Siniša Golub: Ulazak u svijet u kojem su životinje doma, a ljudi gosti

Iz Međimurja, gdje na jednom kvadratnom kilometru živi više od 150 ljudi, dolazak na Aljasku znači nagli ulazak u prostor u kojem čovjek gotovo nestaje. Upravo je taj kontrast između poznatog, gusto naseljenog krajolika i gotovo netaknute divljine obilježio Sinišu Goluba još od njegova prvog odlaska u SAD početkom 2000-ih. Danas mu se vraća kao stručnjak za zaštitu prirode, fotograf i autor putopisne knjige, ali s bitno drugačijim pogledom. Njegova putovanja kroz američke nacionalne parkove nisu samo niz impresivnih pejzaža, nego dugogodišnje iskustvo boravka u prostorima u kojima priroda još uvijek diktira pravila, često daleko od turističkih ruta i očekivanih slika. Za Goluba, upravo su američki nacionalni parkovi možda i najvrjedniji dio američke ideje.

O tim iskustvima govorio je i u Planinarskom društvu Paklenica, gdje je u sklopu programa Društvena srijeda održao dva predavanja – jedno o američkim nacionalnim parkovima, a drugo o Aljasci, a dio tih putovanja zabilježio je i u knjizi »Nagovor na odvažnost« iz 2018. godine.

– Mnogi kažu da su nacionalni parkovi najbolja američka ideja. Za razliku od ratova, Coca-Cole i drugih stvari po kojima ih svijet pamti, oni su prvi na svijetu proglasili nacionalni park i pokazali da postoje prostori koji vrijede toliko da ih treba sačuvati. Oni ne proglašavaju nacionalnim parkom nešto što uistinu ne vrijedi, govori Golub.

Izvan turističkih staza

Kad se prisjeti svih svojih putovanja, jedna slika ipak se izdvaja prije svih drugih.

– Definitivno mi prvo na pamet pada Yosemite. To je neka slika ultimativne slobode. Nije bez razloga upravo taj park ušao u fokus javnosti još u vrijeme Johna Muira, duhovnog oca američkih nacionalnih parkova. Taj prostor zrači posebnim svjetlom. Granit od kojeg je sastavljen ima specifičnu refleksiju, što su čak i znanstvenici dokazali, opisuje ovaj avanturist.

No, njegov prvi stvarni susret s američkom divljinom dogodio se na Aljasci, u Nacionalnom parku Denali, prostoru koji je teško usporediv s europskim iskustvom, ali i s brojnim predrasudama koje ga prate. U to vrijeme percepciju Aljaske dodatno je oblikovao i film »Into the Wild«, temeljen na stvarnom događaju o mladiću koji je stradao u divljini, a koji je kasnije ekranizirao Sean Penn.

– Dođeš iz srednje Europe, iz prostora gdje imaš 150 ljudi na kvadratnom kilometru, i onda se nađeš u divljini koja ukupno ima 750 tisuća stanovnika. To je prostor bez čovjeka, nešto što je teško pojmiti. To dodatno stvara dojam da ćeš nestati ili da će te pojesti medvjed, ali zapravo ulaziš u prostor gdje su životinje doma, a ti si gost, dočarava Golub.

Iako su američki nacionalni parkovi među najpoznatijima na svijetu, ističe kako se prava divljina ne nalazi ondje gdje je najveća gužva.

– U Yosemiteu, primjerice, gotovo svi posjetitelji ostaju u jednoj dolini. Ali dovoljno je pet do deset minuta maknuti se s glavne staze i već si u prostoru gdje nema ničega. Nema infrastrukture, nema tragova čovjeka. Jedino što te podsjeća da si u 21. stoljeću su tragovi aviona na nebu, opisuje Golub.

Pravila preživljavanja

Takvi prostori, dodaje, omogućuju rijedak uvid u prirodu kakva je postojala prije snažnog ljudskog utjecaja.

– To su predjeli u kojima možeš vidjeti nešto što nalikuje predkolumbovskoj Americi. Odeš dovoljno daleko od ceste i planinarske staze i najednom si u dolini ili uz jezero gdje nema apsolutno nikakvog dokaza čovjeka. To su prizori zbog kojih se danas opet snimaju westerni jer moraš pronaći prostor bez infrastrukture, bez civilizacije, bez ičega što bi odalo moderno vrijeme, kaže Golub.

U tim trenucima priroda se, ističe, ne doživljava samo pogledom, nego kroz sva osjetila.

– Jedan od najsnažnijih doživljaja bio mi je miris crnogorice kad sunce u podne zagrije šumu pa smola počne isparavati. Ti si možda u Grand Canyonu, gledaš spektakularne prizore, ali onda uđeš u šumu i odjednom te preplavi taj miris, opisuje ovaj zaljubljenik u putovanja.

Boravak u takvoj divljini nosi i odgovornost, osobito u susretima s divljim životinjama poput grizlija, koji su sastavni dio tog ekosustava.

– U Denaliju na Aljasci prije ulaska dobiješ točne upute kako se ponašati. Najvažnije je da životinji daš do znanja da si čovjek pa govoriš, zvoniš, proizvodiš zvuk… Najopasnija situacija je kad ga iznenadiš, recimo u grmlju dok se hrani bobicama. Tada može reagirati napadom. Ali ako zna da si tu, u pravilu će se povući, pojašnjava Golub koji nije, srećom, imao problema.

Kilometri i kompromisi

Putovanja kroz američke nacionalne parkove bila su dio njegovog obiteljskog »road tripa«, što je, uz prirodu, donosilo i sasvim svakodnevne, vrlo prizemne izazove.

– Najveći izazov nije uvijek priroda. Mi smo putovali s kćerkom koja je tada bila tinejdžerica. Koliko je nas zanimala divljina, toliko je nju zanimao shopping. I onda moraš uskladiti te dvije stvari. Uz to, Amerika je ogromna i nekad treba voziti nekoliko stotina kilometara da bi došao do sljedećeg parka, kaže Golub.

Posebno snažan doživljaj bio mu je povratak na Aljasku nakon više od dva desetljeća, kada se vratio na mjesta gdje je kao student radio i provodio nekoliko mjeseci u divljini.

– Kada sam se vratio s 48 godina, nosio sam u sebi sliku ljudi i mjesta od prije 25 godina. Pitao sam gdje su ti ljudi, a onda su mi rekli: »Mi tada nismo ni bili rođeni« (smijeh). Tada shvatiš koliko je vremena prošlo, sjetno će ovaj Međimurac.

No, još snažniji dojam ostavile su mu promjene u samoj prirodi.

– Ono što me zaista šokiralo je koliko su se ledenjaci povukli. To nisu male promjene. To jasno pokazuje koliko se brzo događaju klimatske promjene i koliko utječu na cijeli ekosustav, upozorava Golub.

Promjene su vidljive i u ponašanju i opstanku pojedinih vrsta, koje ovise o osjetljivoj ravnoteži okoliša.

– Snježnica, ptica koja živi i na sjeveru Europe, mijenja boju perja ovisno o godišnjem dobu; zimi je bijela, a ljeti smeđa. No zbog poremećaja u padalinama i temperaturama više nije usklađena s okolišem. U proljeće ostaje bijela dok snijega više nema, a kad napokon potamni, snijeg ponovno padne. Tako postaje vidljiva predatorima i to direktno utječe na njezin opstanak, objašnjava ovaj stručnjak za zaštitu prirode.

Osobna potraga

Sva ta iskustva oblikovala su i njegov današnji odnos prema prirodi koji se proteže u rasponu od fascinacije do zabrinutosti.

– Divljina je prostor u koji se možeš povući i mentalno pročistiti, vidjeti kako stvari funkcioniraju bez čovjeka. Ali istovremeno vidiš da stvari ne idu u dobrom smjeru. Zato mi je želja svake godine provesti barem neko vrijeme u takvom prostoru, objašnjava Golub.

Svoja iskustva pretočio je i u knjigu, nagrađenu Nagradom »Dijana Klarić«, u kojoj je obradio svoja obiteljska putovanja kroz američke nacionalne parkove. Upravo u toj knjizi, kroz tekst i fotografiju, spaja putopis, osobne doživljaje i bilješke s terena.

– Na svakom putovanju nastane na tisuće fotografija i onda dolazi najteži dio, a to je – selekcija. Iz svake fotografije pokušavam izvući priču, zašto sam baš taj trenutak snimio, što me tada dotaknulo… zato uvijek radim bilješke na terenu, govori Golub kojem je to znatno olakšalo obradu prikupljenog sadržaja.

Ono što ga i dalje vraća tim krajolicima nije samo priroda, nego i osobna potraga koja traje još od djetinjstva. Kao dijete gledao je seriju »The Life and Times of Grizzly Adams«, priču o samotnjaku koji živi u brvnari duboko u divljini i u gotovo nevjerojatnom skladu s prirodom i životinjama.

– Kao dijete gledao sam Grizzly Adamsa, onaj bradonja u brvnari, medvjed mu je praktički najbolji prijatelj. I to te formira. I onda cijeli život tražiš takve prostore, tražiš te prizore koje si tada zamislio. Ali ono što je najzanimljivije je da na takve prizore često naiđeš onda kad se tome najmanje nadaš. U nekom trenutku jednostavno naletiš na nešto što si cijeli život nosio u sebi ili na priču koju tek trebaš ispričati, zaklj​učuje ovaj avanturist.