Parni valjak uljepšat će Zadranima Valentinovo: 'Koncerti u Dalmaciji su glasni, direktni i puni reakcije, a to nas tjera da idemo do kraja'

Nakon iznenadnog odlaska Akija Rahimovskog, glasa koji je generacijama bio sinonim za Parni valjak, činilo se gotovo nemogućim zamisliti novo poglavlje benda. Ipak, 2023. godine mikrofon preuzima Igor Drvenkar, mladi glazbenik koji je bez imitacije, ali s poštovanjem prema nasljeđu uspješno stvorio novu epohu, u kojoj bend danas stoji čvrsto između glazbene baštine i sadašnjosti.

Stari hitovi i dalje su okosnica svakog koncertnog repertoara, ali nove pjesme, a posebno one s najnovijeg albuma »Kažu pčele umiru…« pravi su dokaz kako je riječ o bendu koji ne želi živjeti od stare slave, već stvarati novu. U to će se moći uvjeriti i zadarska publika, jer sutra, na samo Valentinovo, Parni valjak stupa na pozornicu Arsenala Zadar, donoseći večer rock’n’rolla.

Tim povodom Igor Drvenkar za naš list govori o novoj fazi benda, vlastitom mjestu unutar njegove bogate povijesti, odnosu prema pjesmama koje su obilježile generacije te o energiji koju publika može očekivati u Zadru.

Spremni za Zadar

Kakve su pripreme za koncert u Arsenalu Zadar te što publika može očekivati od vas 14. veljače?

Pripreme su klasične bendovske – probe, probe i još malo proba. Nema tu filozofije, cilj je da koncert diše i da se svi osjećamo dobro na pozornici. Arsenal je super prostor, blizak, i to nam daje priliku da sviramo malo intimnije, ali i žestoko kad treba. Publika može očekivati dobar rock koncert, puno emocije i malo drugačiji program od prethodne dvije godine.

Koncert se održava na samo Valentinovo, dan koji nosi snažnu simboliku. Doživljavate li taj datum kao dodatni emotivni okvir za koncert i hoće li na bilo koji način promijeniti vašu komunikaciju s publikom te večeri?

Ljubav je uvijek bitna, bez obzira na datum. Valentinovo je samo podsjetnik na to. Rock’n’roll bez emocije ne postoji, a puno pjesama ionako govori o ljubavi – onoj lijepoj, onoj teškoj i onoj koja te malo slomi pa opet sastavi. Te večeri će se to sigurno osjetiti. Nećemo glumiti romantiku, ali ćemo svirati iskreno, a to je, po meni, najčišći oblik ljubavi prema publici i glazbi.

Zadar i Dalmacija imaju snažnu koncertnu i kulturnu tradiciju. Postoji li za vas osobno poseban osjećaj kada nastupate na obali i imate li dojam da publika ovdje drugačije »diše« glazbu?

Postoji, jer publika ovdje zna što želi i nema puno kalkulacija. Ako im je dobro – dat će ti sve, ako nije – osjetiš odmah. Ta iskrenost mi paše. Koncerti su tu direktni, glasni i puni reakcije, a to te kao bend tjera da ideš do kraja. Kad publika stoji uz tebe od prve do zadnje pjesme, znaš da si odradio pravu stvar.

Parnom valjku ste se pridružili 2023. godine. Kako danas, s određenim vremenskim odmakom, doživljavate vlastitu poziciju unutar benda i osjećate li da ste pronašli svoj prirodan prostor u toj priči?

S vremenom sam se opustio i stvari su sjele na svoje mjesto. Na početku sam više slušao i promatrao, danas se osjećam prirodnije u svemu tome. I dalje sam svjestan gdje sam i kakvu priču bend nosi, ali trudim se dati svoj doprinos na svoj način. Najvažnije mi je da zajedno dobro funkcioniramo, da uživamo, da nam je dobro i da sve što radimo ima strast i smisao.

Bez imitacije

Često ističete koliko vam je bilo važno da se prema pjesmama i publici odnosite s poštovanjem, ali bez imitacije. Kako ste gradili vlastiti vokalni i interpretativni identitet unutar benda čije su pjesme duboko urezane u kolektivnu memoriju?

Jednostavno – nisam pokušavao biti netko drugi, a pogotovo ne netko tko je ostavio tako veliki trag u bendu i srcima publike. Te pjesme su velike same po sebi i nema potrebe glumiti nešto. Pustio sam da dođu kroz mene, sa svim manama i prednostima koje imam. Mislim da se uvijek cijeni iskrenost više od savršenstva.

Publika Parnog valjka danas obuhvaća nekoliko generacija – od onih koji su uz bend odrasli, do mlađih koji ga tek otkrivaju. Osjećate li tu raznolikost ispred pozornice?

Da, i to mi je baš fora. Ima ljudi koji bend prate cijeli život i klinaca koji su tek došli. Kad vidiš da svi zajedno pjevaju isti refren – znaš da se događa nešto dobro a to je rijetka stvar.

Novi materijal koji bend izvodi često se promatra kroz prizmu kontinuiteta i promjene. Kako vi doživljavate aktualni kreativni smjer Parnog valjka? Koji su aktualni projekti, planovi za budućnost…?

Mislim da je najvažnije da smo iskreni prema sebi. Ne pokušavamo biti nešto što nismo, a bend ne želi ni živjeti samo od stare slave. Novi materijal prirodno se nadovezuje na ono što Parni valjak jest, samo iz današnje perspektive. Trenutno nam je fokus na svirci i na tome da te nove pjesme zažive pred publikom, a paralelno se polako rade i nove stvari. Nema velikih najava – korak po korak, kako i priliči rock bendu koji traje.

Duh benda

Često se govori o »duhu benda« kao nečemu neuhvatljivom, ali prepoznatljivom. Što za vas osobno čini duh Parnog valjka i gdje se u njemu prepoznajete kao umjetnik?

To je nešto što se osjeti, a teško objasni. Nije samo u pjesmama, nego u ljudima, odnosima i energiji na pozornici. Kad se stvari dogode i sjednu bez puno riječi – to je to. Tu se osjećam doma.

Rad u kazalištu i glazbi zahtijeva različite vrste discipline i emocionalne prisutnosti. Na koji se način vaše glumačko iskustvo prelijeva u koncertne nastupe i pomaže vam u komunikaciji s publikom?

Pomaže u smislu prisutnosti. Naučiš biti u trenutku i reagirati na ono što se događa oko tebe. Na koncertu nema skrivanja iza uloge – nema glume. Sve se događa u stvarnom vremenu, kroz sinergiju benda i publike, kroz obostranu komunikaciju i energiju koja kruži između pozornice i dvorane. To je nešto što u kazalištu ne postoji na isti način, jer tamo ipak živiš u paralelnom svijetu lika i zadane priče. Koncert je otvoren prostor i upravo ta razmjena s publikom čini svaku večer drugačijom.

Na kraju, kada se osvrnete na proteklo razdoblje intenzivnih nastupa i prilagodbi, imate li osjećaj da vas je ovaj put s Parni valjkom promijenio kao glazbenika i kao osobu?

Sigurno jest. Ovakav bend i ovakva publika te nauče odgovornosti, ali i poniznosti. Shvatiš da nisi tu zbog sebe, nego zbog pjesama i ljudi koji su uz njih odrasli. Glazbeno sam se proširio, naučio slušati više i vjerovati procesu, a kao osoba sam postao mirniji i prizemljeniji. Nema velikih zaključaka – samo osjećaj da sam na dobrom mjestu, s dobrim ljudima i da ovo što radimo ima smisla.

O legendarnom Akiju Rahimovskom

Kako doživljavate očekivanja publike koja već desetljećima dolazi na koncerte Parnog valjka? Kako se nosite s odgovornošću nastaviti glazbenu priču bez legendarnog Akija Rahimovskog, čije odsustvo još uvijek mnogi osjećaju?

To je nešto što se ne može i ne treba ignorirati. Aki je bio ogroman, jedan od najvećih frontmena ovih prostora i uvijek će biti prisutan, kroz pjesme i emocije u njima. Ja ne pokušavam popuniti tu fizičku prazninu – to nije moguće. Mogu samo biti iskren i svoj, dati najviše što mogu dati i poštovati sve što je bilo prije mene.