Odlazak genijalnog Rogera Cormana. Njegovi filmovi po predlošcima Edgara Allana Poea ostavili su neizbrisiv trag

Roger Corman, američki redatelj, producent, scenarist i glumac, poznat po niskobudžetnim filmovima koje je producirao iznimnom brzinom, preminuo je ovih dana u 98. godini. Režirao je i producirao stotine niskobudžetnih žanrovskih filmova, počevši od pedesetih, zbog čega su ga nazivali i »kraljem filmova B produkcije«, a njegovo najpoznatije ostvarenje je »Mala trgovina užasa«, crna horor-komedija iz 1960. godine. Film je snimljen za samo dva dana i za 30 tisuća dolara. Kako je navedeno u Cormanovoj biografiji na internetskoj stranici Oscara, njegova sposobnost da maksimalno »rastegne« dolar omogućila mu je da brzo osmišljava i stvara filmove strave, ali i znanstveno-fantastične epove s financijskim sredstvima kojima netko drugi ne bi uspio pokriti ni troškove prehrane za moderno studijsko snimanje. Zahvaljujući svojoj genijalnosti, bezgraničnoj energiji i dubokoj ljubavi prema kinematografiji, Roger Corman snimio je više filmova od mnogih. Corman je zaslužan i zato što je otkrio brojne slavne glumce među kojima su Robert De Niro i Jack Nicholson te redatelje poput Francisa Forda Coppole, Jamesa Camerona i Petera Bogdanovicha. Godine 2009. dodijeljen mu je počasni Oscar za doprinos filmu.

Roger Corman rođen je u Detroitu 1926. godine. Studirao je strojarstvo na Sveučilištu Stanford, a zatim tri godine služio u Ratnoj mornarici. Poslije rata obavljao je pomoćne poslove u kompaniji 20th Century-Fox. Zatim odlazi u Veliku Britaniju gdje je studirao u Oxfordu i pisao poslijediplomski rad iz književnosti. Nakon povratka u SAD i kraćeg bavljenja književnošću, kao agent pisaca, od 1953. radio je kao filmski producent i scenarist, a 1954. debitira i kao redatelj. Posvetio se proizvodnji filmova krajnje skromnog budžeta, koji se vrlo brzo snimaju, većinom u trajanju od sedamdesetak minuta. Radio je u različitim žanrovima, većinom vesternima, znanstveno-fantastičnim i gangsterskim filmovima te filmovima strave, a i filmovima o adolescentima, onima iz rock-generacije.

Veću pozornost kritike skrenuo je filmovima strave realiziranima prema djelima američkog pisca Edgara Allana Poea početkom 60-ih godina, u kojima su mu najčešći suradnici scenarist Richard Matheson, scenograf Daniel Haller, snimatelj Floyd Crosby i glumac Vincent Price. Filmovi kao što su »Jama i njihalo«, »Gavran«, »Ukleta palača«, »Maska crvene smrti« i »Ligejin grob« zbog uglađena stila i uzbudljivosti oživljavaju interes za taj žanr, a Corman postaje kultnim redateljem. Između 1960. i 1964. godine Corman je režirao nekoliko filmova u onome što je postalo poznato kao njegov »Poeov ciklus«. Njima je želio isprobati nešto ambicioznije od filmova koje je radio u prošlosti, nešto što bi se moglo natjecati s Technicolor gotikom koja je u to vrijeme dolazila iz Europe. Sa scenarijima Richarda Mathesona, Charlesa Beaumonta, Raya Russella i Roberta Townea, Corman je napravio svaki film drukčijim od prethodnog, umjesto da uvijek iznova reproducira istu formulu. Ovi Cormanovi filmovi prema predlošcima E. A. Poea ostavili su neizbrisiv trag u popularnoj kulturi.

Prvi u nizu je film »Pad kuće Usher«, američki horor-film snimljen 1960. godine, poznat kao jedno od najznačajnijih ostvarenja u Cormanovoj filmografiji. Predstavlja adaptaciju istoimene priče Edgara Allana Poea. Protagonist je Philip Winthrop, mladić koji odlazi na usamljeno imanje zvano Kuća Usher kako bi se sreo sa svojom zaručnicom Madeline Usher. Radnja prikazuje kako se Madelinin brat Roderick (tumači ga Vincent Price) protivi braku, uvjeren kako je njegova loza prokleta, da se mora zatrti, te kako tome u prilog govori niz mračnih i zastrašujućih događaja koji se zbivaju u Kući Usher za vrijeme Winthropovog boravka. »Pad kuće Usher« predstavljao je svojevrsnu prekretnicu u filmografiji kako samog Cormana, tako i nezavisnog studija American International Pictures (AIP). U njega je uložena daleko veća svota novca, kao predložak se koristio književni klasik te je angažiran ugledni glumac Price. Cilj je bio pokazati kako se Corman i AIP mogu nositi s »ozbiljnim« temama i visokom kulturom umjesto eksploatacijskih žanrova. U tome se prilično uspjelo; Corman je, iako još uvijek s drastično manje novca nego mainstream holivudski sineasti, snimio efektan i zastrašujući gotski horor, ali mu je dao i vlastiti autorski pečat.

Uspjeh filma je sljedeće godine potaknuo snimanje još jedne ekranizacije djela iz opusa E. A. Poa – »Jama i njihalo« drugi je u ciklusu koji će kasnije dobiti naziv »Corman-Poe«. Film je snimljen 1961. godine, a poznat je kao jedno od komercijalno najuspješnijih i najutjecajnijih ostvarenja žanra početkom 1960-ih. Predstavlja adaptaciju istoimene priče Edgara Allana Poea, iako ju je scenarist Richard Matheson iskoristio tek u završnim sekvencama filma. Radnja je smještena u Španjolsku u 16. stoljeću, gdje protagonist dolazi kako bi istražio tajanstvenu smrt svoje sestre te se pritom suočava s duhovima, stravičnim otkrićima, ali i time da mu šurjak (opet Vincent Price) postupno gubi razum. Cormana je na snimanje potaknuo uspjeh ranijeg filma »Pad kuće Usher«. Za glavnu žensku ulogu je, pak, angažirana britanska glumica Barbara Steele, koja je nedugo prije toga imala zapažen nastup u talijanskom gotskom hororu »La maschera del demonio«. Nastup u »Jami i njihalu« ju je, pak, učinio svojevrsnom ikonom žanra. Film je snimljen uz relativno nizak budžet, ali je Corman, koristeći fotografiju u boji Floyda Crosbyja, scenografiju Daniela Hallera i glazbu Lesa Baxtera stvorio niz upečatljivih prizora koji su impresionirali i publiku i kritiku. Corman je nakon toga sljedećih nekoliko godina snimio još šest filmova temeljenih na Poeovim pričama koje tvore poseban ciklus.

»Priče o teroru« (1962.) je antologijski film koji sadrži tri različite priče – onu o ožalošćenom udovcu i kćeri (»Morella«), onu o pijancu i crnoj mački njegove supruge (»Crni mačak)«, te priču o hipnotizeru i čovjeku u trenutku smrti (»Činjenice o slučaju gospodina Valdemara«). Uslijedila je »Ukleta palača«, film iz 1963. godine. U američkom gradiću Arkhamu 1745. Joseph Curwen (V. Price) obavljao je obrede crne magije. Kad su mještani to saznali, uhvatili su ga i živog spalili. Prije smrti, Curwen ih je sve prokleo i obećao da će se vratiti iz mrtvih. Stotinu i deset godina poslije, Arkham je prilično jezovito mjesto, opustjelih ulica i prestrašenih građana. Tada sa svojom suprugom Ann (D. Paget) stiže Charles Dexter Ward (V. Price), Curwenov potomak, koji je naslijedio zloglasnu kuću. Mještani odmah uočavaju strahovitu fizičku sličnost s pogubljenim pretkom te vjeruju da se Curwen vratio. Ward o svemu tome ništa ne zna, a sličnost uviđa tek kada u kući vidi portret nekadašnjeg vlasnika. No, kletva se počinje ostvarivati i Curwenov duh počinje zadobivati sve veću kontrolu nad Wardom.

Britansko-američki horor-film »Maska crvene smrti« snimljen je 1964. godine u Cormanovoj režiji. Predstavlja pretposljednje ostvarenje iz Cormanovog ciklusa temeljenog na prozi Edgara Allana Poe. Kao predložak je iskorištena znamenita istoimena priča, kojoj su u scenariju Charlesa Beaumonta dodani motivi priče »Hop-Frog«. Glavni lik, koga tumači Vincent Price, je knez Prospero, okrutni i izopačeni feudalac u Italiji 12. stoljeća, koji se pred epidemijom kuge zatvara u svoj zamak, pozvavši niz gostiju kako bi se s njima posvetio različitim izopačenim užicima. Radnja prikazuje kako po Prospera, za koga se ispostavi da je sotonist, i njegove goste svejedno dolazi neznanac znan kao Crvena Smrt, a kome će izbjeći jedino oteta seljanka. Cormanu je, prema vlastitim riječima, Poeova originalna priča bila izuzetno draga te ju je namjeravao ekranizirati nekoliko godina ranije, netom nakon »Pada kuće Usher«, prvog filma u ciklusu. Na kraju je odlučio odgoditi projekt, pribojavajući se da će publika pronaći previše sličnosti s Bergmanovim »Sedmim pečatom«. U međuvremenu su mu uspjesi drugih filmova iz ciklusa omogućili da pribavi nešto veći budžet od uobičajenog, odnosno koristi usluge londonskih studija.

»Maska crvene smrti« na kraju nije postigla željeni komercijalni uspjeh, a šef matičnog studija Samuel Z. Arkoff ga je proglasio »umjetničarskim«. S druge strane, kritičari su bili oduševljeni te se danas smatra jednim od klasičnih ostvarenja žanra i jednom od najboljih nastupa Vincenta Pricea. Godine 1989. je u Cormanovoj produkciji snimljen istoimeni remake, ali je doživio neuspjeh i kod publike i kod kritike. Posljednji film iz »Poeova ciklusa« je »Ligejin grob« iz 1964. godine – priča o čovjeku kojega progoni duh njegove pokojne supruge te o tome kako ona djeluje na njegov drugi brak. Film je nastao prema Poeovoj priči »Ligeja«.