marko Jurin na klavijaturama, što je također ispalo pravo osvježenje. Takva promjena nam je svima dobro došla za neki kolektivni entuzijazam jer smo, nakon kratke pauze, ponovno uveli redovne tjedne probe, a mimo njih se nas tri odvojeno nalazimo kako bismo prolazile kroz solo vokalne dionice i ispolirale ponekad zahtjevna višeglasja.

Bez obzira na to što Matej i Tonka žive u drugom gradu, nikada im nije problem doći iz Siska do Zagreba. Koordinirati sedmero članova nije uvijek najlakši posao, ali kada postoji volja za stvaranjem, nađe se i način kako da se dogovore susreti koji su uglavnom popraćeni i nekom dobrom klopom i cugom. Zdravi odnosi i pozitivna energija su na koncu najvažniji jer od benda, nažalost, nitko ne živi, ali su nam životi obogaćeni zbog mjuze koja nas spaja.

Prošli ste jako puno – od koncerata, festivala, do brojnih singlova. No, 2023. bila je posebna godina – osvojili ste nagradu Ambasador! Kako ste doživjeli to priznanje?

Uspjehu i »opipljivim« rezultatima u 2023. godini prethodile su godine predanog i upornog rada – što na bini, što u studiju – tako da je svaka dobivena nagrada izmamila osmijehe na našim licima. Ipak, rad na autorskom materijalu nas je poprilično iscrpio pa bi možda bilo bolje da smo umjesto nagrade dobili poklon bon za toplice ili tako nešto, ali naravno da smo zahvalni na priznanju koje nam je osiguralo medijsku pažnju.

Kako naša prijateljica i kolegica na glazbenoj sceni, Anja G (Anja Nigović), uvijek kaže – »Music is a mission, not competition«, tako da treba zadržati kritički stav prema nagradama u kreativnom polju. Dok je u sportu poanta biti najbrži ili najsnažniji, kvalitetu umjetnosti nije moguće mjeriti nekim standardnim indikatorima, već ovisimo o aktualnim trendovima i subjektivnosti.

Nama je najvažnije da smo iskreni u tome što radimo, a davno smo se pomirili s činjenicom da nam glazba neće donijeti kruh na stol, što ujedno znači da nismo nikome dužni polagati račune ili se pak dodvoravati nekim trendovima koji nam se ne sviđaju. Možda je i to isto neki vid slobode, ha?

Instrument otpora

Ima li neka pjesma koju najviše volite izvoditi uživo – i zašto baš ta?

Teško je izdvojiti samo jednu pjesmu, ali imamo nekoliko favorita. Od naših autorskih izdvajam novi live aranžman pjesme Culture of Fear koja progovara o aktualnim temama s kojima se susrećemo na dnevnoj bazi. Što se tiče covera, nekako uvijek zguštamo naš mashup pjesme Chase The Devil reggae velikana Max Romea koji je nedavno preminuo, a mi smo imali tu veliku sreću da ga upoznamo uživo na OverJam Festivalu u Sloveniji 2022. godine.

FOTO: BOJAN LUTRING

Prvotno smo pjesmu izvodili u originalnom aranžmanu, no onda nas je (sada već davnih dana) na jednoj probi Nika počastila svojom izvedbom pjesme Out of Space (The Prodigy), tako da je postalo jasno da ćemo morati skovati nešto u našem điru. Publika uvijek podivlja kada Nika krene munjevitom brzinom repati stihove »I’ll take your brain to another dimension«, a mi na stageu samo provjeravamo diše li ona uopće dok izvodi tu stvar, hehe.

U svakom slučaju, s tom pjesmom zakucamo skoro svaki koncert, a ako ju slučajno ne odsviramo, onda obavezno dolaze službeni prigovori od razočarane publike pa nagovorimo Niku da još izvuče zadnje atome snage i odroka za bis tu pjesmu.

Reggae glazba ima dugu tradiciju progovaranja o nepravdama – mislite li da ta uloga i dalje ima težinu u današnjem vremenu?

To je zanimljivo pitanje u trenutku u kojem se nekolicini bendova u Europi otkazuju turneje i nastupi zbog tzv. propalestinskih stavova, što se nedavno dogodilo irskom rock bendu The Murder Capital kojem je otkazan koncert u Berlinu jer su pokazali neposluh i odbili maknuti zastavu Palestine tijekom nastupa. Mislim da su takvi primjeri odličan pokazatelj koliko je glazba politična. Iskreno, kada me obuzme osjećaj beznađa zbog sveprisutne društvene nepravde i ratova koje ne mogu zaustaviti, važno je sjetiti se kakvu moć glazba posjeduje.

Mikrofon, kao instrument otpora, ujedno je i oružje istine jer vam nudi mogućnost da izgovorite glasno ono što mislite i da vaše riječi dopru do šire mase. Stvar pjevanja nije samo dobar glas, već i poruka koju prenosite, a čini mi se da danas sve manje glazbenika/ica preuzima tu veliku odgovornost iza izrečenih stavova pred publikom. Mnogi artisti se diče uspjehom jer kakti žive od glazbe i imaju puno followera na Instagramu na kojem sponzoriranim objavama promoviraju – od igle do lokomotive pa je uopće upitno od čega točno plaćaju račune.

Mnogima je to prihvatljiva cijena »slave« koju moraju platiti jer, nažalost, svjedočimo sve češćoj pojavi da su glazbenici kad tad stjerani u kut da postanu influenceri. Međutim, to nije naš put. Nas ne zanima promoviranje kojekakvih brendova niti smo spremni raditi kompromise koji bi nam eventualno osigurali nekakvu vidljivost. Nas zanima isključivo kvalitetna glazba i to je jedino važno.

Zarazna energija

Kako publika reagira na vaše live nastupe, posebno s obzirom na energiju i sinergiju koju bend prenosi na pozornici?

Upravo je ta zarazno-pozitivna energija ujedno i najbolja stvar oko naših nastupa uživo. Uopće nije važno volite li reggae ili ne – u trenutku kada naši Bad Boysi krenu svirati, a nas tri zaorimo vokalima, rijetko tko ostane imun na ritmove reggae zvukova. Uvijek najbolje prođu oni hrabriji u publici koji se bez pol frke približe pozornici već na samom početku koncerta. Međutim, nakon dvije-tri pivice se manje više svi opuste i na kraju žicaju da odsviramo još koju. Naše svirke su kao dječji rođendani – na kraju kada je fajrunt svi polude i ne žele ići doma.

Što dalje za One Dread nakon Zadra? Možemo li očekivati još koncerata, festivala, možda i turneju ili snimanje novog materijala?

Već idući dan nakon svirke u Zadru pičimo još južnije prema Šibeniku jer smo dobili zadatak da, za već spomenuti Sea Sound festival, zagrijemo i šibensku publiku. U Azimutu smo zadnji put svirali 2013. godine, tako da se baš veselimo toj našoj mini turneji. Nakon toga će nas zagrebačka publika moći uloviti 5. lipnja na festivalu Cest is d’Best, dok ćemo i po prvi puta stati na pozornicu na festivalu RockLive u Koprivnici. Još nam neki datumi »vise« u zraku, ali paralelno već radimo na nekim novim idejama, bookiramo nove datume i dajemo sve od sebe da u bendu nikada nije dosadno.

I za kraj, kako biste opisali One Dread nekome tko vas još nije čuo – u jednoj rečenici?

Ma ne može se to opisati riječima, jednostavno morate doći i čuti uživo, čekamo vas!

Spremni za Nigdjezemsku

Uskoro vas gledamo i slušamo u Zadru, 23. svibnja u Nigdjezemskoj – što publika može očekivati na tom koncertu? Pripremate li nešto posebno?

U Zadru nismo već jako dugo svirali, tako da se veselimo ponovno stati pred zadarsku publiku. Prvi puta ćemo nastupiti u Nigdjezemskoj, a koncert je organiziran kao warm-up party za Sea Sound festival koji će se održati ovog ljeta, od 17. do 25. srpnja, na Martinskoj kod Šibenika.

Publici ćemo u cijelosti predstaviti naš autorski album Rewind, Play, Repeat uz popratne covere hitova poput pjesama Hotstepper, Welcome To Jamrock, Murderer i slično. Koncert će definitivno biti super prilika za čuti One Dread u posve novom izdanju.

Autor: Matea Guzalić